Hrvatski boksač Filip Hrgović vratio se u Hrvatsku nakon najveće borbe u svojoj karijeri i pobjede nad kineskim boksačem Zhileijem Zhangom.
– Hvala na lijepom dočeku, meč je bio težak. Ni ja ni moj tim, nitko nije očekivao ovako težak meč. Kinez je bio tvrd orah i rušio me u prvoj rundi. Mislim da sam zasluženo pobijedio, bacio sam puno više udaraca. Sretan sam, ponosan. Napravio sam veliku stvar za sebe, za cijelu Hrvatsku. Sada mi borba za svjetsku titulu neće umaknuti. Obavezni sam izazivači to je najbitnije. Izvedba, naravno da mogu bolje i neke greške se ne smiju ponoviti. Ovo je ono što šampioni rade, kad i ne ide najbolje, oni pobjede. Našao sam način da donesem pobjedu u Hrvatsku, rekao je Filip na početku konferencije za medije.
– Našao sam snagu u sebi da i nakon primljenih udaraca na kraju pobijedim. Nije bila to moja noć, nije to bila moja najbolja izvedba. On je imao izvedbu života. To je bila njegova najbolja noć. Ne bih imao ništa protiv revanša, volio bih da bude. Bio bi to puno lakši meč, osvrnuo se Hrgović na borbu.
‘Ako me Babić branio, hvala mu’
Komentirao je i glavnu borbu večeri između Joshue i Usyka:
– Čista pobjeda Usyka, 9-3 po mom bodovanju, ne znam zašto se Joshua žalio, ponovo ga je Usyk nadboksao iako je Joshua bio sada malo bolji nego u prvoj borbi.
Osvrnuo se Hrgović i na svog rivala Alena Babića, koji ga je branio na društvenim mrežama:
– Što je sada postao i branitelj? Nisam, ne znam, ja ne čitam stvarno ništa. Nisam čitao, ne znam. Eto, ako me je branio, hvala mu. Lijepo od njega. To bi trebali raditi sunarodnjaci i bivši kolege. Braniti se, a ne napadati i izmišljati, to što je on radio godinu, dvije, pričao gluposti. Tako da, ako je to uradio, hvala mu.
Rekao je kako se nalazi u najtežim trenucima u životu, gubitak oca je težak udarac za njega, ističe da to nije isprika, ali da je bilo teško trenirati:
– Otac mi je preminuo u četvrtom mjesecu i ovo je sigurno najteže razdoblje u mom životu, nikad se nisam tako loše osjećao. Svi koji su to prošli znaju o čemu pričam. Ja sam već nakon mjesec, mjesec i pol dana nakon što je moj otac preminuo bio u Houstonu, sam, u punim pripremama. Nije mi bilo do života, nije mi se dalo ustati iz kreveta, ali sam morao odrađivati treninge svaki dan dva puta dnevno. U toj nekoj atmosferi koja je bila tužna i jednostavno beznadna nakon takvog slučaja našao sam snagu da odradim kamp.
