Dok Armenci s pravom slave jer je je riječ o priznanju velike nacionalne tragedije ovog starog kršćanskog naroda koji je nestao s lica zemlje u previranjima u Osmanskom Carstvu početkom 20. stoljeća, svijet se s pravom pita – što će učiniti Turska i Erdogan u odnosima sa Amerikom?
> SAD je priznao genocid nad Armencima
Predsjednik SAD-a Joe Biden službeno je priznao kao genocid masovna ubojstva i deportacije Armenaca koje je provelo Otomansko carstvo početkom 20. stoljeća, koji su počeli u vrijeme I. svjetskog rata.
Biden je prvi put riječ genocid upotrijebio kao izraz za zločine Turaka nad Armencima, a koji su njegovi prethodnici u Bijeloj kući desetljećima izbjegavali koristiti, sve zbog zabrinutosti u vezi s odnosima s Turskom. Time je ispunio predizborno obećanje koje je dao. Ovu riječ – genocid – američki predsjednik upotrijebio je na Armenski dan sjećanja, koji se obilježava kao sjećanje na krvave događaje i pokolje nad Armencima od 1915. do 1923. godine.
“Svake godine na ovaj dan prisjećamo se života svih onih koji su umrli u armenskom genocidu iz osmanskog doba i obvezujemo se da ćemo spriječiti da se takvo zlodjelo ikad više dogodi”, stoji u priopćenju Bijele kuće.
Prethodni predsjednici Sjedinjenih Američkih Država govoreći o ovom događaju nisu upotrebljavali riječ genocid. Javnost i mediji su to okarakterizirali kao strategiju da se ne bi narušili odnosi sa ključnim saveznikom Turskom. Ali danas Turska više nije u tako bliskim odnosima s SAD-om, pa je američka diplomacija učinila prvi korak prema pritisku na nekadašnjeg pouzdanog saveznika.
Turska bacila rukavicu SAD-u – slijedi uzvrat?
Ovo je svakako jedan od većih koraka i pritisaka koje je SAD odlučio provesti prema Turskoj, nakon što je Erdogan preuzeo vlast u toj državi.
Sve ovo događa se u vrijeme eskalacije krize između Rusije i Ukrajine, ne samo na Donbasu, već i Crnom moru gdje je Rusija 2014. anektirala poluotok Krim. Ruska Crnomorska flota smještena je najviše na Krimu gdje ima moćne projektile i radare. Krim je ujedno ključna točka kontrole Crnog mora, a preko njega i Sredozemnog mora i Sueskog kanala za pristup otvorenim oceanima.
U slojevitim odnosima Rusije i Turske (Osmansko carstvo) kroz povijest, kao dvaju velesila koje su stoljećima vodile velike ratove između sebe i utjecale na današnju političku stvarnost, treba reći da su danas odnosi Rusije i Turske, kao članice NATO-a, na boljim pozicijama nego ranijih godina.
A to je ono što zabrinjava SAD.
Politika Demokrata je, još od Obame i sada Bidena, kao i Zapada ne prvi puta u povijesti, proglasiti Rusiju kao neprijatelja i globalnu metu broj jedan, te udariti na Moskvu metodologijom iscrpljivanja (sankcije), taktičkih pozicioniranja preko svojih saveznica ili poticanjem unutrašnje nestabilnosti (pr. slučaj Navaljni).
Turska na tom planu je imala važnu ulogu, ali Erdogan i Putin nastoje graditi što prihvatljivije odnose, premda ne uvijek na razini na kojoj bi trebali biti. To je i razumljivo jer se radi o dvije države koje imaju veliki utjecaj izvan svojih granica. To se posebno vidjelo u ratu u Siriji, gdje Zapadu nije uspjelo provesti ono što se dogodilo u Libiji ili Iraku. U tom ratu su imali veliki utjecaj i Turska i Rusija, a njihovi odnosi su često bili na rubu incidenta, pa i sukoba.
I nedavni rat između Armenije i Azerbejdžana pokazao je slično.
Teško je ne primijetiti da je priprema i pokretanje rata sa strane Azerbajdžana otvoreno podržano od Turske i da je rat savršeno odgovarao njenim geopolitičkim interesima u regiji Južnog Kavkaza, a da je pak, prekid vojnih operacija dogovoren posredništvom Rusije koja također ima razloga biti zadovoljna onim što se zbivalo, poglavito svojom ulogom u dogovaranju prekida vatre.
Turska se „drsko umiješala“ u sukob u Siriji na način suprotan američkim interesima; Erdogan poduzima i brojne druge poteze ne obazirući se na zahtjeve Washingtona: kupuje suvremeno rusko naoružanje, počeo je igrati važnu ulogu i u Libiji, u sukobu u Nagorno Karabahu, povukao je Tursku iz Istanbulske konvencije o pravima žena i sl. što u startu izaziva ljutnju ne samo američke Demokratske stranke, već i čitavog washingtonskog establishmenta.
Genocid nad starim kršćanskim narodom Armenaca
Prije izbijanja Prvog svjetskog rata u Otomanskom Carstvu živjelo je oko 2,5 milijuna Armenaca. Budući da nisu bili muslimani, imali su niz ograničenja: nisu mogli nositi oružje, svjedočiti na sudu, porez je za njih bio veći. Stanje se pogoršalo nakon potpisivanja tajnog sporazuma između Osmanskog Carstva i Njemačke 1914. godine – zemlju su zahvatili protukršćanski osjećaji. Počela je deportacija Armenaca iz pograničnih područja, popraćena ubojstvima. Prema različitim procjenama, do kraja 1915. godine na teritoriju Osmanskog Carstva umrlo je od 600 tisuća do čak 1,5 milijuna Armenaca.
Genocid nad Armencima (Medz yeghern, “Veliki zločin”)je skupno ime za dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Osmanskog carstva pobili i raselili velik broj Armenaca, čime je na tom području nestao zapadni armenski jezik.
U isto vrijeme, na istom zemljopisnom području, s jednakim metodama odvijao se i manje poznati genocid nad Asircima. Oba genocida imali su za cilj osiguravanje kompaktnog turskog etničkog područja i sprječavanje da Rusija sa područja Kavkaza iziđe na obale Mediterana, preko područja današnje istočne Turske koje su u to doba u velikom dijelu naseljavali kršćanski Armenci i Asirci.
Nad jednim od najstarijih kršćanskih naroda Armenicima se dogodio genocid, to je činjenica koju je potvrdio jučer po prvi puta javno potvrdio jedan američki predsjednik.
Ali ta činjenica je poznata već 100 godina, a Armenci o tome pričaju na sav glas desetljećima. Slično kao što Hrvati pričaju o općem pokolju i genocidu koji je izvršen nad hrvatskim narodom, zarobljenim civilima i vojnicima, nakon završetka II. svjetskog rata. Stotine jama u koje su bacane tisuće Hrvata, u Sloveniji, Hrvatskom Zagorju, oko Zagreba i na svim mjestima gdje žive Hrvati – svjedoče o strašnom pokolju.
I Domovinski rat donio je genocid u obliku etničkog čišćenja i ubijanja Hrvata s trećine teritorija i gradova koje su osvojili Srbi u Hrvatskoj 1991. godine i BiH 1992. godine (pr. Bosanska Posavina).
Nitko na Zapadu o tome niti danas ne vodi i nije vodio brigu, a kamoli da je htio i namjeravao spriječiti genocid nad hrvatskim narodom koji se događao pred televizijskim kamerama.
Vukovar i Srebrenica, Sarajevo i Škabrnja, ti svi srbijanski zločini mogli su biti spriječeni. A danas iz Srbije još uvijek dolaze negiranja genocida u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, postojanja logora za mučenje i ubijanje i strašnih pokolja koje je srpska vojska počinila od Drine do Jadranskom mora napadajući samostalne države Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Budimo pošteni: Zapad brine samo o svojim interesima, i ne samo Zapad, nego sve velike sile.
Joe Biden proglasio je masakre nad Armencima genocidom. I to je istina. Ali ostaje činjenica da je to napravljeno tek u vrijeme složenih odnosa Turske i SAD-a, kao i Turske sa drugim velesilama, poglavito Rusijom. Sigurno će ova odluka o proglašenju genocida nad Armenicima imati političko značenje u budućim diplomatsko-vojnim sukobima na Bliskom Istoku, području Crnog mora i Kavkaza.
Armenci su povijesne žrtve i s pravom slave – igre tek počinju
Armenci, koji su kao mali narod bili toliko puta žrtve igara velikih, narod koji u islamskom okruženju očuvao dva tisućljeća svoju kršćansku vjeru, narod koji je raseljen po svijetu sačuvao svoj identitet, narod je koji je prošao tragedije i pokolje kroz povijest.
