Navijački huliganizam oduvijek je veliki problem u sportskom svijetu, i nije to slučaj samo zadnjih godina, kako se nastoji prikazati zadnjih dana. Primjerice Heyselska tragedija se dogodila 29. svibnja 1985. godine na stadionu Heysel u Bruxellesu, prije finala Kupa europskih prvaka u nogometu između talijanskog Juventusa i engleskog Liverpoola. Bilo je to prije 32 godine. Poginulo je 39 navijača, većinom navijača Juventusa, koji je te godine predvođen Michaelom Platinijem osvojio naslov prvaka Europe. Dakle, dogodilo se to iz današnje perspektive jako davno.
Ovo je tek jedan od eklatantnih primjera koji dokazuje koliko je medijska prezentacija pogrešna kada se govori kako je ”huliganizam pošast novog doba” u sportu. Posebno se ovako površna medijska interpretacija pojavila nakon nereda u Beogradu u kojem su sudjelovali i hrvatski huligani, koji, važno je reći, nisu ”samo” i nisu ”tek” huligani, naprotiv. Možda su najmanje to s obzirom kako ne dolaze iz hrvatskog navijačkog miljea te su poznati po nekim drugim aktivnostima iz crne kronike?
Nitko huliganizam nije uspio iskorijeniti, pa čak ni Margaret Thatcher, bivša britanska premijerka koju se uvijek zaziva tijekom eskaliranja huliganskog nasilja, koja je, doduše, napravila nekoliko krupnih koraka u tom smjeru, nažalost, pokazalo se s vremenom da su to ipak bili privremeni rezultati vezani prije svega za huliganizam ”njenog vremena.” Danas postoje društvene mreže, način komunikacije posve je drugačiji, pa su i ”konvencionalni zakoni” protiv huliganizma uglavnom neučinkoviti, samim time što je jednim dijelom huliganizam odraz stanja u društvu, što se i vidi i na hrvatskim stadionima, na kojima srećom nema ni blizu takvih nereda kakvih ima primjerice u ”razvijenoj” Europi, doduše nema ni gledatelja.
Huliganizam, naravno, ne treba promatrati u kontekstu paranoičnih izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji uglavnom igrajući se suca i krvnika, u zemlji u kojoj očito ne postoji trodioba vlasti, daje bombastične izjave za domaću uporabu. Prijeti u svom stilu svima. Kroz prizmu nereda u Beogradu, koji nisu ”samo” huliganskog karaktera, neki će reći da su najmanje to, mediji serviraju pogrešnu sliku o porastu huliganizma pritom zaboravljaju da on danas, za razliku od nekih prošlih vremena, ima svoje sponzore koji su duboko skriveni iza politike, ali i medija, ali nemaju moć ”rušiti” države. Kad govorimo o tajnim službama koji su, kako tvrdi Vučić, ”upregnule” huligane u svoju službu i koriste ih kao oružje destabilizacije postavimo pitanje je li ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan, kao vođa Delija početkom devedesetih, bio huligan ili terorist? Naime, huliganizam i terorizam nisu isto te isto i ne treba brkati pojmove. Pritom je, naravno, malo vjerojatno da neredi na Partizanovim stadionu u Beogradu imaju puno veze s terorizmom.
Kako u svakom mitu ima barem mali dio istine, tako i u mitu o ”tajnim službama” koje preko huligana operiraju u Beogradu ne bi li srušili ”naprednu vlast” Šešeljevog bivšeg šegrta Aleksandra Vučića postoji također zrno istine, utoliko što do nereda nije došlo spontano. Sve ostalo je tradicionalna, megalomanska shizofrenija velikosrpske politike. Obračun podzemlja, kakvih je u Srbiji oduvijek bilo, teško se može smatrati huliganizmom. Malo je ”huligana” koji na ”huliganskom tržištu” vrijede 10.000, 100.000 eura… Takva tarifa rezervirana je za drugačiju ”sortu” huligana.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
