Što ti je život, ponekad je tek dovoljan trenutak da se sve u potpunosti preokrene, iako preokreti, prevrati nikad ne traju dugo, i zato i jesu trenuci iz trenutka nastanu u trenutku nestanu.
Prije samo nekoliko mjeseci hrvatska Davis Cup reprezentacija predvođena Marinom Čilićem izgubila je finale Davis Cupa nakon drame u Zagrebu. Drama protiv Argentine otišla je na stranu gostiju.
Nakon poraza, za koji nitko zapravo nije kriv, jer to je sport, u u sportu nema krivnje ili je barem ne bi smjelo biti, za neke novinare, ili kako ih u Večernjem listu u jednom članku nazivaju, ”pametnjakoviće”, Marin Čilić od heroja koji je osvojio US Open pretvorio se u ”Hercegovca koji plaća porez u Monte Carlu.” Iako u Večernjem listu aludiraju da su tako na Čilićev račun reagirali i navijači to zapravo nije točno, moguće da se radi o jednom marginalnom dijelu navijačkog korpusa koji sa sportom nema veze niti o sportu puno toga zna, istina je voda duboka, a ona govori kako su prije svega na Marina džonom krenuli novinari te portali koji su uvijek tu da drže moralne lekcije građanima dok istovremeno pokretači i vlasnici tih portala potkradaju državu i te iste građane.
Nakon poraza u finalu Wimbledona osim nekoliko ekstremista, poput Saše Broz, Čiliću nitko nije mogao pronaći niti jednu zamjerku. Naime, dao je sve koliko je u tom trenutku mogao, iz dva razloga to nije bilo dovoljno. Federer je bolji igrač, klasa za sebe, nije bez razloga najbolji tenisač svih vremena s osvojenih 19 Grand Slam titula, drugi je razlog ozljeda, koliko god ona bila dugoročno ”bezazlena” ipak je Marinu radila dosta problema u samom finalu. Ako ništa drugo uvjereni smo da bi meč trajao barem sat vremena duže da je Čilić bio potpuno spreman. Baš zbog toga razloga nitko nije Čiliću nije uputio ni riječ kritike, svi su, više ili manje, s njim i njegovim suzama suosjećali u Hrvatskoj. I ne samo u Hrvatskoj, i ne samo Hrvati.
Danas nikome neće pasti napamet Čilića proglasiti ”Hercegovcem koji ne plaća porez državi jer je prijavljen u Monte Carlu”, gdje je, recimo i to, bio prijavljen i Ivan Ljubičić, ali i prije njega Goran Ivanišević, a oni nisu Hercegovci. Očito se u Monte Carlu ne prijavljuju samo Hercegovci jer je tamo prijavljena sama krema svjetskog sporta.
Isti oni pametnjakovići, kako ih nazivaju u Večernjem listu, ti isti portali, ti isti novinari, danas su ponosni na Marina. Iskreno? Kao što je burzovni mešetar na Wall Streeatu iskren kad prodaje svoje dionice. Do kada? Do nekog novog poraza i nove prilike za nove napade i nova podmetanja ili barem do nekih novih zluradih komentara Zorana Šprajca, čiji pokušaji da bude duhovit polako postaju karikaturalni. Kao primjerice večeras u RTL-ovom Direktu, kada je Šprajc spomenuo ”slučajno” Čilića i Monte Carlo u istoj rečenici, ali je zaboravio ime Nadana Vidoševića te uz njega svoje.
”Ljubav” ”pametnjakovića” koji su danas ponosni na Marina, kao što ga donedavno napadali, trajat će isto onoliko dugo koliko i trenuci euforije izazvane sjajnim igrama najboljeg hrvatskog tenisača u Wimbledonu. Dokaz? Janica Kostelić? Oni koji je danas vrijeđaju, koji joj podmeću u medijima, bili su na nju ”ponosni” dok im se to isplatilo. Njihov je ponos nestao zajedno s klikovima i novcem koji su im donosili ti klikovi.
Marin Čilić već je godinama dio svjetske teniske elite, uvijek u TOP 10, ili barem tu negdje, ako nam to nije dovoljan razlog za ponos onda imamo problem svi zajedno, ne samo ”pametnjakovići.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
