Igor Štimac o Ćiri Blaževiću, prijateljima s Trpinjske ceste, Zlatku Daliću, Branku Mikši, Zvoni Bobanu, ‘Čileancima’…

Foto: snimka zaslona

Bivši hrvatski izbornik, jedna od legendi Hajduka, bivši brončani hrvatski reprezentativac te aktualni izbornik Indije, Igor Štimac, odmara se u svom Splitu.

U opširnom intervjuu za Večernji list Štimac je, između ostaloga, govorio i o ljudima koji su najviše na njega utjecali u životu, tko ga je oblikovao vas kao čovjeka – jesu li to roditelji ili, budući da je dosta mlad zbog karijere napustio Metković, netko od trenera u mlađim kategorijama? Postoji li netko za koga je Šimac posebno vezan, čovjek, prijatelj, suigrač…, netko s kim bi mogao podijeliti svoje životne probleme?

”Ponajprije roditelji, zatim prijatelji koje sam imao kroz odrastanje u Metkoviću, Opuzenu, Splitu i Vinkovcima, te izvrsni ljudi koje sam imao za trenere i suigrače kroz karijeru. Od suigrača posebno sam vezan za mog Boku (Bokšica), zatim Joška Jeličića i Davora (Šukera). Život u Vinkovcima i kaljenje u ondašnjem Dinamu blagoslovio me s puno divnih prijatelja, ostala je neraskidiva veza sa Slavonijom i obitelji Beljo u Vinkovcima, prijateljstva sa Vukovarcima Pipetom, braćom Obrad, Zokom i ekipom sa Trpinjske ceste, s Borom Ivkovićem iz Osijeka.

Svi treneri koje sam imao zaslužuju jedno veliko hvala. Od Bore Brkljačića, Brace Majića, Ante Prce i Ante Džakule u Neretvi, Voje Kačića, Andrije Ankovića, Krešica, Poklepovića, Nadoveze, Peruzovića, Skoblara, Vucova, Katalinića i Gračana u Hajduku, Novoselca, Tonka Vukušica i Đalme Markovića u Vinkovcima, Jose Luisa Romera, Ramona Blanca i Colina Adisona u Cadizu, Jima Smitha i Stevea McLarena u Derbyu, Harrya Redknapa u West Hamu te Mirka Jozića i Ćire Blaževića u nacionalnoj vrsti”, rekao je bivši hrvatski izbornik.

Štimac je svojedobno u Dinamu iz Vinkovaca bio suigrač Zlatku Daliću. Kako je tada izgledao odnos Dalića i Štimca, po čemu Igor pamti Zlatka u tinejdžerskoj dobi? Imaju li njih dvojica zajedničkih anegdota?

”Zlatko i ja zajedno smo stanovali u blizini vinkovačkog bazena na katu privatne kuće kod predivne obitelji Grbavac. Dijelili smo strepnje i radosti, nerijetko i večernje izlaske po Vinkovcima, Borovu, Vukovaru, Otoku, Nuštru, Dalju, Boboti i Osijeku. Zlatko je bio samozatajan i tih, cure su ga obožavale onako markantnog i uvijek uglađenog. Kad nam je za trenera došao pokojni Đalma Marković, počeo nam je osobno dolaziti kući u kontrolu kako bi se uvjerio da nismo u noćnom provodu. Dođe on tako jednu večer oko 22.30, pregleda sve sobe po stanu i ispriča nam po tko zna koji put svoje anegdote s Eusebijem i važnost oštrenja čepova na kopačkama, a ja i Zlatko zijevamo u pidžamama, kao fol spremni za spavanje i pomalo nervozni jer znamo da vrijeme curi, noć odmiče, a društvo nas čeka. I završi Đalma svoju priču, zaželi nam laku noć, a mi brže-bolje presvlačenje i u izlazak. Na povratku kući u samo svitanje penjemo se stepenicama na kat naše kuće, kad na kvaki od ulaznih vrata vise nečije cipele. Gledamo se ja i Zlatko u čudu, kad se u to oglasi iz prizemlja gazda Grbavac. Kaže nam – navraćao je Đalma nekoliko puta tijekom noći, čekao vas bijesan k’o ris i željan osvete pa eto ostavio cipele tako da znate kako ste uhvaćeni na djelu. Strah od odmazde držala nas je budnima do samog odlaska na trening, a po dolasku na stadion i odluka o suspenziji i udaljavanju iz momčadi. Na našu sreću, par dana kasnije uprava kluba udaljila je Đalmu s mjesta trenera tako da smo automatizmom rehabilitirani, ali smo i naučili lekciju. Reducirali smo noćne izlaske na samo četiri dana tjedno ”, kroz smijeh je kazao Štimac.

Štimac je bio član tzv. Čileanske reprezentacije Jugoslavije 1987. godine, koja je osvojila svjetsko zlato do 20 godina, suigrač Bobana, Prosinečkog i Šukera. I tada, kao i u Francuskoj 1998., Igor je bio nekako u njihovoj sjeni, iako mnogi upravo njega doživljavali kao lidera tih reprezentacija. Je li to bilo tako? Je li točno da su Štimac i Zvone Boban gotovo bili poslani kući iz Čilea zbog noćnoga izlaska i provoda s tamošnjim ljepoticama?

”Ne bih rekao da sam bio u njihovoj sjeni, niti sam se tako osjećao, a još manje da su me oni tako doživljavali. Meni nije trebala traka oko ruke da bi me suigrači slušali i pratili. Vjerovali su mi, znali su da im svima čuvam leđa, a i da će najebati svatko tko na njih krene đonom. Njihove uloge bile su atraktivnije, a ja sam diktirao ritam iz zadnje linije i organizirao obranu, te uz to i postigao dva pogotka pogotka, primjerice prvi u polufinalu protiv DDR-a koji nas je odveo u finale, te uz to zaustavio i njihovog najboljeg igrača i kapetana Mathiasa Sammera. Ali, Boban, Žuti i Šuki su oduševljavali svojim umijećem i bilo je očito već tada da će se razviti do samog vrha svjetskog klupskog nogometa. Bilo je i nekih druženja s ljepoticama, ali sve je dobro završilo”, poručio je Štimac, pomalo zagonetno.

Kakav je odnos Štimca i Bobana?

”Zvonu sam uvijek doživljavao kao prijatelja i takav smo odnos zadržali. Nikada nismo imali sukob, niti bilo kakve razmirice. Ne moramo se viđati ili družiti, ali neke niti i zajednički životni trenuci su neraskidivi. Bila je jedna situacija nakon nesretnog poraza od Francuza u polufinalu SP-a, kada je noć prolazila sporo i u suzama, kada Ćiro u nesreći uslijed poraza od šume nije vidio stablo pa je pomislio kriviti Zvonu za poraz. Sjedili smo na terasi našeg hotela, minute su prolazile sporo, a gorčine je bilo sve više. Morao sam reagirati kao što uvijek činim kada nešto nije pravedno i zaustaviti šefa u traženju krivca. Upozorio sam ga da nas za tri dana čeka utakmica za 3. mjesto koja će nas definirati kao pobjednike ili gubitnike i da se koncentrira na ono što nas čeka, a čekala nas je najbolja momčad tog SP-a, ubojita Nizozemska.”

Koliko je Ćiro Blažević utjecao na Štimca, što je od Ćire mogao naučiti i zašto je i nakon završetka igračke karijere ostao tako blizak sa Šefom, za razliku od nekih drugih igrača?

”Naučio sam od njega da psihološka priprema za utakmicu ima daleko veći učinak od samog taktiziranja, da osmijeh i lijepa riječ ne koštaju ništa, a svakoga razvesele, da trener autoritet ne gradi samo znanjem nego i empatijom. Nije mi se sviđala njegova slabost spram predstavnika medija, jer često je prelazio granicu dobrog ukusa ugošćivanjem pojedinih novinara ugrožavajući tako prostor predviđen isključivo za igrače. Ta slabost mu je oduzimala previše vremena, nas igrače je sputavala, ali bio je opsjednut s medijskim napisima i tu nije bilo pomoći…”

Što je Igor Štimac kao igrač znao zamjeriti Ćiri i je li ga Ćiro negdje povrijedio, primjerice kada ga je bio izostavio sa širega popisa za SP 1998.?

”Taj dan neću nikada zaboraviti. Blagdansko raspoloženje, roditelji mi došli u posjet u Derby, pripremamo se za proslavu Božića. U to vrijeme igram u životnoj formi, gotovo svaku utakmicu Derbya u Premier ligi dobivam najviše ocjene ili bivam igračem utakmice. Za reprezentaciju sam u kvalifikacijama bio standardan, nezamjenjiv. Zvoni mi telefon i brat Mihovil mi javlja kako je Ćiro na Dnevniku objavio širi popis od 35 kandidata za SP na kojemu nema moga imena. Šok, konsternacija! Umjesto radosti Božića, zavladala je nevjerica. Okrećem Šefov broj i nakon prvog zvona javlja se on. Nisam ni stigao pitati o čemu se radi, a on se zadera iz sveg glasa: “Tko je*e njihov popis, sine, ti si na mom popisu bio i ostat ćeš!’. Ponovo šok, o čemu on priča?! Pitam ga – zar imaju dva popisa, i kratko mu i odlučno kažem: ‘Ne interesira me što se tamo između vas i Mikše događa, ali budem li ja žrtva vašeg sukoba, ni vas dvojica nećete na SP. Laku noć i sretan vam Božić, naš ste pokvarili!’. Kasnije sam saznao kako je uzrok pokušaja da me se eliminira iz vatrenih datirao jos iz ’96., s EP-a u Engleskoj kada sam u ime igrača reprezentacije lijepim riječima zamolio novinare Branka Stipkovića i Zlatka Abramovića da napuste autobus koji nas je vozio s trening-igrališta do hotela. Nakon toga primijetio sam da su se mnogi njihovi kolege novinari u razdoblju od 1996.-1998. okomili na mene, pretjerujući u kritikama ili ignorirajuci moje zapažene nastupe u Engleskoj. Dodatnu snagu davala im je u to vrijeme moć Croatije i zapaženi rezultati i nastupi zagrebackih modrih u Ligi prvaka, pa su osjetili idealan trenutak da me pritiskom na Ćiru odstrane sa popisa i uvale nekog iz momčadi modrih. Malo su se zajebali. Šefu sam brzo oprostio, znao sam njegovu slabost prema novinarima, znao sam da ga Mikša, tadašnji predsjednik HNS-a pritišće i da bolje stoji od njega na Pantovčaku. Bilo je bitno da se nađem među putnicima za Pariz, a za ostalo ću se već sam pobrinuti kao i uvijek. Mislim da su bitnu ulogu u tom trenutku odigrali Zvone i Boka, koji su obavili razgovor sa Šefom i pokazali mu koliko cijene moju ulogu u momčadi. Kao treneru Ćiri zamjeram jedino što nije Žutog uveo protiv Francuza u polufinalu puno ranije kad ga je već držao na klupi, a imali smo igrača više i trebao nam je majstor koji će stvoriti višak i dati upotrebljiv pas…”

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr