Bivši trener splitske Jugoplastike, i predsjednik Olimpijskog odbora Srbije, Božidar Maljković, i bivši hrvatski košarkaški reprezentativac, koji je po oslobođenju bio gost predsjednika dr. Franje Tuđmana u Kninu, Dino Rađa, gostovali su zajedno u podcastu regionalnog Sportkluba.
Sportklub zapravo živi od uspomena (za)ostalih na razvalinama Jugoslavije. Naime, što drugo osim fantomskog jugoslavenstva preostaje regionalnim kanalima? Primjerice, nema ničeg zajedničkog u pohodu Vatrenih na svjetski tron na Svjetskom prvenstvu u Rusiji prije dvije godine i srpskog debakla na istom natjecanju već u skupini. ”Regionalistima” preostaje tek život u sve mutnijoj prošlosti.
No, vratimo se Rađi i Maljkoviću…
Podsjetimo, Maljković je bio trener Jugoplastike od 1986. do 1990. te je dva puta bio prvak Europe sa “Žutima”, dok je Rađa, uz Tonija Kukoča, predvodio sjajnu, najbolju hrvatsku košarkašku momčad.
Maljković je priznao:
”Mi nismo bili najbolja momčad na tom Final fouru u Munchenu, ali smo bili ekipa koja je najviše radila. Mjesec dana prije Final foura izgubili smo 37 koševa razlike od Barcelone u regionalnom dijelu i to mi je u životu bio jedan od najgorih poraza. Taj poraz sam iskoristio kako bih motivirao svoje igrače i u polufinalnoj utakmici pregazili smo Barcelonu.”
Rađa o Final fouru:
‘‘Kada smo otišli u Muenchen nismo vjerovali da možemo nešto više napraviti. Momčadi protiv kojih smo tada igrali bile su pune odličnih Amerikanaca i teško je bilo očekivati nešto više. Međutim, Božo je napravio veliki posao jer je skinuo pritisak sa nas i odlično nas je pripremio. Kao što je rekao, Barcelonu smo zaista pregazili, ali finale protiv Maccabija je bilo puno teže, uspjeli smo ih iznenaditi, ali i cijeli košarkaški svijet i osvojili smo trofej.”
Podsjetimo, Božidar Maljković je u Jugoplastiku stigao sa 34 godine, dakle, vrlo mlad za jednog trenera…
Rađa o tim davnim danima:
”Nisam nikad čuo za njega, ali na prvom treningu mi je sve bilo jasno. Božo je najbolji trener s kojim sam ikad radio. Znam samo da se na mene i Tonija Kukoča najviše derao, to mi u početku nije bilo drago, no, kasnije sam shvatio da trener što više viče na igrača to te smatra boljim igračem…”
Maljković se prisjetio vremena kad se stvarala moćna momčad:
”Kao trener sam zaista tražio puno od igrača, a pogotovo to mogu reći za razdoblje kada sam bio u Jugoplastici. Nakon dvije godine momci su bili poput komandosa.Na svakom su treningu davali 100 posto i nevjerojatno sam na njih ponosan, na cijelu tu momčad.”