Armenci su dobili satisfakciju u riječima američkog predsjednika.
U glavnom gradu Njemačke, Berlinu, tisuće ljudi izišle su na ulice s armenskim zastavama. Kolona razdraganih ljudi blokira promet središnjim ulicama. Slično je stanje u francuskom Lyonu, gdje se ljudi okupljaju u blizini turskog konzulata, tražeći od Ankare da i sama prizna genocid iz 1915. godine i da oda počast sjećanju na milijun i pol Armenaca koji su tada stradali. U sirijskom Aleppu zapaljeno je na tisuće svijeća u znak sjećanja na žrtve spomenute tragedije.
Ali prave velike geopolitičke igre tek počinju.
Bidenova izjava smatra se povijesnom i vjeruje se da će naljutiti Tursku i dodatno pogoršati već narušene odnose Washingtona i Ankare.
“Nemamo mi šta od bilo koga da učimo o vlastitoj prošlosti. Politički oportunizam je najveća izdaja mira i pravde. U potpunosti odbacujemo ovu izjavu, koja je zasnovana isključivo na populizmu”, napisao je turski ministar vanjskih poslova Cavusoglu na Twitteru.
Turska prihvaća činjenicu da su brojni Armenci ubijeni u okršajima sa osmanskom vojskom tokom Prvog svjetskog rata, ali ne priznaju službene brojke i negiraju da su ubojstva sistematski organizirana i da je riječ o genocidu.
Turski politički establishment traži oštar odgovor svog predsjednika. Primjerice, predsjednik stranke Domovina, Dogu Perincek, predložio je zatvaranje vojne baze Incirlik za američku vojsku i davanje američkim vojnicima rok od 15 dana za povratak kući. Također se poziva na blokiranje prolaska američkih brodova kroz tjesnace Bospor i Dardanele, pa čak i na povlačenje iz Turske iz NATO saveza.
Hoće li Erdogan zaoštriti odnose sa SAD-om i okrenuti Kini, Rusiji i Iranu?
Hoće li Erdogan nakon ovoga ići na zaoštravanje ionako krajnje loših odnosa Ankare i Washingtona ili će „stati na loptu“ sada je najveće pitanje. Pritisak domaće javnosti i nacionalističkih krugova, čiji je ponos Biden sada snažno povrijedio, bit će golem. Međutim, s druge strane Turska ima velikih gospodarskih problema, kao i problema s jačanjem epidemije koronavirusa što dodatno može oslabiti tursko gospodarstvo. Bidenova odluka o priznanju genocida sigurno će strmoglaviti i onako nestabilnu tursku liru.
Turska, osim toga, ima i vrlo loše političke odnose s gotovo svim svojim susjedima. Ne treba zaboraviti i na nedavni „zaigranost“ Ankare i s Ukrajinom i izjave po pitanju Krima i prodaju turskih borbenih bespilotnih letjelica Kijevu – koje se javno nisu svidjele Moskvi, i koje mogu negativno utjecati na ionako specifične odnose između dviju zemalja – građene prije svega na gospodarskoj suradnji i mega projektima u sferi energetike, ali i opterećene brojnim nesuglasicama po pitanju regionalnih kriznih žarišta, piše geopolitika.news
Na Erdoganu je sada teška odluka: ići u zaoštravanje sa SAD-om, a to nedvojbeno znači i sa EU, i okrenuti se jačanju suradnje s Kinom, Rusijom i Iranom, ili se pak „pokriti ušima“ i priznati svoje „greške“, što bi značilo i propast njegove vanjskopolitičke strategije usmjerene na pozicioniranje Turske kao samostalnog geopolitičkog igrača.
Ovo bi drugo ujedno značilo i njegov politički kraj, jer ne bi mogao izdržati pritisak oporbe koja bi time definitivno bila ojačana i vjerojatno dobila punu i javnu američku potporu za njegovo svrgavanje. Teško je tu pronaći neko „srednje rješenje“ jer su ključne geopolitičke teze i nacionalni interesi Washingtona i Ankare dijametralno suprotni.
Velika igra dobiva svoj nastavak i to u vrijeme pandemije koja promijenila svijet u kojem živimo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
