Geopolitička analiza: Koga to od diplomata Biden šalje na Zapadni Balkan?

joe biden
Foto: Fah

Prestaje li to zapad hraniti krokodila mesom, nadajući se da će postati vegetarijanac?

Koga to od diplomata Biden šalje na Zapadni Balkan?

Jake ličnosti u politici tipično su hijerarhijski ustrojene, podložne su prema nadređenima a konkurentne su prema sebi ravnima i nadmeni prema potčinjenima. Cijene upornost / žilavost, vjeruju da djeluju ispravno, te preziru sažaljenje! – piše za Narod.hr geopolitički analitičar Tonči Mirić.

Velikosrpski i ruski kontekst kao uvod u analizu

Da bi sagledali kontekst zašto SAD šalje svoj prvi ešalon diplomata u Republiku Srbiju i šire – Gabriela Escobara i Christophera Hilla, pomoći će nam zapažanja Dr. Dubravke Stojanović profesorice s Filozofskog fakulteta na Sveučilištu u Beogradu, a koja je prvo, glede uvođenja novog praznika u Srbiji ,,Dana nacionalnog jedinstva i nacionalne zastave“ izjavila da je njime država Srbija poslala iredentističku poruku susjednim državama, te ujedno „njihovim Srbima“ – ma gdje god živjeli, da se nastoje priključiti „matici“, kao što je to uostalom radio i Slobodan Milošević, koji je stalno govorio o „državi u kojoj će živjeti cio srpski narod“.

Zatim je, glede navoda koji se stalno ponavlja / sluša u Srbiji a taj je da su Srbi najveće žrtve u regiji, uz istovremeno negiranje genocida u Srebrenici, Stojanović mišljenja, da se u Srbiji istina skriva od njih samih i to iz mnogih razloga.

Površniji razlog je taj što su na vlasti u Srbiji isti oni koji su zajedno s Miloševićem vodili ratove 90-ih, pa skrivaju svoju odgovornost. Nije nevažno i to što društvo želi zaboraviti dio svoje odgovornosti, budući da je na izborima uporno biralo Miloševića, pa dakle i njegovu politiku.

Ali, na dubljem nivou se nalazi specifična identitetska politika koja je u Srbiji kreirana decenijama, a koja je zasnovana upravo na samoviktimizaciji. Po Stojanović, još od romana Dobrice Ćosića „Vreme smrti“ s početka 70-ih, pa preko velike umjetničko-historiografske produkcije osamdesetih, formirana (producirana) je svijest o Srbima kao najvećoj žrtvi. Na toj samoviktimizaciji je zasnovan rat 90-ih, čime je on postao moralno ispravan, jer se u njemu historijska žrtva brani od historijskih neprijatelja, kako je glasio taj vladajući narativ prije i tijekom ratova. Rat je nazivan preventivnim, govorilo se da se njime sprečavaju buduće srpske žrtve.

I ono što je ključno – takav rat se nužno tumači kao obrambeni, pa samim tim i legitiman. Bez obzira na realnost na terenu. No, kada tako postavite cijelu ideologiju i konkretnu politiku, onda ste se našli u velikoj moralnoj zamci, jer žrtva ne trpi konkurenciju, te nitko drugi ne može biti žrtva i tako se kao društvo postepeno odvajate od realnosti, tj. više je ne vidite. I što je najgore, potpuno gubite empatiju sa stvarnim žrtvama, nema više ni minimalnog ljudskog suosjećanja. A to stanje je veoma opasno za jedno društvo, u ovom slučaju srpsko.

Glede ruskih interesa u ovim političkim preslagivanjima treba ponoviti – kako, s obzirom da se na globalnu scenu, moguće, ipak vraća liberalna demokracija (a nju Rusi vide samo kao praktičan alat za destabilizaciju njihove države sa svrhom da se Zapad domogne njihovih sirovina i velikog tržišta), čini se, kao vrlo logično da Rusija ima interes u destabilizaciji područja – što udaljenih od svojih granica…

Biden šalje “buldožere” diplomate u Srbiju i šire

Prema Sonji Biserko,  predsjednici Helsinškog odbora Srbije, ovih dana posebno aktualan ‘Milorad Dodik je nesumnjivo dio „beogradske priče“. Pojasnila je u vezi njegovih aktivnosti da se radi o strategiji koja se provodi ili pokušava provesti na više razina. Rusija mu, na neki način, „drži leđa“ jer time sprječava konsolidaciju zapadnog Balkana da ne bi brže krenuli (BiH i Srbija) ka NATO-u kao sigurnosnom okviru. Međutim, nije sigurna da bi i sama Rusija željela konflikt sa Zapadom, dok Beograd ipak procjenjuje da je ovo trenutak da realizira neke svoje aspiracije. Sa druge strane, imamo činjenicu da Biden šalje svoje vrhunske diplomate u regiju, a to su iskusni profesionalci, „buldožeri“, posebno Christopher Hill koji dolazi u Beograd, uz naravno Gabriela Escobara, koji je kao američki izaslanik za Zapadni Balkan već aktivan u regiji, zaključivši da je dolazak tog dvojca na političku scenu u regiji, poruka svima. I zapravo ovdje počinje ovo naše razmatranje…

Dakle, po Biserko ta nova kadrovska rješenja najavljuju namjeru SAD-a da konačno razriješi situaciju u ovom dijelu Europe, pri čemu je iznijela dvije ključne postavke:

„- Balkan je definiran kao europska, odnosno zapadna interesna sfera;

– Sumnjam da će Amerika dopustiti da se njena najuspješnija misija u posljednjih 20 godina, u Bosni i na Kosovu, dovede u pitanje”!

*

Nadalje, američki diplomat s dugogodišnjim stažom na Balkanu Daniel Frid izjavio je da nominacija Christophera Hilla za veleposlanika SAD u Beogradu predstavlja znak da je Washigton veoma svjestan rizika na Zapadnom Balkanu.

Frid je za Glas Amerike kazao i sljedeće: „ne šaljete najbolje ljude u mjesta za koja niste zainteresirani. Ne mogu reći da se time signalizira namjera za pokretanjem nekog novog procesa, ali znači da smo diplomatski spremni ozbiljno shvatiti to područje“.

Ujedno, Frid, nekadašnji pomoćnik državnog tajnika SAD-a, rekao je i da je Srbija dio onoga što Washington želi „odraditi“ na Balkanu, „bez obzira je li (ona) na ispravnoj ili pogrešnoj strani“… „Radije bih da bude na ispravnoj strani, tj. da Srbija bude ona koja pomaže pri rješavanju otvorenih pitanja na Balkanu, a ne da bude agent Moskve ili nacionalizma, i da pogoršava stvari…“

Također je Frid, viši suradnik nevladine organizacije Atlantsko vijeće, kazao za Hilla da je „diplomatska zvijezda i veoma ozbiljna osoba“… dodavši – „službovao je u Beogradu, tako da poznaje teren. To je dobra okolnost zato što je nedavno opet došlo do podizanje tenzija između Kosova i Srbije…“.

Povodom sudjelovanja Hilla u neuspješnim pregovorima u Rambouilletu (Rambujeu) između Srbije i Kosova, uoči bombardiranja Srbije i Crne Gore (tzv. Miloševićeva SR Jugoslavija) 1999. godine, Frid je izjavio da nije Hill „stvorio probleme“, nego tadašnji „jugoslavenski“ predsjednik Slobodan Milošević.

*

Američki profesor Daniel Serwer, stručnjak za Balkan, navodi također za Glas Amerike da imenovanje Hilla signalizira da su SAD „zainteresirane za postizanje pravih rješenja za Kosovo i BiH“.

Serwer je iznio i da bi moglo doći do izvjesnog zaoštravanja odnosa Washingtona prema Beogradu u usporedbi s prethodnom administracijom, a za koju smatra da je prema Srbiji imala nešto mekši stav. Rekao je i sljedeće: „Vladavina prava je preduvjet za ekonomski razvoj i političko rješenje. Političke promjene na Kosovu, doprinijele su agresivnijem naporu u ostvarivanju vladavine prava i to više nego što je to slučaj u Beogradu, gdje se vlast nije promijenila nekoliko godina a znamo što se dešava s administracijama koje vrše vlast duži niz godina. Postepeno postaju sve korumpiranije“!

On je dometnuo i da se „događa nešto“ zbog čega SAD žele drugačiju vrstu veleposlanik u Beogradu…„Ne mislim da je aktualni veleposlanik Anthony Godfrey u nečemu pogriješio i da je kažnjen. Ovdje se samo radi o postavljanju robusnijeg kadra… a što vjerojatno ukazuje da je Srbiju potrebno jače pritisnuti“, zaključio je Serwer.

*

Nominacija Christophera Hilla za novog veleposlanika SAD-a u Republici Srbiji je znak da američki predsjednik Joseph Biden šalje čovjeka od povjerenja koji ima iskustvo u regiji Zapadnog Balkana, ocijenio je za Radio Slobodna Evropa (RSE) Ivan Vujačić, bivši veleposlanik Republike Srbije u Washingtonu.

Naime, Bijela kuća je ranije potvrdila da je nekadašnji zamjenik Richarda Holbrookea, glavnog američkog pregovarača tijekom mirovnih pregovora u Daytonu, predložen za novog veleposlanika. Vujačić, koji je bio veleposlanik Srbije u Washingtonu u razdoblju od 2002. do 2009. godine, iznio je i kako je američki predsjednik odlučio da na diplomatska mjesta postavi ljude s kojima je surađivao još u vrijeme dok je bio predsjednik Komiteta / Povjerenstva za vanjske poslove Senata. Zaključio je i da ako mu Senat bude ukazao povjerenje, da će Hill u Beogradu zamijeniti aktuelnog američkog veleposlanika Anthonya Godfreya, koji je na toj funkciji od listopada 2019. godine.

Napominjemo da su pojedini mediji već prethodno dali naslutiti da bi na mjesto Godfreya mogao doći netko blizak Gabrielu Escobaru, a koji je nedavno tj. u rujnu imenovan za Zamjenika pomoćnika tajnika u Uredu za europska i euroazijska pitanja u State Departmentu.

Hil i Balkan

Kandidat za američkog veleposlanika Hill smatra se dobrim poznavateljem regionalnih pitanja na Zapadnom Balkanu, jer je, kao što smo to već naveli, bio zamjenik Richarda Holbrookea, glavnog američkog pregovarača tijekom mirovnih pregovora u Daytonu, čime je okončan rat u BiH.

Dakle, u prosincu 2020. na konferenciji “Nasljeđe mira – 25 godina Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma“, Hill je istakao da je Dayton, kojem je cilj bio zaustavljanje rata, rezultirao i nekim političkim rješenjima koja ne funkcioniraju, a – da ga se sada pita – inzistirao bi na „racionalnim vlastima“ s punim poštovanjem najviših standarda ljudskih prava.

Osim toga, Hill je bio i veleposlanik SAD-a u Sjevernoj Makedoniji i Albaniji.

U Skoplju je kao diplomat radio od 1996. do 1999. godine. Glede toga je za istaknuti da su SAD prije toga, od prosinca 1993. godine, imale Ured za vezu u Makedoniji, dok su diplomatski odnosi službeno uspostavljeni tek u rujnu 1995. godine. Ujedno, Hill je ukazom predsjednika Makedonije Branka Crvenkovskog, odlikovan visokim državnim odličjem, zbog “izuzetnog doprinosa i učvršćivanja prijateljskih odnosa i suradnje između Republike Makedonije i SAD”.

O pregovorima u Rambouilletu

U svibnju 1998. godine, američka državna tajnica Madeleine Albright imenovala ga je za stalnog izaslanika na Kosovu, gdje je imao mnogo susreta s tadašnjim liderima kosovskih Albanaca.

Hill, a što je opisao u svojoj knjizi sjećanja, i to u dijelu koji se bavi srpsko-kosovskim ratom, navodi sljedeće: “Albanci su tada imali jedan cilj – da natjeraju NATO, odnosno SAD, da vojno interveniraju na Kosovu. Ovaj sukob s niskim intenzitetom je postao konflikt s niskom razinom inteligencije. Naime, Srbi bi brutalno i prekomjerno uzvratili svom snagom na sitne provokacije, što bi kasnije bilo temeljno dokumentirano i korišteno da bi se dobile simpatije o kosovskim žrtvama pred svijetom. Intenziviranjem napada, rastao je i pritisak da uradim nešto”, istakao je Hill u spomenutoj knjizi.

Kao specijalni izaslanik za Kosovo Sjedinjenih Država, sudjelovao je i na spomenutim pregovorima u Rambouilletu 1998. godine, nakon čijeg neuspjeha je NATO pokrenuo tromjesečnu vojnu intervenciju na prostoru Miloševićeve SR Jugoslavije, zbog zločina srpske vojske i policije nad kosovskim Albancima.

U govoru pred članovima Američkog udruženja vanjskih službi (AFSA) 2015. godine o svojim diplomatskim iskustvima na Balkanu, Hill se osvrnuo i na ulogu SAD u tom periodu: “Europljani nisu bili za još jedan rat u Europi. U Europi nitko nije prihvaćao prijedlog onih koji bi rekli: ‘Hej, vrijeme je da se bace bombe na Srbiju, to bi bio način da se brzo riješi problem’. Mnogo toga što smo radili povodom situacije u BiH i na Kosovu u principu je značilo da moramo razgovarati s Europljanima i da im ‘prodamo’ plan o autonomiji između Srba i kosovskih Albanaca. Kada to nije urodilo plodom, nitko nije mogao reći: ‘Hej nismo probali diplomaciju.’ Da, jesmo”, napisao je Hill.

Hill u knjizi navodi i da su SAD uložile “izuzetne napore” da uvjere kosovske predstavnike da u Rambouilletu prihvate predloženi dogovor, “jer bi u protivnom zračni napadi na Srbiju bili nemogući”.

Glede toga je napisao i sljedeće: “Veton Suroi (tada predstavnik izaslanstva kosovskih Albanaca) bio je jedini od kosovskih političara koji se odvažio prihvatiti dogovor u ime cijelog kosovskog izaslanstva, otvarajući put zračnim napadima, pošto je srbijanska strana već bila odbacila prijedlog. U međuvremenu, stanje na terenu je eskaliralo, sa sve češćim obračunima i vijestima o masakrima nad civilima, te su nakon posljednjeg pokušaja za dogovor s Miloševićem, počeli zračni napadi SAD i drugih zemalja NATO-a na Srbiju”.

Gabriel Escobar

I kao što smo nedavno napisali da SAD formira timove za Zapadni Balkan, te da pojačava svoju političku nazočnost, podsjećamo na prvi rezultat tog američkog poteza. Naime, nedavno je uz pomoć Zamjenika pomoćnika državnog tajnika SAD-a Gabriela Escobara, nakon višednevnog boravka u Bruxellesu, dakle, „dana 30. rujna sporno pitanje registarskih oznaka između Kosova i Srbije bilo riješeno (prekrivanjem bijelom naljepnicom nacionalnih oznaka) – i to kao rukom odnešeno“, temeljem reciprociteta.

(Mišljenje je kosovskih političara da je srpska strana izazvala incident na sjeveru Kosova samo da bi podigla „cijenu koju će naplatiti od Zapada za neminovno napuštanje / priznanje Kosova.)

Nadalje, glede nedavne Escobarove aktivnosti u Budvi na 2BS Forumu, u Crnoj Gori, ističemo kako je tamo izjavio da je na nedavnom summitu NATO-a izražen stav kako je opasno dijeliti sve informacije s novom Vladom Crne Gore, te da će sadašnja crnogorska Vlada uživati podršku SAD-a samo dok je demokratska i skoncentrirana na europsku budućnost zemlje.

(Napominjemo da su glavne teme 2BS Foruma prema Atlantskom Vijeću Crne Gore, bile ključni izazovi Zapadnog Balkana, kao i perspektive NATO Alijanse, pri čemu taj forum već duže od decenije okuplja najeminentnije osobe iz svijeta međunarodne i sigurnosne politike, čime se etablirao kao jedan od najznačajnijih europskih foruma u toj oblasti”.)

