Dijanović: Požar iz Gaze lako se može proširiti cijelom regijom

Analitičar Richard Haass u pravu je kad tvrdi da je agresija Ruske Federacije na Ukrajinu pokrenula mnoge pretpostavke koje su utjecale na razmišljanje o međunarodnim odnosima u razdoblju nakon hladnog rata. „Završio je praznik iz povijesti u kojemu su ratovi među državama bili rijetkost. Izgubljena je norma protiv stjecanja teritorija zemalja silom. I pokazalo se da ekonomska međuovisnost nije bedem protiv prijetnji svjetskom poretku“.

Dio analitičara već više od petnaest godina govori o novom hladnom ratu. No dok se stario vodio u Berlinu, Koreji i Vijetnamu, novi se vodi na samim ruskim odnosno kineskim granicama. To ga čini opasnijim od staroga hladnog rata. Kao i činjenica da sada imamo tri globalna aktera: Sjedinjene Američke Države, Rusku Federaciju i Narodnu Republiku Kinu, piše Davor Dijanović za hkv.hr.

>Davor Dijanović: U Srbiji i dalje vlada iracionalno mitomansko ludilo

Ukrajina

Neohladnoratovsko sučeljavanje SAD-a i Rusije u Ukrajini se pretvorilo u vrući rat. I jedna i druga strana vide rat u Ukrajini kao priliku za međusobni obračun. Rusija želi osvojiti što više ukrajinskog teritorija, a zapadne zemlje na čelu sa SAD-om pružaju Ukrajini političku, vojnu, diplomatsku i obavještajnu potporu.

Rat u Ukrajini pretvorio u rat iscrpljivanja i jednu veliku klaonicu u kojoj gine ogroman broj ljudi s obje strane (sjetimo se u tom kontekstu dva velika rata u Europi i povežimo to s onime što se danas naziva velika zamjena stanovništva) gdje teško možemo očekivati da će bilo koja strana ostvariti svoje strateške ciljeve. I jedna i druga strana, čini se, vjeruju u svoju ratnu pobjedu, no bilo kakvi značajni uspjesi teško se mogu postići bez ogromnih žrtva i vrlo visoke cijene.

Mjesec ili dva nakon početka rata bio je već gotovo finaliziran mirovni sporazum, no prema svjedočenju bivšeg izraelskog premijera Naftalija Bennetta stopirao ga je bivši britanski premijer Boris Johnson. Danas, kad obje strane vjeruju u pobjedu i kad je u potpunosti izgubljeno međusobno povjerenje, do pregovora i bilo kakvoga direktnog strateškog dijaloga teško može doći. Ukrajina prirodno brani svoj teritorij, a Rusija dijelove Ukrajine smatra i prema Ustavu dijelom Ruske Federacije. Tu teško može doći do kompromisa.

Svaki rat na kraju završava za pregovaračkim stolom kad jedna od strana ostvari pobjedu ili dođe do pat pozicije u kojoj više nema novca za financiranje ratnih djelovanja. Alternativno, možemo dobiti ono što se naziva zamrznutim konfliktom kao u slučaju Koreje. Bojimo se da će prije bilo koje od ovih opcija izginuti još velik broj ljudi.

Azijsko-pacifička regija

Kad je u pitanju odnos SAD-a i Kine, njihovi se interesi prije svega konfrontiraju u azijsko-pacifičkoj regiji. Žarišne točke obuhvaćaju Tajvan, Južnokinesko i Istočnokinesko more. Kina je predana potiskivanju američkih pomorskih i zračnih snaga sa zapadnoga Tihog oceana (Južnokinesko, ali i Istočnokinesko more), a američka vojska odlučna je ostati na tome mjestu. U azijsko-pacifičku regiju seli se središte svjetske moći pa Amerika ako želi ostati velikom silom nema drugoga izbora. Kao što ističe analitičar Robert Kaplan, Kina na Južnokinesko more gleda onako kako su američki stratezi gledali na Karibe u 19. i ranom 20. stoljeću: kao na vodenu ekstenziju svoje kontinentalne kopnene mase čija bi kontrola omogućila slanje mornaričkih snaga u šira područja Pacifika i Indijskoga oceana, uz istodobno smekšavanje Tajvana. Dominacija nad Karibima omogućila je Sjedinjenim Američkim Državama stratešku kontrolu zapadne hemisfere i utjecaj na ravnotežu snaga na istočnoj hemisferi u dva svjetska rata i hladnom ratu.

