Dario Šimić: ‘Nije Dinamov status ogledalo hrvatskog nogometa, kao što dosezi reprezentacije nisu simbol snage HNL-a’

Dario Šimić ima četiri sina sa suprugom Jelenom, potom 250 zaposlenika u svojoj poslovnoj grupi, pa onda ima i više stotina članova HUNS-a, nogometnog sindikata koji predvodi od osnutka, eto, već devet godina. Član je e skupštine HNS-a kao institucionalni predstavnik profesionalnih igrača, član komisije za profesionalni nogomet, član radnih grupa u sustavu FIFPro-a. Odnedavno je i dio šireg tima u sportskoj strukturi AC Milana, zadužen kao promatrač za jugoistočnu Europu. U razgovoru za Sportske novosti govorio je o važnim temama.

Prije dvije godine kanili ste u fotelju predsjednika HNS-a?

– To je bio trenutak kada sam želio kazati u kojem bi smjeru trebao ići naš nogomet. Nije prošlo i to je to. Mislim da sam kao bivši igrač dužan iznijeti svoje stavove, pokušati doprinositi boljem nogometu. Za to ima raznih načina, ali ono što me brine jest da nema baš puno onih koji žele ulaziti u te bitke nužne za boljitak, odnosno još i gore – da nema puno njih koji bi poslušali stavove onih koji se to usude. Pojedinačno nitko ne može ništa ozbiljnije napraviti.

U HNS-u je u tijeku primirje u očitoj dvorskoj borbi za glavnu riječ?

– Iskreno rečeno, iako sam član Skupštine, jedino što o tome znam doznajem preko medija. Glavnu riječ u HNS-u vodi Izvršni odbor i samo članovi tog tijela znaju što se zapravo događa; svi mi sa strane možemo samo nagađati. Osobno nisam pobornik toga da se ljude mijenja u tijeku mandata, to je uvijek trauma za organizaciju. Naravno, pod uvjetom da razlozi za promjene nisu drastični. Mislim da to sada nije tako, ali ponavljam, sve su to samo nagađanja.

Kako surađujete s čelnicima HNS-a?

– Kao što rekoh prije, suradnja je stalna, otvorena i pozitivna. Kontaktiram sa Šukerom, Kustićem, Ivetom, tražimo rješenja kad imamo problem oko igrača, akcija i slično. Općenito smatram da u nogometu mora biti suradnje i među neistomišljenicima. Bez dogovora HNS-a i klubova, koji su, po meni, najvažniji faktori nogometa, nema sreće. Ima u nogometu mjesta za rad za sve koji žele pomoći. Nogomet je kompleksan, posla je napretek, a mi smo mala država. Ako se još stalno dijelimo, nema šanse da napredujemo.

Član ste Komisije za profesionalni nogomet. Ne vidimo neke učinke od tog tijela, koji je vaš stav o tome?

– Prije svega, mi smo samo komisija i mi formuliramo samo stavove i prijedloge; sve odluke donosi Izvršni odbor. Meni se čini dobrim da se barem simbolično oglašavamo i oblikujemo stavove o raznim temama koje su važne za nogomet.

Koje su to?

– Klupski nogomet! Klubovi su centar svega, o njima sve ovisi, i reprezentacija, zato im treba pomoći da stvore što bolje uvjete. U kojim se uvjetima radi, budimo iskreni, HNL je još i sjajan. Infrastruktura nam je očajna, financijska je situacija u barem pola prvoligaša takva da su na rubu egzistencije. Proporcionalno, baza na nižoj razini radi u još gorim uvjetima i materijalnim okvirima. Mi se jednom moramo drastično suočiti sa stvarnošću sustava HNL-a i što više to odgađamo, to će biti višestruko teže riješiti probleme.

Damir Mišković je pokušao, ali ideja tzv. Opatijske inicijative čini nam se utopističkom.

– On je barem ponudio neku platformu, pokušao okupiti sve relevantne predstavnike za stol oko jedne ideje – kako rješavati goruće probleme klubova. On, koji vodi u hrvatskim okvirima dobrostojeću Rijeku, traži izlaz iz tunela neimaštine, a onda možete misliti kako je drugima. A ti drugi ne rade značajni pritisak da se stvari počnu mijenjati. Iskreno, ne razumijem to. Nogomet je hrvatskom društvu i državi dao nemjerljivo više od onoga što je dobio odnosno dobiva. Ako se nogomet kao daleko najpopularniji i najmasovniji sport ne izbori za sebe unutar Hrvatske, pa tko će onda?

