Dražen Petrović, strast za životom: ‘Sve za hrvatsku reprezentaciju… za zemlju koju je volio’

Foto: fah

Neki će reći, sve se, ili barem puno toga, počelo raspadati kad je on otišao. On je, naravno, Dražen Petrović, koji je prije 25. godina stradao u teškoj prometnoj nesreći nedaleko njemačkog Ingolstadta. nesreći koja je 7. lipnja 1993. godine zavila košarkaški svijet u crno. Hrvatsku, tada djelomično pod okupacijom velikosrpskog agresora, prije svega.

Dražen Petrović, “košarkaški Mozart”, jedan od najvećih šutera u povijesti ove igre,  on je bio po puno toga i u puno toga najbolji, mnogi će reći najbolji hrvatski košarkaš ikada. Dosta o njemu govore brojne njegove izjave kroz bogatu karijeru, koja je naprasno jednog kišnog, lipanjskog dana prekinuta.

Nekih se izjava prisjetimo.

Nikad nisam propuštao jutarnji trening. Bilo mi je svejedno ustajem li se u šest ili sedam. U dvorani sam bio samo ja i čistačice. Postavljao sam stolce po parketu i vodio loptu između njih. Tako sam vježbao driblanje. Uživao sam u tome. Ako neki puta nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio.”

“Nitko nikad nije dobio sve utakmice. Što prije shvatiš, bit će ti lakše. Plakanje za jednim porazom, ma koliko bio bolan, samo će usporiti karijeru. Ako si čist pred sobom, ako znaš da si sve dao za pobjedu, najbolje je zaboraviti. Zaboraviti odmah”.

“Ovo je posao u kojem nemaš pravo na slab dan. Više od svega osjećam obvezu prema navijačima. Moraš vratiti njihovu ljubav. I zato nikad nisam uzeo slobodan dan na parketu. Igrao sam za njih, klub. I za sebe”.

“Ima nešto jače od mene. Najsretniji sam kada radim. Kada stojim, propadam. Teško mi je to opisati nekome tko nikad nije osjetio zvuk kada si sam u dvorani s loptom”.

“U mojoj karijeri nema nikakvih tajni. Sve što postižem to su obični elementi košarke. Jednostavnost je u tome što ja više nego drugi radim i više nego drugi ponavljam svoje vježbe. Točno. Treniram četiri do pet sati kada putujem. Na pripremama i više. Veliku pozornost poklanjam tehnici. Ne znam kako drugi rade, ja mislim da treniram dobro. Talent sam respektirao do 16. godine. Nakon toga, priklonio sam se teškom radu. Svaki dan treniram, dugo i naporno.”

“Da sam u Šibenki i Ciboni radio koliko sam radio otkada sam došao u NBA bio bih 30 posto bolji igrač”.

Ovo je bio tek dio izjava koje je svojedobno davao medijima hrvatski košarkaški velikan, koji je s Hrvatskom na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. osvojio povijesno srebro. Hrvatska je poražena u finalu od američkog DREAM TEAMA, najbolje momčadi koja je ikada igrala na Olimpijskim igrama i koja se ikada skupila da bi pokorila svijet. Hrvatska, predvođena Draženom, i protiv takvih divova u jednom je trenutku povela.

O Draženu su mnogi govorili, on za sebe sam, svojim igrama, svojim rezultatima, svojim ponašanjem, najviše.

“Bio je fanatik treninga. No nije bilo najvažnije to što je trenirao sedam ili osam sati dnevno, već zato što je trenirao baš svaki dan. Pazite, radilo se o dječaku starom 13 ili 14 godina. Nije ga trebalo tjerati da trenira. On je to činio iz ljubavi…

Nakon velikih pobjeda, proslava, teško je bilo naći igrača koji bi razmišljao o sutra. I to odmah. Obično bi rekli: pusti da prođe 20, mjesec dana, ima vremena. Nikako. Bio je u stanju nakon najveće pobjede leći u 11, jer je tako zacrtao. I nitko ga nije mogao spriječiti, nitko… Sjećam se jedne večeri nakon prve utakmice play offa, vratili su se iz Barcelone sa 1 -1. Pitam ga negdje oko 10, u Španjolskoj je to rana večer, kao kod nas sedam, pitam ga –idemo vani sjesti, popiti piće, razgovarati. I vratiti se nakon sat, na spavanje. Pogledao me: ‘Ne, ne mogu, idem leći u 11, sutra je trening, moram biti prvi na treningu. Nije mu palo na pamet da s bratom ode na piće i nakon pola sata vrati se doma. Smatrao je da će poremetiti ritam, a ništa nije smjelo poremetiti Draženov ritam”, govorio je o Draženu prije nekoliko godina njegov brat Aleksandar Petrović.

