Dinamo se oprostio od Otta Barića. Prenosimo objavu u cijelosti:
“Nećemo ga pamtiti samo po onoj znamenitoj trenerskoj sintagmi “trebaju nam još dvojica igrača”, pamtit ćemo po velikoj ljubavi prema Dinamu i nogometu, po snažnoj i neskrivenoj emociji s kojom je govorio o plavoj boji, o gradu Zagrebu, o svojim dječačkim danima u Gradjanskom, o silnoj želji da ga trenerski put napokon dovede na maksimirsku klupu, pamtit ćemo ga, naposljetku, po tada rekordnoj sezoni i dvostrukoj kruni upravo na toj – maksimirskoj klupi… Naš dragi, nezaboravni Otto Barić, popularni maksimirski trener i izbornik hrvatske reprezentacije, ove nas je nedjelje zauvijek napustio u svojoj 88. godini.
Punih je sedam godina bio član mlađih uzrasta kluba, još iz doba Gradjanskog pa sve do 1952., trenirao ga je i znameniti Marton Bukovi. Vratio se u ljeto 1979., i to baš u ulogu – učitelja mladih nogometaša. Preuzeo je tada mjesto šefa nogometne škole Hitrec-Kacian. Seniorsku je momčad plavih vodio samo u jednoj sezoni, ali i to mu je bilo dovoljno za dva trofeja: naslov prvaka osigurao je čak četiri kola prije kraja natjecanja, a ubrzo potom dodao i pokal pobjednika Kupa zaokruživši dvostruku krunu.
I godinama prije dolaska isticao je da mu je životna želja bila voditi maksimirski klub u kojem je trenirao i u dječačkim danima, tada još pod nazivom Gradjanski. Prije nego je preuzeo ulogu prvoga trenera plavih, bio je u stožeru hrvatske reprezentacije tako da je i po “prirodi posla” imao uvid u stanje maksimirske momčadi kao i u stanje suparnika u Prvoj HNL.
Plave je u obranu naslova poveo u ljeto 1996. godine i odmah upisao rekord: u furioznom preletu kroz HNL osvojili su 21 bod više od drugoplasiranoga Hajduka. I to uz dojmljivih 90 postignutih pogodaka što je u prosjeku bilo točno tri po utakmici. Gol-razlika bila je 90:23. Osvojio je čak 90 posto bodova. U 30 prvenstvenih utakmica upisao je 26 pobjeda i tek tri remija i jedan poraz, i to na svom terenu protiv Mladosti 127. iz Suhopolja.
Ipak, nakon osvojene je dvostruke krune napustio Zagreb. Odstupio je dan nakon pobjede protiv riječkog Orijenta s 3:2 u zadnjem prvenstvenom kolu. Tvrdio je da je otišao iz osobnih razloga, isticao nezadovoljstvo ponašanjem velikog dijela publike i dodao da na neke stadione više nikad u životu ne želi doći nakon onog što je ondje doživio. Nakon Maksimira preselio je u turski Fenerbahçe. U Dinamo se vratio ujesen 2004. godine gdje je nakratko preuzeo ulogu sportskog direktora.
Rođen je 1933. godine u austrijskom Blasnitzenu u Koruškoj. U igračkoj je karijeri, čije je temelje izgradio u mlađim uzrastima Gradjanskog, nastupao za zagrebačke klubove Tekstilac, Metalac i pet godina za Lokomotivu koja mu je ujedno bila i prva stanica u trenerskoj karijeri. U tim je igračkim danima, kako su isticali kritičari, bio vrlo dobar tehničar sa sjajnim pregledom igre, ali brzina i agresivnost nisu bile na tako visokoj razini.
Većinu je trenerske karijere proveo u Austriji, Hrvatskoj i Njemačkoj. U početku je, nakon Lokomotive, vodio Rüsselsheim, Wiesbaden, a prvi trofej osvojio je u tada jakom Wackeru iz Innsbrucka s kojim je dohvatio naslove prvaka 1971. i 1972. Potom je vodio LASK nakon čega se vratio u Hrvatsku pa NK Zagreb uveo iz druge u prvu jugoslavensku ligu. Bio je izbornik amaterske reprezentacije 1977. i 1978. godine, a upravo u to vrijeme stvorio temelje za uzlet vinkovačkog Dinama, današnje Cibalije, koji je uvelike na Barićevoj platformi kasnije izborio povijesni ulazak u prvu jugoslavensku ligu.
Uslijedio je cijelo desetljeće i pol u Austriji s kratkim “izletom” u Njemačku. Vodio je Sturm iz Graza gdje su igrali raniji maksimirski nogometaš Zvonko Breber i prethodni Zagrebov napadač Božo Bakota. U bečkom je Rapidu trenirao dvojicu znamenitih Dinamovih igrača: Zlatka Kranjčara i Petra Bručića. Zanimljivo je da je desetak godina kasnije, preuzimajući ulogu Dinamova trenera, na klupi naslijedio upravo – Kranjčara.
S Rapidom je 1985. godine bio finalist Kupa pobjednika kupova gdje ih je svladao Everton, a u dva je mandata na klupi bečkoga kluba osvojio naslove prvaka 1983., 1987. i 1988. i pokal pobjednika Kupa 1983., 1984., 1985. i 1987. Imao je potom epizodu u Stuttgartu, kasnije vodio i Sturm u drugom mandatu potom Vorwärts Steyr nakon čega je uslijedilo zlatno razdoblje u Salzburgu.
Klub je tada bio popularan pod nazivom Austria Salzburg, a 1994. godine bili su finalisti Kupa UEFA pri čemu ih je zaustavio milanski Inter. To je ujedno bio i najveći uspjeh u klupskoj povijesti. Sezonu kasnije Barić je uveo Salzburg u Ligu prvaka i to je bio jedini nastup ovoga kluba u elitnom europskom klupskom natjecanju sve do 2019. godine. Važnu ulogu u momčadi Salzburga pod Barićevom paskom imali su i raniji maksimirski igrači Nikola Jurčević i Mladen Mladenović kao i raniji Zagrebov napadač Damir Mužek. Sa Salzburgom je dvaput bio prvak Austrije, 1994. i 1995.
Nakon maksimirske epizode, u ljeto 1997. godine, Barić je preuzeo Fenerbahçe, potom ponovno LASK nakon čega je trenersku ulogu zamijenio – izborničkom. Prvo je vodio austrijsku reprezentaciju da bi u ljeto 2002. godine zamijenio Mirka Jozića na klupi “vatrenih”. Bilo je to delikatno razdoblje u hrvatskoj nacionalnoj momčadi, a Barić je gotovo bezbolno izveo zahtjevnu smjenu generacija, “izmislio” i promovirao Dadu Pršu i odveo Hrvatsku na Europsko prvenstvo 2004. godine u Portugalu zadržavši kontinuitet plasmana na velika natjecanja. Kasnije je bio i izbornik albanske reprezentacije.
U Austriji je čak sedam puta proglašen trenerom godine, a 1994. izabran i za osobu godine u kategoriji sporta i kulture.
GNK Dinamo ovom prilikom izražava duboku sućut obitelji i prijateljima našega Otte Barića. Dragi Otto, neka Vam je vječna slava i hvala.”