Za Sjedinjene Države svjetska je hegemonija započela s Karibima, a za Kinu sve počinje s Južnokineskim morem. Problem je po Kinu taj što Amerikanci ne žele otići sa zapadnoga Tihog oceana. Sjedinjene Države smatraju se pacifičkom silom za sva vremena. Dakle, u ovom području dolazi do sukoba nespojivih pozicija: s jedne strane zahtjev SAD-a za slobodnom plovidbom, a s druge pretenzija Kine na sferu utjecaja. Sukob je potaknut uzajamnom percepcijom da bi u slučaju krize druga strana mogla blokirati važne pomorske komunikacijske linije u Južnokineskom moru. Tako, primjerice, Kina strahuje da bi američka vojska mogla blokirati Malački tjesnac u slučaju krize, što bi ozbiljno utjecalo na kinesku opskrbu energijom.

Bliski istok

Treća žarišna točka s globalnim konfliktnim potencijalima odnosima se na područje Bliskog istoka. Riječ je o trusnoj i fragilnoj zoni gdje sukobi nikada ne prestaju i gdje se konfrontiraju interesi i utjecaji globalnih i regionalnih aktera. Pritom dinamiku političkih prilika na Bliskom istoku od 1945. odnosno 1948. do danas primarno određuju odnosi Izraela i arapskih zemalja, ali i odnosi Izraela i Irana.

Napad terorističke skupine Hamas na pogranična izraelska mjesta u blizini Pojasa Gaze (gdje je Hamas na vlasti) pokrenuo je novu spiralu nasilja. Hamas je ispalio tisuće raketa na Izrael (uključujući i na Tel Aviv i Jeruzalem), a njegovi su borci probili granicu i izvršili napade na izraelske zajednice prilikom čega je ubijeno više od 1200 ljudi, a mnogi su ljudi oteti. Izrael je odgovorio najvećim dosadašnjim napadom na Hamas locirajući više od tisuću meta. Pokrenuta je opsada Gaze, dogovorena vlada nacionalnog jedinstva, mobilizirano 300,000 rezervista, a spominje se i moguća kopnena invazija na ovo područje.

Napad Hamasa pokazao je velike propuste izraelskoga obavještajnog sustava koji je do sada uživao reputaciju kao jedan od najkvalitetnijih u svijetu. Izraelsko političko vodstvo pod velikim je unutarnjim pritiscima te poručuje da s Hamasom pregovora nema. U takvoj situaciji moguće je da će sukob prerasti u otvoreni rat gdje bi se mogli voditi mnogi posrednički okršaji globalnih i regionalnih igrača.

Naime, već prvoga dana kad je Hamas izvršio teroristički napad na Izrael, došlo je do svrstavanja geopolitičkih teškaša i poluteškaša. Izrael je dobio potporu Sjedinjenih Američkih Država (koje su poslale borbene zrakoplove i brodove u regiju) i EU-a koji najavljuje preispitivanje vojne pomoći Palestini. Hamas je dobio potporu muslimanskih zemalja, od Irana (koji Hamasu pruža vojnu i logističku potporu) do Saudijske Arabije koja izražava potporu Palestini. Simptomatično je da su potporu Hamasovu napadu dali brojni muslimanski migranti koji se trenutačno nalaze u Europi. Hamasov napad slavio se na ulicama Berlina, a to je, prema bivšem američkom državnom tajniku Henryju Kissingeru, znak da je Njemačka pustila previše stranaca u zemlju.

Zanimljivo je da je do napada Hamasa došlo u trenutku dok je Izrael uspostavio odnose s nekoliko muslimanskih zemalja. Očekivano otopljavanje odnosa Izraela i Saudijske Arabije moglo bi sada doći u pitanje, a jasno je da ne će biti ništa od obnove američko-iranskog nuklearnog sporazuma.

Izrael je najavio potpuno uništenje Hamasa. To je pak nemoguće očekivati bez velikih ljudskih žrtava na području Gaze koja čini jedno od najnaseljenijih područja svijeta. Moguća kopnena invazija na Gazu mogla bi, zbog pritiska javnog mnijenja u arapskim zemljama, dovesti do uključivanja tih zemalja u sukob i mobiliziranja nove antiizraelske koalicije kao u vrijeme Jomkipurskog rata, a nedvojbeno i do uključivanja Hezbollaha i ostalih terorističkih skupina u rat. Moguća vojna pomoć Irana mogla bi Izrael navesti na intervenciju prema toj državi. Požar iz Gaze, kako god, lako se može proširiti cijelom regijom.

>Davor Dijanović: Vrijeme je za povratak Hrvatske u Srednju Europu

Tzv. Zapadni Balkan

Sukob na Bliskom istoku, posebno ako preraste u dugotrajni rat, imat će posljedice i na rat u Ukrajini. Ovaj već više od godinu i pol dana nemilice troši vojne resurse zapadnih zemalja. Potrošnja streljiva veća je od proizvodnje. U SAD-u već se počelo kalkulirati o tome koliko se sredstava može uložiti u pojedini konflikt. Otvaranje intenzivnog žarišta na Bliskom istoku, s obzirom na savezništvo SAD-a i Izraela, moglo bi dovesti do smanjenja vojne pomoći Ukrajini. Tim više što se u obzir uzima i potencijalno zaoštravanje na Indopacifiku. Naime, rat u Ukrajini i rat na Bliskom istoku vezali bi značajno zapadne vojne resurse što bi u kineskim kalkulacijama moglo dovesti do okidača za ideju vojnog rješenja glede Tajvana.

Posljednje godine dovele su do velike obnove realizma u međunarodnim odnosima što podrazumijeva snažniju borbu za moć među državama i drugim globalnim i regionalnim akterima. Geopolitika kao i u razdobljima prijašnjih kriza ponovno dolazi u prvi plan, a to znači i njezine ključne aspekte kao što su sukobi velikih sila i borba oko resursa i utjecaja. Naravno, ovo je praćeno nizom posredničkih ratova, povećavanjem vojnih proračuna i naoružavanjem. Živimo u vremenu tranzicije međunarodnog poretka.

Uz nabrojena područja, krizno žarište predstavlja i područje tzv. zapadnog Balkana koje čini neposredno hrvatsko geopolitičko i sigurnosno okružje. Ono ima nekoliko žarišnih točaka uz destabilizacijski faktor Srbije, ali i uz jačanje arapskog utjecaja u Bosni i Hercegovini gdje su bošnjački predstavnici ovih dana razvijali zastave Palestine.

Sigurnost je oduvijek bila temeljna funkcija države. U skladu s time i sve nesigurnijim međunarodnim poretkom Hrvatska treba značajno povisiti sredstva za jačanje vojnih kapaciteta. Nabava borbenih zrakoplova treba biti tek prvi korak. Jaka hrvatska vojska najbolji je jamac mira na području jugoistočne Europe.

O autoru:

* Davor Dijanović hrvatski je novinar, kolumnist, povijesni istraživač, geopolitički analitičar i publicist. Četrnaest godina iskustva u online i tiskanom novinarstvu te digitalnim platformama. U rodnom Bjelovaru završio je opću gimnaziju, a na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu magistrirao međunarodne odnose i diplomaciju. Završio je Londonsku školu za odnose s javnošću, smjer Odnosi s javnošću i upravljanje reputacijom, a na Učilištu Petar Zrinski edukaciju za specijalista digitalnog marketinga. Od 2008. do danas objavio oko 1500 novinskih i publicističkih priloga o temama iz područja politike, geopolitike, povijesti i kulture te nekoliko preglednih odnosno stručnih radova. Posebna područja njegova interesa su: suvremena povijest, geopolitika, odnosi velikih sila i međunarodna sigurnost. Autor je knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere” (2015.) i voditelj podcasta Geopolitički objektiv. U sezoni 2021. – 2022. vodio emisiju „Argumenti“ na Hrvatskom katoličkom radiju. Oženjen, otac četvero djece. 

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.