Dino Rađa je svojedobno rekao da je:

“Dražen je najbolji hrvatski i europski košarkaš svih vremena, nitko u hrvatskoj košarci nije bio toliko pobjednik”.

Brat i uzor Aco prisjetio se prije nekoliko godina posljednje utakmice Dražena : “Ta utakmica sve govori o Draženu i kakav je čovjek bio. Reprezentacija je prošla kvalifikacije bez Dražena, ali nije ih htio propustiti nizašto. Imao je iščašen zglob, otac mu govorio da odmori nogu i spremi se za Euro, ali je dobio isti odgovor ” Ne mogu, Aleksandar i Mirko će biti tamo i svi moji prijatelji. Ne mogu se ja ne pojaviti”. “Dražen je znao zašto ide u Poljsku. Sjećam se kada je govorio kako zna da će hrana i hotel biti slabe kvalitete. Preživjet ću deset dana, rekao je. Kada netko, kao Dražen, godinama živi luksuznim stilom života, te nadalje ima takav način razmilšljanja… govori vam kakav je čovjek bio. Sve za Hrvatsku reprezentaciju… za zemlju koju je volio”.

Puno o Draženu danas, 25 godina poslije, ne treba govoriti, ali se moramo uvijek iznova prisjećati. Sve je sam rekao, njegov najbolji spomenik je on sam, njegov život pravo je zrcalo hrvatskog sportaša za sva vremena. Dražen i Stojko Vranković, borili su se za međunarodno priznanje Hrvatske u trenutku dok je Hrvatskom odzvanjao zveket velikosrpskog oružja.

Igrao je u NBA dosta uspješno, u svom Šibeniku, svojoj Ciboni, za Real, igrao je i za Jugoslaviju, takvo je vrijeme bilo, a za Hrvatsku je ”ginuo” na parketu, na kraju i stradao, vraćajući se s utakmice.

Podsjetimo, Dražen je prvu utakmicu za reprezentaciju Hrvatske igrao protiv Slovenije, 20. svibnja 1992. u Slovenskim Konjicama, a drugu reprezentaciju za koju je nastupao u životu predvodio je kao kapetan i najbolji strijelac (18) do pobjede 93:74. Nakon toga slijedi opjevani nastup na OI u Barceloni i srebro nakon finala s Dream Teamom, gotovo nikad se ne govori kako je Hrvatska teškom mukom izborila taj nastup, ne samo zahvaljujući diplomaciji Antuna Vrdoljaka.  Hrvatska je na Olimpijskim igrama očekivano poražena od Dream Teama 103:70, uz Petrovićevih 19 koševa, dok je sve druge protivnike u skupini pobjeđivala. Izbornik Petar Skansi poštedio je Dražena protiv egzotične Angole, a prije pravih izazova: Australije u četvrtfinalu (25 njegovih koševa) i posebno polufinala protiv ZND-a.

Taj  turnir ionako se igrao za srebro, jer svi znaju za koga je bilo rezervirano zlato: 8. kolovoza 1992. SAD u finalu pobjeđuje Hrvatsku 117:85, ali Dražen je s 24 koša prvi strijelac utakmice, ispred Jordana, koji je zabio 22, a Igre završava s prosjekom od sjajnih 24.5 koševa po utakmici. Tako od prve utakmice za Hrvatsku protiv Slovenije, do posljednje utakmice za svoju zemlju i u svom životu, koju je također igrao protiv Slovenije u poljskom Wroclawu 7. lipnja 1993., Petrović je za Hrvatsku nastupio 40 puta i postigao 1002 koša. Reprezentativni rekord – 48 koševa, zabio je Estoniji, tjedan dana prije smrti.

Dražen Petrović je priča za sebe, priča o životu, priča o mladosti i priča o vremenu, ali i priča za sva vremena, Takvu je strast za životom malo tko imao… Otišao je da bi ostao s nama.

Uostalom, o tome postoji i ”pisma” ”Život leti kapetane!’

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr