Najbolja sportašica i atletičarka svijeta 2010. godine, višestruka svjetska prvakinja u skoku u vis, europska prvakinja, osvajačica dviju olimpijskih odličja, vlasnica drugog rezultata u povijesti svoje discipline, danas 36-godišnja Blanka Vlašić u razgovoru za Tportal govorila je o odricanjima koje zahtjeva sport.
“Ako sportaš ima ambicije biti vrhunski, a podrazumijevajući da su se poklopile sve predispozicije u smislu talenta, okolnosti i uvjeta, danas je to jako teško jer su mnoga djeca bačena u taj bubanj, no možda nemaju dobitnu kombinaciju. Jer da postaneš vrhunski sportaš, a znamo da je vrhunski sport jako, jako, jako težak posao, potrebna su ogromna odricanja. To nije posao koji završava u četiri ili pet sati poslijepodne, već cjelodnevni posao. Cijeli tvoj mentalni sklop mora biti posvećen cilju. Moraš biti naučen razmišljati kao sportaš i biti oprezan zbog svih mogućih okolnosti, onoga što može poći krivo, i najmanjih banalnosti”, priča Blanka.
“Tata me naučio što je radna etika i to mi je uvijek pokušavao osvijestiti – koliko je važno svaki dan ići na trening. Naravno, škola mi je bila prioritet. Učeći se toj radnoj etici, sa 16, 17 godina odlazak na trening nikad mi nije predstavljao problem i nikad nisam pomislila: ‘Uh, kako mi je danas teško trenirati.’ U mom mozgu nikad nije postojala misao: ‘Ajme, ne da mi se ići na trening.’ To je bilo jednostavno tako. Nikad mi nije bilo teško, nikad mi nije bilo naporno, jer tata mi je često govorio o tom krajnjem cilju – biti svjetska prvakinja, biti olimpijska pobjednica, biti najbolja na svijetu. To me uvijek nosilo. Potpora obitelji, trenera, bliske osobe jako je važna da se mladi sportaš na vrijeme nauči radnoj etici, da se nauči ispravnom načinu razmišljanja koje je podređeno cilju i da ga se uvijek motivira. Uvijek mu se treba pozitivno govoriti, svaki dan. Naravno, dođu teški dani, ali pogled prema cilju popravlja neke loše situacije i teške dane. Jer nagrada koju će dobiti bit će puno veća od tog jednog lošeg dana”, rekla je.
Nikada nije zanemarivala školu.
“U vrhunskom sportu danas te ima, sutra te nema. Jedna ozljeda dijeli te od kraja karijere. Moraš imati obrazovanje, moraš imati tlo na koje ćeš doskočiti ako padneš. Znači, ja sam bila farmaceutski tehničar, a upisala sam školu jer sam znala da mi treba. I znala sam – ako mi ne bude išlo u atletici, uvijek se mogu zaposliti i raditi u ljekarni. Uvijek ću imati nekakvu opciju. Istina, u srednjoj školi često sam izbivala s nastave, ali uvijek sam uspijevala nadoknaditi sve i na kraju sam zbog ocjena bila i oslobođena mature. Tako da je to vrlo važno jer sport puno traži, ali je nesiguran. Jedna sitnica može te udaljiti od toga da možeš nastupati ili trenirati. A da ne govorimo o tome koliko promila čini razliku između prvog, drugog ili trećeg mjesta. Svi su oni vrhunski, ali netko je prvi, a netko peti na svijetu. To su male nijanse i to je zahtjevan posao”, ističe.
Pala je i odluka kako Blanka neće nastupiti na Olimpijskim igrama u Tokiju, o čemu je s tatom Joškom obavijestila pismom i Hrvatski olimpijski odbor.
“Da, poslali smo im to pismo jer smo ih htjeli obavijestiti da nisam u mogućnosti u kontinuitetu preskakati preko dva metra. Odlučili smo da je bolje propustiti Olimpijske igre kako bismo u vremenu koje je pred nama dosegli onaj nivo mogućnosti koji priželjkujemo te da konkurentno nastupam na međunarodnim natjecanjima”, rekla je.
Iako ne ide na OI, ovo nije kraj karijere: “Nije, definitivno. I vidjet ćemo što će biti dogodine. Meni je najvažnije to da još uvijek uživam u treninzima i upravo se sada vraćam s njega”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
