Iako su prošla dva desetljeća od povratka imena Dinamo, koji se devedesetih najprije zvao HAŠK Građanski, a onda Croatia, i dalje mediji inzistiraju na tvrdnji da je Croatia bila iznimno povlašten klub u Hrvatskoj jer je za nju navijao tadašnji hrvatski predsjednik i utemeljitelj hrvatske države, dr. Franjo Tuđman. Samo da podsjetimo, Hajduk je devedesetih osvajao dvostruke krune, kupove i naslove usred Maksimira, igrao Ligu prvaka, stvarao moćnu momčad, borio se s moćnim Ajaxom…
Nakon odlaska sa životne scene predsjednika Tuđmana Hajduk je zapravo u ovih dvadeset godina osvojio tri naslova prvaka, ponovimo još jednom TRI naslova prvaka države, posljednji prije petnaest godina, kada je na vlasti bio Sanaderov i Šeksov HDZ. U međuvremenu na vlasti je Hrvatska imala Zorana Milanovića kao premijera, Ranka Ostojića kao šefa policije, crtale su se svastike, naslov je u širokom luku zaobilazio vitrine kultnog hrvatskog kluba i prvog prvaka slobodne Hrvatske, Kako to da je Hajduk, a ne Dinamo, postao prvi prvak Hrvatske, dakle, prvi koji se i najviše pamti, ako je ”Tuđmanov režim” toliko bio u službi jednog kluba?
Tuđmanova strast prema nogometu u više je navrata iskazana na poprilično nespretan način, čak se i bespotrebno, što je najvažnije prekasno s obzirom kako je to trebalo učiniti odmah ako se već željelo mijenjati ime, inzistiralo na promjeni imena Dinama. I kad se vidjelo da su navijači većinom za povratak Dinamovog imena Tuđman o tome nije htio ni čuti kao argument je nudio činjenicu da ”ima jedan Dinamo u Pančevu” te da je Dinamo ime dobio po uzoru na sovjetske klubove, što je točno, ali je isto tako točno da je Dinamo tijekom komunističkog režima bio simbol hrvatstva i otpora tom režimu. Dakle, Tuđman je volio nogomet, bio je strastveni navijače hrvatske reprezentacije, ali nije određivao prvaka države, kako danas podmeću neki nazovi hrvatski mediji koji podržavaju divljanje ljevičarskih ekstremista u Sarajevu za vrijeme svete mise za žrtve komunističkog maskara na Bleiburgu i križnim putevima.
U razgovoru za portal 24 sata legenda Hajduka, bivši golman splitskog kluba, ali i bivši uspješni trener kluba s Poljuda, Ivan Katalinić, prisjetio se devedesetih i, dakako, nije mogao bez politike, što je jedva dočekano.
”Nisu im ni Tuđman ni suci mogli pomoći, mi smo bili prejaki za njih, a nastup u Ligi prvaka dao nam je dimenziju više, dodatno iskustvo i samopouzdanje”, kazao je Katalinić, osvrnuvši se na 1995. godinu kada je Hajduk drugi puta zaredom osvojio naslov i kada su oni uvijek ”dobro obaviješteni”, oni koji danas u Hrvatskoj glume novinare a zapravo su politički aktivisti, tvrdili da Hajduk Croatiji mora prepustiti Kup. Hajduk je usred Maksimira slavio 1:0 pogotkom Aljoše Asanovića, u prvoj utakmici na Poljudu bilo je 3:2 za Splićane, Rabuziniovo sunce završilo je na Poljudu, prije toga u rukama kapetana Hajduka Zorana Vulića, trofej je Vuliću uručio predsjednik Tuđman, što se i vidi na naslovnoj fotografiji.
”Mi smo u vrijeme tih najvećih uspjeha igrali bez plaće šest mjeseci. Bio je rat i svi smo se držali skupa. Na utakmice u Zagreb i Slavoniju putovali preko pontonskog mosta i preko Paga, na Papuku su nas jednom zaustavili argentinski Unproforci i tražili puške u autobusu, a u Gospiću smo 1994. igrali kup, a četnici su bili na dva kilometara od terena... Danas u doba krize od korone klub mogu spasiti samo domaći mladi igrači, koji igraju za manje plaće i koji će svojim transferima održati klub”, zaključio je Katalinić.