Iznio je i – odgovarajući na pitanje kako SAD mogu pomoći balkanskim državama u dosezanju odgovarajuće razine stabilnosti da one (SAD) raspolažu velikim proračunom koji im može u tome pomoći.

Komentirajući miješanje Rusije u unutarnje stvari Crne Gore, Escobar je rekao da SAD imaju i diplomatski i politički odgovor kako bi se izolirale snage koje ne žele suverenu i demokratsku Crnu Goru.

Nadalje, Eskobar se složio i s navodom da sadašnja situacija na Balkanu ima mnogo sličnosti s 90-im godinama prošlog stoljeća kada su etničke tenzije bile nabujale i kada je bilo mnogo onih koji su te tenzije htjeli iskoristiti, rezimiravši: “Od Daytona naovamo, ipak se dogodilo mnogo pozitivnih stvari i kada ih analizirate vidjet ćete da su sve one bile plod euroatlantskih integracija. Zato našim EU partnerima ističemo potrebu da se integracije ubrzaju i zato je Balkan uvijek visoko na našoj agendi kada da njima razgovaramo”.

Mogući zaključak

Okolnost da je Crna Gora u sigurnosnom, tj. u NATO segmentu „inficirana“ srpskim i ruskim prodorima / interesima, a što Gabriel Escobar posredno priznaje, pokazatelj je izuzetne složenosti sigurnosne situacije na Zapadnom Balkanu. Štoviše, velikosrpski se projekt nesumnjivo odvija pod ruskim geopolitičkim kišobranom.

U tom smislu podsjećamo i da je nedavno u Beogradu održan skup Pokreta nesvrstanih, iako je Srbija samo promatrač u Pokretu, povodom 60. godišnjice održavanja prvog summita u Beogradu. Na njemu je sudjelovalo 550 osoba. Skupu su nazočili predstavnici 11 međunarodnih organizacija, 105 državnih izaslanstava, uključujući 40 ministra vanjskih poslova, no, s time da je među njima / uzvanicima prvi puta bilo i rusko izaslanstvo, na čelu s ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom.

On je, čini se, bio glavni gost Aleksandra Vučića, i oni su summit, između ostaloga, moguće i organizirali sa ciljem promicanja svojih nacionalnih interesa. Srbija – uglavnom u pravcu zaustavljanja priznanja i eventualnog opoziva već postojećih priznanja Republike Kosovo, dok ga je Rusija vjerojatno koristila kao forum za širenje svojih globalnih geopolitičkih pogleda.

I da završimo zaključak u satiričkom tonu Borisa Dežulovića: „…eto, u rijetko zabavnom obratu predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, tek što je na svečanom otvaranju samita Nesvrstanih podsjetio na svih pet principa Pokreta, od uzajamnog nemiješanja do uzajamnog nenapadanja,… otrčao je iz sajamske Hale 11 u Halu 1, gdje je istog dana kada je svečano otvoren i samit Nesvrstanih – otvoren i Međunarodni sajam naoružanja i vojne opreme Partner 2021, te je tamo sa živim interesom razgledao štandove s domaćim proizvodima, od savremenih artiljerijsko-raketnih sistema, preko dalekometne snajperske puške kalibra 20 milimetara…, da bi na kraju, zajedno s ruskim ambasadorom Aleksandrom Harčenkom obišao štandove ruskih firmi, ukorivši pomoćnika ministra obrane Nenada Miloradovića da bi ‘trebalo češće putovati u Rusiju i tamo gledati šta radi njihova obrambena industrija’“.

Ipak, za kraj izdvajamo vijest a ta je da je ovih dana objavljeno kako Rusija suspendira diplomatske odnose s NATO-m. Naime, Rusija će, po Lavrovu, od studenoga prekinuti sve diplomatske odnose s NATO-om i to kao odgovor na okolnost što je prije petnaestak dana, blok predvođen SAD-om protjerao osam ruskih diplomata zbog navodne „neotkrivene špijunaže“ u sjedištu u Bruxellesa!

* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr