Alžir, zemlja razapeta između komunista i islamista

Abdelaziz Bouteflika

Abdelaziz Bouteflika, koji je predsjednik Alžira dulje nego što je Obersnel gradonačelnik Rijeke, a Bandić Zagreba, 10. veljače je najavio da će tražiti peti po redu mandat. Koliko dugo je u politici najbolje svjedoči podatak da je ministrom prvi put postao još 1963., prije 56 godina, a od operacije u Švicarskoj 2013., nakon što ga je moždani udar gotovo ubio, se gotovo i ne pojavljuje u javnosti. Predsjednički mandati su i u Alžiru bili ograničeni na dva – dok Bouteflika nije promijenio ustav onako kako njemu više odgovara, a usput se proglasio i glavnim urednikom nacionalne TV.

No izbili su prosvjedi, najveći otkad je na vlasti. Ljudi su zahtijevali da se njegova slika ukloni iz javnih ureda, srušili su njegov divovski plakat, deseci tisuća su bili na ulicama. “Tko će pobijediti, stara slika na zidu ili 40 milijuna Alžiraca”, kaže jedna od parola s prosvjeda, koja najbolje govori kako ga Alžirci vide – odnosno, ne vide ga. Predsjednik je, no zapravo kao da ne postoji, a ni u zadnjoj predsjedničkoj kampanji se, star i bolestan, nije osobno pojavljivao u javnosti. Čak ni kandidaturu nije najavio osobno – tek je na TV pročitano njegovo pismo.

Relikt iz Titovog vremena

No, vlast i ovaj član Revolucionarnog vijeća i Centralnog komiteta “Nacionalnog oslobodilačkog fronta”, ljevičarske nacionalističke stranke slične Saddamovom “Baathu” – nacionalizam i socijalizam u arapskom svijetu u pravilu idu pod ruku – nije htio dati, sve dok nije prisiljen odstupiti. Vojska je najavila da ga neće podržati, suci su najavili da ga neće podržati, njegov premijer je podnio ostavku. Izbora čovjek koji je još dok je Tito bio živ s tadašnjim predsjednikom Alžira obilazio summite nesvrstanih, više nije imao.

Ne tako davno Bouteflika je uživao ogromnu popularnost u narodu, smatran herojem ne samo borbe za neovisnost protiv Francuza nego i građanskog rata koji je izbio 1991. nakon što su islamisti dobili izbore, a vojska je “demokratski” spriječila preuzimanje vlasti i poništila rezultate izbora. Islamisti su na to reagirali nasiljem koje je počelo izoliranim incidentima, a do 1994. preraslo je u “prljavi rat” u kom su se obje strane obilato služile djecom te masovno ubijale civile.

Mekana diktatura

Kad je 1999. uz pomoć vojske došao na vlast, Bouteflika je proglasio program amnestije za islamiste koji je rat priveo kraju, i time stekao golemu popularnost. 2011., kad je izbilo “Arapsko proljeće” potaknuto od nobelovca za mir Obame i njegove ministrice vanjskih poslova Hillary Clinton, upereno upravo protiv takvih poput sebe – ostarjelih sekularnih diktatora, koje su zamijenili islamisti koje je zapad iz nekog razloga nazivao “borcima za slobodu” i podržavao, iako ni po čemu nisu bolji od onih koje su zamijenili, a nerijetko su i gori – Bouteflika je uspio izbjeći sudbinu susjeda, poput Gadafija.

Možda zato jer Alžiru nije trebao još jedan rat između vlade i islamista u niti deset godina, možda zato što je bio spreman popustiti oko nekih reformi, možda zato jer je ukinuo izvanredno stanje kad su ga drugu uvodili suočeni s valom prosvjeda, možda zato što je držao “niži profil” u odnosu na Gadafija i Sadama. Svejedno, u travnju 2011, preko 2.000 prosjvednika zauzelo je ulice i sukobilo se s policijom, uzvikujući kako je Alžir “policijska držav” i “korumpirana do kostiju”, što je uglavnom točno.

Bouteflikina je vladavina, kao i ostalih ostarjelih diktatora u regiji, bila obilježena tipičnom sjevernoafričkom mješavinom kulta ličnosti, vojne hunte, korupcije, socijalizma i nacionalizma. Stanje duha u Alžiru možda najbolje ilustrira činjenica da je Bouteflika još 1983. osuđen, pravomoćno, jer je, kao ministar vanjskih poslova i diplomat, krao novac namijenjen za veleposlanstva između 1965. i 1979. Osuđen je za krađu 60 milijuna dinara tijekom svoje diplomatske karijere, a u obrani je rekao da je “rezervirao novac” (na svom računu u švicarskoj banci!) kako bi sagradio novu zgradu ministarstva vanjskih poslova, što je sud naravno odbacio. Vratio je svega 12 od 70 milijuna dinara koje je imao deponirane u Švicarskoj, a predsjednik Bendjedid ga je amnestirao i čak mu je vraćena diplomatska putovnica i državna vila u kojoj je živio. Novac nikad nije vratio, ali to Alžircima nije smetalo da ga izaberu – i da mu daju drugi mandat s nevjerojatnih 85% glasova, nakon što je suzbio islamističku pobunu.

Revolucija je u Alžiru uranila – i zakasnila

A zašto je ona uopće izbila? Socijalni uvjeti koji su doveli do nezadovoljstva vladom FLN-a i interesa za džihad protiv nje uključuju eksploziju stanovništva u šezdesetim i sedamdesetim godinama koja je nadmašila sposobnost stagnirajuće ekonomije da osigura radna mjesta, stanovanje, hranu i urbanu infrastrukturu velikom broju mladih ljudi koji su se sa sela slijevali u gradove, pad cijene nafte, koja je činila 95% izvoza Alžira i 60% vladinog proračuna, jednostranačku državu koja se navodno temeljila na socijalizmu a u stvarnosti na korupciji i vojnoj diktaturi. 1988. je jednopartijski režim ukinut, no kako smo vidjeli, socijalistička vlada nije baš bila spremna i stvarno prepustiti vlast izbornim pobjednicima, što je u konačnici dovelo do rata.

Ispada da je Alžir imao “Arapsko proljeće” petnaestak godina prije “Arapskog proljeća” – ustanak islamista protiv ne baš demokratske vlasti. I da ga ima sad, osam godina kasnije – jer smjena Bouteflike vrlo nalik smjenama njegovih kolega iz susjednih država – masovnim prosvjedima. Kako je Bouteflika brzo reagirao i povukao kandidaturu za peti predsjednički mandat za redom, oni, srećom, nisu postali nasilni.

Što sad nakon Bouteflike, koji je obilježio posljednjih 20 godina u zemlji koja je neovisna tek nešto preko 50 godina? Svijet o Alžiru ne zna previše, osim da je jeftina turistička destinacija, da je vodio rat za neovisnost protiv Francuza koji su ga preuzeli nakon pada Otomanskog carstva, i da ima ponešto nafte. No Alžir je povijesno i etnički vrlo složena zemlja, s brojnim unutarnjim tenzijama ne samo između islamista i komunista, nego i između raznih etničkih grupa uključujući Berbere, koji su svijet za sebe. Alžir uglavnom živi od nafte i turizma, ali ne živi naročito dobro, socijalne su razlike velike i revolucija, islamska ili socijalistička, je uvijek iza ugla.

Kratki pregled povijesti

Vratimo se malo u povijest, od 1830. počinje francuska kolonizacija Alžira, koja je rezultirala uvođenjem komercijalne poljoprivrede, time i izlaskom Alžira iz srednjeg vijeka u kom je do tad zapravo bio, no porast standarda ne dotiče toliko domicilno stanovništvo: Nakon stotinjak godina kolonizacije, dolazi, kao i u ostatku Afrike, do antikolonijalističkog pokreta. Sukob izbija i na relaciji kolonisti u Alžiru – francuska vlada: dok prvi ne žele da Vlada odustane i ostavi ih na milost domorocima, dotle u Parizu sve više shvaćaju da više ne mogu zadržati Alžir.

FLN, stranka kojoj pripada i Bouteflika i jedina dozvoljena stranka u Alžiru do 1988., organizira terorističke akcije i masovne pokolje kolonista, koje rezultiraju odmazdama i prerastaju u gerilski rat. No terorističke akcije protiv civilnog stanovništva se nastavljaju, pa tako u blizini gradića Philippeville u kolovozu 1955. Fronta nacionalnog oslobođenja (FLN) ubija 123 kolonista, među kojima su bili i starci i djeca, poslije čega kreću odmazde protiv Alžiraca. Istovremeno, oni koji se protive neovisnosti Alžira pokušavaju izvršiti atentat na De Gaullea koji naginje neovisnosti. I dan danas, neovisnost Alžira je ponekad tema u Francuskoj, jer su skoro svi kolonisti na kraju preselili u matičnu državu.

Od onda traje vladavina FLN-a, zadnjih 20 godina pod Bouteflikom. Sad je, izgleda, došlo vrijeme za promjenu u toj zemlji koja je površinom deseta najveća na svijetu – ali s tim da četiri petine prekriva Sahara, najveća svjetska pustinja na čijim rubovima tek Berberi uspijevaju preživjeti. Život je skoncentriran uglavnom uz obalu.

Sad je, izgleda, vladavini FLN-a došao kraj. Hoće li ga naslijediti islamist ili komunist iz radničke stranke? Jedno je sigurno, izbori će biti obilježeni ogromnim nezadovoljstvom naroda vladajućom klasom u cjelini, tako da će FLN sigurno platiti najveću cijenu. Islamisti su, čini se, u ovom trenutku jedina politička snaga u zemlji koja je stvarno bliska narodu, i u vezi s njim. No malo je vjerojatno da islamisti postojeće socijalne i ostale tenzije u zemlji mogu riješiti na miran način, još je manje vjerojatno da bi islamisti mogli ponuditi ozbiljan model razvoja zemlje, kamoli zaustaviti korupciju. Ni za komuniste takvo što nije pretjerano vjerojatno.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 20, 50 ili 100 kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr