Hrvatska je zemlja puna (nametnutih) tabua i lažnih mitova koji se već gotovo 70 godina prenose iz generacije u generaciju.
Tako je za vrijeme komunističke Jugoslavije jedan od tabua (laži) bio da „Hrvati ne žele ići u miliciju i vojsku“. Postojalo je još niz sličnih tabua koji su se duboko ucijepili u svijest naroda kao npr. „Hrvati su genocidan narod“. To se u praksi pridavalo ustašama i državi NDH, tako da su djeca učeći povijest po osnovnim i srednjim školama pomišljala da su ustaški vojnici najgori krvoloci u povijesti svijeta, gori čak i od samih nacista i fašista, Džingis-kanovih Mongola i Turaka zajedno. A eto mi doznali da je Srbija bila prva država proglašena Judenfrei u Europi, puno prije nego NDH. To nismo učili u Jugoslaviji. Ucijepilo nam se nešto drugo, da bi se vladalo nama Hrvatima.
Komunizam i Jugoslavija se tada nije ni spominjala kao tabu, osim u pozitivnom kontekstu kao „komunistički raj na zemlji“, „antifašistički bastion“, „zemlja bratskih naroda“ ili slične manipulacije koje su se na svim razinama ucjepljivale i u svijest i podsvijest ljudi. Naravno, Jugoslaveni su kao partizani bili nepobjedivi ratnici, a osobito se to odnosilo na Srbe i Crnogorce, dok su Slovenci i najveći dio Hrvata bili „papci i bezveznjaci“ (domobrani), a ustaše zvijeri koje ubijaju golim zubima svako nevino stvorenje na putu. O partizanskim jamama u koje su mitski Jugoslaveni bacili tisuće nevinih ljudi ni slova ni spomena. Za to se je išlo na Goli Otok ili Mirogoj.
Ti tabui su se indoktrinacijom i ponavljanjem duboko usjekli u svijest naroda bivše Jugoslavije, a u negativnom smislu posebno u hrvatski narod kao najproblematičniji i stožerni narod bez kojeg Jugoslavija nije mogla postojati. Hrvatski narod i čovjek Hrvat bio je posebna meta indoktrinacije.
Jedan od najlažnijih i najsmješnijih tabua bio da je Jugoslavija – najsportskija zemlja na svijetu. A Jugoslaveni bogomdani sportaši kakvi ne postoje nigdje drugdje. To se rađa samo u Jugoslaviji, a osobito među Srbima i Crnogorcima. Hrvate se koliko toliko uključivalo u sportsku naciju, a Slovence se potpuno isključivalo i smatralo da ti „bečki konjušari“ jedva znaju hodati.
I onda rat – i raspad Jugoslavije.
Odjednom Hrvati žele ići u vojsku i policiju, ali u svojoj državi.
Odjednom „raj na zemlji“ – Jugoslavija – postaje (očigledan) pakao na zemlji.
Odjednom „antifašisti s petokrakama puni ljubavi“ uništavaju Vukovar i cijelu Hrvatsku, kolju i ubijaju sve pred sobom.
Odjednom, Srbi i Crnogorci kada nailaze na otpor golorukih Hrvata, iako naoružani do zuba svim oružjem, lome tri mjeseca zube na Vukovaru uništavajući grad to temelja. Mitski junaci su izbjegavali borbu prsa o prsa, pa su napravili u središtu Europe novu Hirošimu, mučeći je i ubijajući polako dan za danom.
Odjednom, Hrvati stvaraju vojsku, i iako još uvijek slabije naoružani, „praše vojsku traktorista“ za Srbiju. Njih 40-50.000 „hrabrih i nepobedivih vojnika“ krenulo šumama i drumovima za vukovima i zečevima.
Tabui su popadali kao kula od karata. Otpuhao ih vjetar i žive još samo u glavama gubitnika, neznalica i nostalgičara.
Onaj posljednji tabu o Jugoslaviji kao sportskoj velesili i brojnim medaljama Jugoslavena ruši jasna i egzaktna statistika koja ne može varati.
Jugoslavija – lažna sportska velesila
Pogledajmo tu „sportsku velesilu“ što je osvojila na Olimpijskim igrama koje su najbolji pokazatelj kvalitete sporta pojedine države.
Na dvije Olimpijade 1948. i 1952. nijedna zlatna medalja, 1952. i 1960 samo po 1 zlato, 1964., 1972.,1976., 1980. (bojkot USA) po 2 zlata i 1988. 3 zlata.
1984. bile su najbogatije Olimpijske igre za Jugoslaviju sa 7 zlata, ali samo zbog toga što nisu sudjelovale dvije tada najveće sportske velesile (uz USA): Rusija i DR Njemačka. Naime, komunističke zemlje su izuzetno ulagale u sport (pa i Jugoslavija) kao sredstvo promidžbe i superiornosti. Posebnu ulogu igrao je doping i selektivno treniranja od jaslica, pa je tadašnja Istočna Njemačka bila izuzetna sportska velesila. Na toj Olimpijadi 1984. nije sudjelovao SSSR, a to osim Rusije znači velike sportske zemlje: Ukrajina, Bjelorusija, Estonija, Letonija, Latvija, Kazahstan (već ima 2 zlata, 3 srebra i 5 bronci u Riu 2016.), Uzbekistan (već ima 2 zlata i 4 bronce u Riu), fenomenalna u boksu i atletici nepobjediva Kuba, Poljska, Mađarska, Bugarska, Češka, Slovačka, Etiopija i još niz sportskih nacija. Zbog toga višak medalja.
Info koji nikoga ne čudi: na Zimskim olimpijskim igrama (ZOI) Jugoslavija nikada nije osvojila zlato uz svega 3 srebra i 1 broncu na čak 13 Olimpijada!
Kao dodatni info, stara velikosrpska (prva) Jugoslavija osvojila je na 5 Olimpijskih igara samo 3 zlatne medalje!
Raspad Jugoslavije i istina o sportu
Raspad Jugoslavije donio je pravu istinu o jugoslavenskom sportu i tko je tko bio u njemu.
Kao što je rat pokazao da Srbi i Crnogorci nisu „nepobedive junačine“, tako niti čuvena Bosna i Hercegovina nije nikakva sportska sila. Istina je da veliki dio Hrvata i Srba iz BiH nastupa za matične država, ali prava je istina vrlo ružna – BiH nikada nije osvojila niti jednu medalju na Olimpijskim Igrama!
Makedonci 1 broncu u rvanju, a „stasiti i sportski“ Crnogorci 1 srebro u ženskom rukometu.
Srbija, zemlja najvećih mitova i pretjerivanja je posebna priča. Do 2000. sudjelovala je na Olimpijadama pod imenom Savezna Republika Jugoslavija, a 2004. pod imenom Srbija i Crna Gora.
2008., 2012. i 2016. nastupa pod imenom Srbija.
Vjerovali ili ne, Srbija u okviru zajednice sa Crnom Gorom ili sama osvaja 1996. 1 zlato, 2000. 1 zlato, 2004. ostaje bez zlata. Kao samostalna država ima 2008. 1 zlato i 2012 1 zlato.
U 24 godine ukupno samo 4 zlata.
Zato vrijeme Hrvatska, sa gotovo duplo manje stanovnika i devastirana u ratu osvaja (uključivši) i ove Olimpijske igre 7 zlata, a Slovenija čak 5 zlata!
Kada bi se gledale Zimske Olimpijske igre, gdje Srbija ima izvrsne prirodne resurse, statistika je još poraznija: Srbija 0 medalja, Hrvatska 4 zlata 6 srebra i 1 broncu (Jakov Fak), a Slovenija 2 zlata, 4 srebra i 9 brončanih medalja.
Dakle, Hrvatska je daleko najuspješnija sportska nacija bivše Jugoslavije, a Slovenija broj dva. Živeći u Jugoslaviji pomislili ste, zbog promidžbe, da Slovenci jedino znaju jodlati, kad ono 3-4 puta malobrojniji nadvisiše i strašnu Srbiju.
I ne samo nju, nego sav ostatak Jugoslavije zajedno!
Pa ispada da bi Hrvatska i Slovenija zajedno bile 10 puta veća sportska velesila od ostatka Jugoslavije, a u zajednici sa „habsburškom“ Austrijom i Mađarskom to bi bilo pravo čudo!
Tako brojke, a tabui i mitovi drugo.
Zaključak – Hrvatska i Slovenija sportski profitirale izlaskom iz Jugoslavije
Više je nego jasno da je uzlet hrvatskog sporta, isključujući izuzetke poput košarke, počeo baš izlaskom iz Jugoslavije.
Osim gornje egzaktne i za nostalgičare bolne statistike Olimpijskih igara, dokaz tome su i ekipni sportovi kao nogomet, rukomet i vaterpolo u kojima Hrvati žanju uspjeh za uspjehom baš nakon raspada Jugoslavije.
Nespretna i neugodna izjava Sandre Perković, kao i mnogih koji podržavaju potencijalnu „sportsku velesilu“ Jugoslaviju padaju u vodu pred stvarnošću koja se broji u medaljama i sportskim postoljima.
Neznanje, oholost, tabui i podcjenjivanje drugih dovode do ovakvih pogrešnih mišljenja. Malo poznavatelja sporta zna da je npr. Mađarska oduvijek bila sportska (vele) sila kakva Jugoslavija nikada nije bila i nikada neće biti. Dovoljno je pogledati statistike svih Olimpijada, a i ovu 2016. gdje su Mađari već osvojili 5 zlata, 3 srebra i 4 bronce, dok u statistici Srbije stoji VELIKA NULA. Tu možemo pridružiti sportskim neznalicama i države kao Kenija, Australija, Novi Zeland, Kazahstan i dr. koje kontinuirano dokazuju svoj sportski nepoznati imidž na velikim natjecanjima.
Za kraj više je nego jasno da sport je vezan uz više uz stvarnost nego tabue. Civiliziranost i razvijenost zemlje zasigurno utječe na opće sportsko stanje nacije, motiv domoljublja, kvaliteta trenera, uvjeti treniranja, ulaganja u sport, sustavnost i još niz ostalih faktora stvara sportske nacije.
Jugoslavija to nije bila niti će biti.
Hrvatska je ma dobrom putu i nadamo se da će biti još bolja.
I za kraj i ova istina: mnogi hrvatski sportaši nisu mogli „dobiti krila“ u Jugoslaviji jer je Hrvatska i kroz sport bila sustavno pritiskivana i kontrolirana. Znaju to i naši Dinamo i Hajduk, Cibona, Zadar i Jugoplastika, bilo koji klub koji bi visoko poletio ili dao „vjetra u leđa nacionalizmu“. To vrijedi i pojedinačni sport pa je baš samostalna Hrvatska iznjedrila najveće sportske ikone: Janicu Kostelić, Blanku Vlašić, i naravno Sandru Perković.
Kojoj sve praštamo, samo neka se vrati sa zlatom. I pogleda gornje statistike.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
