Hrvatski sportaši po mnogima su možda bili i ostali najbolji hrvatski veleposlanici u inozemstvu, zbog njih se o Hrvatskoj pričalo i priča, njihove pobjede su se prepričavale, njih se slavilo, kroz njih, naravno, i hrvatsku državu. Mali je broj ljudi, ne samo u zapadnom svijetu, koji nisu čuli za Dražena Petrovića, Janicu Kostelić, Gorana Ivaniševića, Vatrene iz Francuske 1998., Sandru Perković, Blanku Vlašić…
Sjetimo se na koji su način međunarodnom priznanju Republike Hrvatske pridonijeli hrvatski sportaši, posebno danas, u kontekstu činjenice da smo jučer, 15. siječnja 2017., proslavili 25. obljetnicu međunarodnog priznanja samostalne i nezavisne, slobodne i suverene, demokratske države Hrvatske. Prisjetimo se također brojnih sportskih velikana koji su svoje karijere stavili u drugi plan, koji su također puno riskirali, iako, dakako, ne kao hrvatski branitelji u rovovima diljem Lijepe naše te daleke, herojske, ali i tužne, povijesne jeseni 1991. Riskirali? Da, doista, hrvatski sportaši koji su se borili za nezavisnost svoje domovine tako da su istinu o ratu govorili javno, kad god bi im se ukazala prilika, bili su suočeni s brojnim prijetnjama te su ne tako rijetko zbog takvih prijetnji imali policijsku zaštitu.
Naime, spomenimo legendarnog Dražena Petrovića, nažalost već 24 godine pokojnog velikana hrvatske košarke i hrvatskog sporta, koji je zajedno sa drugim sportašima pridonio izuzetno puno međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Dražen je prosvjedovao u ”srcu demokratskog svijeta” zajedno s prijateljem i suigračem iz reprezentacije Stojkom Vrankovićem te proslavljenim hrvatskim boksačem Damirom Škarom. Njihov glas daleko se čuo, srećom, čuli su ga, iako prekasno, oni koji su ga morali čuti, ali i puno ranije reagirati kako bi u samom začetku zaustavili velikosrpsku agresiju na hrvatsku državu.
Jedan od onih koji je zdušno, bez fige u džepu, svim srcem, u ta ratna po Hrvatsku teška vremena podržavao svoju domovinu, borbu naroda svoje domovine za slobodu, bio je i legendarni osvajač Wimbledona iz 2001. godine te najbolji tenisač Hrvatske svih vremena Goran Ivanišević, koji je ranih devedesetih bio žestoki zagovornik hrvatske samostalnosti, koji je često zbog toga na turnirima bio metom srpskih ekstremista. U više navrata sjajni hrvatski tenisač suočio se prijetnjama, koje, srećom, nisu ostvarene.
Goran je na brojnim turnirima, pa i na onim najvećim turnirima, nosio maramu s hrvatskim grbom kako bi ukazao na ono što se događa u domovini, kako bi upozorio svjetsku javnost na agresiju na Hrvatsku, na brojne žrtve koje su te 1991. pale za slobodu Republike Hrvatske. Naravno, Goran i je i kasnijih godina, zapravo sve do Oluje, vrlo često nosio traku oko čela u bojama hrvatske trobojnice s hrvatskim grbom.
Tijekom tih turbulentnih vremena Ivanišević je bio primoran igrati tenis, biti na turnirima, vrlo često uz policijsku pratnju, no, nije odustao sve do međunarodnog priznanja Hrvatske, kao i kasnije potpuno slobode RH. Dečki u tenisicama, u rovovima, gotovo nenaoružani, sa srcem u grudima i krunicom oko vrata, sportaši na svoj način, građani, civili… zaslužni su zbog činjenice da hrvatska država kao međunarodni čimbenik postoji već 25 godina.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