Vjerojatno to nije samo HNS-ov krimen?

– Pa naravno da nije stvar samo u jednoj instituciji, makar ona bila krovna. Meni se nekad čini kao da taj neki status quo po tim pitanjima, koji se isprekida povremenim žalopojkama, nekima i odgovara. Ili im je to manji problem od ulaska u borbu za boljitak. No bez žestokih bitki za poboljšanje statusa nema iskoraka. Pa pogledajmo realno, nije Dinamov status ogledalo hrvatskog nogometa. Kao što dosezi reprezentacije nisu simbol snage HNL-a. Četvorka velikih – Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek – ona funkcionira, ali ostali su klubovi u drugačijim odnosima. Što niže na ljestvici, to je situacija teža. Eh sad, ako nema prihoda od TV prava, marketinga, sponzora, ulaznica, što ostaje? Prodaja igrača! No osim nekolicine klubova, transferi su kod svih ostalih mali ili nikakvi i njima se ne mogu pokriti proračuni i osigurati gola egzistencija. Svi tupimo isto, ali ono što mene kao čovjeka iz nogometa brine jest to da nema zajedništva u akciji da se stvari promijene. Kad je tako, neće nitko drugi riješiti nogometu te teškoće.

Rekli ste da je liga 10 opterećena egzistencijalnim problemima.

– Liga 10 je, po meni, OK, iako je točno da su razlike u moći među tim klubovima možda prevelike. Mislim tu prije svega na materijalnu moć, koja onda diktira i moć na terenu. No bolje strane lige 10 važne su za razvoj, koliko god da nam je u manjoj ligi umanjena i baza. Zato bismo trebali više pozornosti dati Drugoj ligi, koja je previše kvalitativno tanka u odnosu na Prvu. Tu treba stvoriti novu bazu, više ulagati, podići standard rada i kvalitetu praćenja.

Ipak, vrijeme je u kojem treba isticati i pozitivne stvari.

– Definitivno, i pogotovo da budu motiv svima da se nastave. Rekoh, liga 10 je konkurentna i sve jača. Reprezentacija nam pod Dalićem nastavlja igrati na svjetskoj razini kvalitete. Dinamo je s Bjelicom napravio strašne stvari za klub i hrvatski nogomet. Mislim da je HNS velik napredak pokazao i odabirom Igora Bišćana za mladu selekciju i da se radi na napretku igrača u osjetljivoj fazi karijere. Status nogometaša sve je bolji, plaćanja su redovitija. Kažem, sve su to dobre stvari koje nam pokazuju da možemo, a neka nam svima posluže kao inspiracija da budemo još bolji, odnosno da stalno radimo i idemo prema poboljšanju. Kad se mi u Hrvatskoj skupimo oko nečega, u pravilu stvari rješavamo.

Jedna je od tih dobrih stvari i ta da se ide na Euro.

– Da, to je odlično! Ovo što Zlatko Dalić i suradnici rade zaista je sjajno. Nakon onakvog pražnjenja nakon Rusije, odlaska veterana, potpune promjene stava suparnika prema Hrvatskoj, dakle u vrlo teškim uvjetima, obavljena je praktički bez traume kvalitetna smjena generacije. Mi nemamo bazu kao velike zemlje, kojima je isto problem kad im tri-četiri veterana zaključe karijeru u reprezentaciji, onda je jasno koliko je to težak posao. Dalić ga je odradio odlično i za Euro imamo grupu igrača koja je iskusna, pomlađena, fizički moćna, a opet tehnički nadmoćna.

Predviđate dakle velik uspjeh?

– Uspjeh je biti tamo i ravnopravno se boriti sa svima. To će Hrvatska sigurno biti sposobna. Teško je da se uvijek poklope stvari kao što je nama bilo u Francuskoj ‘98. ili u Rusiji 2018. No velika je stvar proći grupu, a onda će biti što mora biti. Puno faktora utječe na konačni rezultat i sve je moguće. Sjetite se samo Rusije: s Danskom smo bili na tankoj liniji koja dijeli uspjeh od neuspjeha. Prošli smo i otišli do kraja. Prije tri godine u Francuskoj smo na Euru bili jaki, a zadesi nas Portugal, jedan kiks i odeš…

Izvor: narod.hr/Sportske novosti