Hrvatska televizija dan prije početka Svjetskog prvenstva prikazala je dokumentarni film o Vatrenima. Zapravo, u dokumentarcu ”Vatreni”, meksičkog redatelja Edsona Ramireza, bilo je govora ponajprije o politici, i to na jedan za neke dvojben način.
I puno dobrih stvari…
Najmanje je tu bilo nogometa tako da se jednim dijelom gube i oni svijetli dijelovi dokumentarca koji svakako postoje i koji su, srećom, tu. Primjerice, Slaven Bilić govorio je o ratnom prvom Prvenstvu Hrvatske u nogometu te odluci predsjednika dr. Franje Tuđmana da su unatoč ratu igra Hrvatska liga. Štimac je s druge strane kritizirao odluku o međunarodne zajednice o uvođenju embarga na uvoz oružja Hrvatskoj. ”Većina Hrvata ostala je i borila se za svoju zemlju…”, rekao je Štimac i dodao, ”to se moralo učiniti.”
”Biblija nas uči, moramo oprostiti, ali nikad zaboraviti i očekivati da će netko oprostiti tebi, ako si mu nešto nažao učinio Zaboraviti se ne smije, to bi bilo nedopustivo. Lako je to reći, ali često ljudi koji su doživjeli najveću bol imaju najveću snagu oprostiti”, tvrdi Slaven Bilić.
Jednim dijelom film je podsjetio na euforiju naroda na ulicama hrvatskih gradova nakon velikih pobjeda protiv Rumunjske, Njemačke, Nizozemske… Hrvatska je dosta gorjela u euforiji, nakon rata i nakon teških godina narod je zaslužio malo sreće. Vatreni su narodu, koliko su mogli s obzirom na činjenicu da se radi o sportašima, zaliječili rane.
Vatreni istaknuli veliku ulogu Ćire Blaževića…
Svi su igrači, a posebno, Bilić i Šimić, istakli ulogu Ćire Blaževića. ”Ćiro je velik, Ćiro je najveći trener”, rekao je Bilić, dok je Dario Šimić podvukao kako mu je Ćiro bio kao drugi otac.
A Ćiro, kao Ćiro… Legendarni bivši izbornik rekao je kako mu je predsjednik Tuđman zapovijedio da mora pobijediti Njemačku, jer je na tribine stadiona u Lyonu došao i tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl.
”Bilo je to naše jedinstvo uvjetovano Domovinskim ratom. Mnoge je mladih, vitalnih ljudi poginulo u borbi za slobodu i nezavisnost Hrvatske…’‘, poruka je legendarnog Ćire…
”Bila su to posebna vremena”, poručio je Štimac… Goran Vlavović je zaključio kako je sve bilo kao san.
Međutim, bilo je i spornih dijelova filma…
Film počinje uvodom o završetku Drugog svjetskog rata stvaranjem ”Republike” pod vodstvom Josipa Broza Tita, a sve pod geslom ”Bratstvo i jedinstvo.”
Ako se radilo, kao što se pokušalo prezentirati, o filmu koji je govorio o hrvatskoj neovisnosti te nogometu, o borbi hrvatskog naroda za slobodu, o Vatrenima koji su devedesetih bili najbolji veleposlanici mlade i tek stvorene hrvatske države, kako je moguće bilo ne spomenuti zašto je do te borbe došlo? Tko je počeo rat, zašto? I kakvog je karaktera kao država bila Jugoslavija? Spomenuti su napadi na Dubrovnik, na Split, na Vukovar, spomenuta je i JNA koja je napala hrvatske gradove, ali ne i izravno velikosrpska agresija. Nažalost, premalo, s obzirom na sve ono što je još rečeno u filmu, a posebno s obzirom na sve ono što se u Hrvatskoj devedesetih događalo.
Bila je to priča o putu Hrvatske do bronce na prvom SP-u na kojem s nastupili Vatreni, ali najmanje priča o tome, snimke iz Francuske 1998. te slavlje hrvatskih navijača i igrača bile su uklopljene u priče o razlozima raspada Jugoslavije, dok je primjerice Igor Štimac govorio kako ”ne zna zbog čega se sve to događalo”, uz dodatak kako se to sve možda počelo događati smrću jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita. Ni Štimac, ni Bilić, koji se u filmu ponio najrazumnije, ni Robert Prosinečki, ni Aljoša Asanović, nisu govorili o stvarnim razlozima rata u Hrvatskoj, barem ne eksplicitno.
Bilić je tako rekao kako se u Jugoslaviji dobro živjelo i kako sve nije bilo tako crno. No, onda je dodao kao se sve počelo mijenjati pred kraj Jugoslavije, dakle, uoči raspada i pada komunističkog režima…
Prosinečki je između ostaloga rekao kako je nikad odigrana utakmica na Maksimiru 13. svibnja 1990. između Dinama i Crvene zvezde ”početak svih velikih mržnji između svih u cijeloj Jugoslaviji!”
Mržnje? Mržnja je možda neke vodila, ali je agresiju na Hrvatsku pokrenula velikosrpska politika, koja je godinama prije toga planirala sličan zločinački pothvat, o čemu postoje brojni dokazi. Sve je, dakako, realizirala JNA. Nisu li tog 13. svibnja Delije, predvođena ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom, uz blagoslov jugoslavenske milicije, poharali Maksimir? O tome Prosinečki ni riječi nije rekao… Naravno, on je te 1990. igrao u dresu Crvene zvezde.
”Sve ove utakmice, protiv Partizana i Zvezde, su imale šovinistički naboj, u jednom režimu u kojem se ti nisi smio manifestirati a da ne riskiraš odlazak u zatvor”, smatra bivši izbornik Ćiro Blažević…
Sam dokumentarac ima manji dio koji je posvećen smrti diktatora Tita te ”suzama” navijača Hajduka i Crvene zvezde na Poljudu kad su 1980. saznali vijest da je Tito umro. Cijeli Poljud bio je ”šokiran” i ”tužan” zbog diktatorove smrti. Sociolog Dražen Lalić sve je to komentirao kako su ”svi na stadionu u Splitu 1990. plakali” te su ”svi zajedno pjevali pjesmu Titu u čast…” ”Druže Tito mi ti se kunemo…”
Kakav je zapravo dokaz ljubavi naroda za jednog masovnog ubojicu ako kroz iskustva iz povijesti znamo da su nakon odlaska diktatora uglavnom stanovnici tih država plakali za diktatorom jer ih je tako ”trenirao” režim koji ih je vodio predvođen diktatorom? Nisu li u SSSR-u plakali za Staljinom, nisu li ne tako davno i stanovnici Sjeverne Koreje, koji inače umiru u logorima i gladuju, plakali poslije odlaska ”velikog vođe”, koji ih je godinama uvjeravao da je u najmanju ruku vječan na Zemlji? Plaču i danas i umiru od gladi.
Uglavnom, radi se o dokumentarcu, koji govori o svemu, govori i o Vatrenima, no, ne dokraja na način na koji ih narod pamti i na način na koji je narod slavio njihove pobjede. Tko je uopće te 1998. i tog prekrasnog ljeta mislio na pogreb Josipa Broza Tita?
U dokumentarcu su još govorili i Goran Ivanišević, Ćiro Blažević, Dario Šimić, Robert Jarni, Kruno Jurčić, Mario Stanić, Mario Stanić…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
