Taj rat ne bi bio ograničen samo na Srbiju, kao za NATO-ove vojne intervencije 1999. On će se neizbježno proširiti na cijelu jugoistočnu Europu uključujući i Bosnu i Hercegovinu, i u visokom stupnju vjerojatnosti uvući će u sukob i Hrvatsku. Kada god politika Europske unije pokušava riješiti sukobe na balkanskim prostorima, onda je sama ta činjenica više nego dovoljan razlog za brigu i strahove.
Srbija – tempirana bomba jugoistočne Europe
Srbija i s njom cijeli zapadni Balkan, ili kako se sve već ne naziva to područje stoljetnog prokletstva, na nezaustavljivom je putu prema ratu. Koliko se god to u ovim trenucima diplomatskog poigravanja pod okriljem Europske unije s ciljem priznanja Kosova od strane Srbije čini nevjerojatno, ulica i prevladavajući tvrdi politički stavovi većine građana Srbije, ali i svih ostalih aktera uključenih u krizu, ne vode nigdje drugdje nego u rat na balkanskim prostorima, piše Mario Stefanov za geopolitika.news
Nedavna dramatična zbivanja na ulicama Beograda iskazuju ono što svatko politički razuman vidi – Balkan je u plamenu. On za sada podmuklo tinja u slojevitim naslagama sučeljenih interesa lokalnih sila i najmoćnijih država svijeta. Pitanje je trenutka kada će netko od moćnih aktera odlučiti otvoriti dotok zraka prigušenom požaru i pretvoriti ga u novi najopasniji regionalni sukob od svih koji se u svijetu trenutno vode. Na balkanskim prostorima kao dijelu Europe ratni sukobi imaju daleko veću težinu za cijelu međunarodnu zajednicu od bliskoistočnih, afričkih ili azijskih ratovanja.
Nedovoljno iskusna politika Europske unije, koja se sada nametnula u kreaciji zbivanja na jugoistoku Europe pod palicom Pariza i Berlina, trebala bi biti mnogo opreznija u svome djelovanju. Tim prije što je vodstvo preuzela istiskujući američku politiku i njene planove za jugoistočnu Europu. Balkan nije Libija, Sirija ili nekakav južni Sudan po kojima se može tek tako haračiti iako napuhanim europskim diplomatima vjerojatno svi djeluju jednako blesavo i naivno. No, to je samo opasni privid. Na balkanskim prostorima operiraju majstori prijetvornosti, političkog hazarda, zakulisnih igara i ratova. Na tim prostorima vlada opaka konvergencija suprotstavljenih interesa i čistog inata. Da, balkanske političke elite sposobne su iz čistog kaprica poduzimati poteze čak i na svoju štetu samo da suprotna strana ne dobije ono što želi.
Ukoliko se radikalno ne promijene stavovi uključenih u balkansku krizu i način djelovanja europskih moderatora koji pokušavaju istisnuti bilo kakav sporazum, koji bi prije svega njima odgovarao, ratni požar će se nekontrolirano rasplamsati. Taj rat neće biti ograničen samo na Srbiju, kao za NATO-ove vojne intervencije 1999. On će se neizbježno proširiti na cijelu jugoistočnu Europu uključujući i Bosnu i Hercegovinu, i u visokom stupnju vjerojatnosti uvući će u sukob i Hrvatsku. Kada god politika Europske unije pokušava riješiti sukobe na balkanskim prostorima, onda je sama ta činjenica više nego dovoljan razlog za brigu i strahove.
Situacija u Srbiji je analogna Iraku prije rata – razumije li Vučić svoj položaj sličan Sadamovom?
Srbijanska politika slijedeći većinsko mišljenje stanovništva ne želi popustiti i pravno potvrditi stvarnu činjenicu nezavisnosti Kosova. Zapravo situacija sa Srbijom u velikoj mjeri analogna je onome što se događalo s Irakom. Nakon Prvog zaljevskog rata iračko vodstvo ostalo je pri svojim pozicijama. Država je od strane pobjedničke koalicije praktički podijeljena zonama zabrane leta, pa su se izvan efektivne vlasti Bagdada našli sjever Iraka s Kurdima i jug s jakom šijitskom većinom. Bagdad nije želio odustati od svoje politike pa su SAD i Velika Britanija sa saveznicima bez odobrenja UN-a izvršili vojnu intervenciju na Irak 2003. kojom su s vlasti svrgnuli Saddama Huseina, a zemlju temeljito razorili, opljačkali i vratili u kameno doba.
Moskva je šutjela jednostavno zato što joj je prešutno zakulisno odobreno konačno slamanje vojnog otpora u Čečeniji i postavljanje na vlast Moskvi odane političke garniture.Vremenski okvir usporednih zbivanja u Čečeniji i Iraku govori sam za sebe. Washington je 17. ožujka 2003. ultimatumom zatražio odlazak Saddama Huseina iz Iraka, a kako je to on odbio, invazija na Irak pokrenuta je 20. ožujka 2003. U isto vrijeme ruska vojska slama posljednje otporne točke čečenskih pobunjenika, a da SAD i zapadni saveznici nisu izrekli ni jednu jedinu riječ. Tri dana nakon pokretanja američke invazije na Irak ruske snage potpuno ovladavaju Čečenijom i već 23. ožujka, dok je u punom jeku američki i saveznički rat protiv Iraka , Moskva uspijeva u onome čemu se Zapad do tada ogorčeno protivio. Organizira referendum temeljem kojeg je odmah donesen novi čečenski ustav koji stupa na snagu 2. travnja 2003., a vlast preuzima obitelj Kadirov. U sjeni rata Zapada protiv Iraka Moskva je uz očitu prešutnu suglasnost ostvarila svoje ciljeve u Čečeniji.
I slijepac vidi da je put kojim uporno gazi srbijanska politika na čelu s Vučićem isti kao Saddamov. Ako njime nastavi, SAD i Zapad neće se libiti vojno intervenirati. Ukoliko krug oko predsjednika Vučića misli da ubitačno zamorno taktiziranje i to što je sam Vučić zapadni igrač, uostalom kao i premijerka Brnabić ponikla iz USAID-a povezanog s CIA-inim operacijama, nešto znači i da ih to štiti, opako se varaju. I Saddam je bio zapadni igrač, ali svi pod nadzorom SAD-a imaju rok trajanja koji samo skraćuju neposlušnošću i oponiranju principalu.
Mubarak u Egiptu i Milošević u Srbiji dobar su primjer Vučiću
Egipatski predsjednik Mubarak bio je ključni regionalni američki saveznik. Kada u novoj geopolitičkoj igri više nije bio potreban, pregažen je uličnim nasiljem od strane američkih i europskih saveznika organiziranih arapskih revolucija i završio na sudu zatvoren u kavezu kao kakav majmun. Nekadašnji veliki američki prijatelj, zrakoplovni maršal, zapovjednik egipatskog zrakoplovstva u za Egipat mitskom ratu s Izraelom 1973., glavu je sačuvao samo zato što je vlast u Egiptu preuzelo muslimansko bratstvo blisko Turskoj koje nije odgovaralo ni Saudijskoj Arabiji kao predvodniku sunitskog arapskog bloka, ni Zapadu. Pogotovo stoga jer su u vlast ušli i dijelovi krajnje ekstremnog, islamističkog političkog korpusa koji su počeli razglabati čak i o rušenju piramida. Državni udar generala al-Sisia koji je srušio izborima uspostavljenu vlast, spasio je Mubarakovu glavu.
Uostalom i sam Milošević bio je američki i zapadni igrač, no kada je počeo gubiti ratove i otimati se kontroli, dobio je tone bombi i krstarećih raketa po glavi. Identična je situacija s Vučićem i njegovim političkim krugom. Ne prihvati li što od njega traže, bit će jednostavno uklonjen. Dakako, Moskva opet neće efektivno reagirati jer će dobiti nešto u zamjenu. Poduzet će vjerojatno samo neku namjerno traljavo izvedenu obavještajnu operaciju kao u Crnoj Gori, tek toliko, reda radi, i to će biti sve. Davne crte podjela povučene još u Jalti i dalje vrijede, a srbijanska politika bi to morala znati. No, pravi problem nije samo u Vučiću i njegovom političkom krugu. On i kada bi to uistinu želio, ne može u sadašnjim okolnostima učiniti ono što se od njega traži, prije svega priznati Kosovo i normalizirati odnose s Prištinom.
Europska Unija onemogućila pregovore Srbije i Kosova pod okriljem SAD-a
Većina građana Srbije to bi smatrala izdajom i jednostavno bi ga nabili na kolac ako prije toga ne bi uspio pobjeći. Stoga ni eventualno vanjsko rušenje Vučića ne bi dalo očekivane učinke, dokle god je u pretežitom dijelu političkog korpusa živo uvjerenje da se Kosovo može vratiti pod okrilje Srbije. Tko god prizna Kosovo, nabit će ga na kolac. Sa srpske strane u takvoj situaciji građanskog raspoloženja jednostavno nema prostora za neke velike pregovore i ustupke. Nije problem samo Vučić, nego prevladavajuća politika u Srbiji, bila ona na vlasti ili opoziciji i prevladavajući stavovi građana.
No, nije ni Srbija ta koja nema prostora za manevar. Identična situacija je i s Europskom unijom koja ne želi nikakvu korekciju granica u Europi i koja je onemogućila američki plan o korekciji granica Kosova i Srbije zamjenom teritorija nakon čega bi uslijedilo priznanje Kosova. To je europska politika učinila nesumnjivim korištenjem političkog utjecaja podizanjem optužnice protiv kosovskog predsjednika Hashima Thacia. Na taj način zaustavljen je kosovsko-srbijanski sastanak u Bijeloj kući u organizaciji američkog diplomata Richarda Grenella koji se trebao održati 27. lipnja i na kojem su pregovarači trebali biti Vučić i Thaci. No, kosovska delegacija otkazala je dolazak nakon podizanja optužnice od strane Specijaliziranog tužiteljstva za Kosovo. Onemogućavanjem kosovsko-srpskih pregovora u američkoj režiji ulogu moderatora preuzela je Europska unija koja ni pod kojim uvjetima ne želi dopustiti bilo kakvu promjenu granica u Europi, pa ni onu sporazumnu između Kosova i Srbije koja bi eventualno mogla proizaći iz pregovaračkih procesa koje bi predvodila američka politika.
I Rusija u pat poziciji na Balkanu – kako će se riješiti pitanje Kosova i ostala žarišta?
Europska unija ne želi mijenjanje granica jer će to otvoriti pitanje Katalonije u Španjolskoj i uostalom svih granica u srednjoj i istočnoj Europi iscrtanim nepravednim Versailleskim mirom nakon 1. svjetskog rata i dogovorima pobjednika 2. svjetskog rata. U pitanju su i granice između Poljske i Njemačke, Poljske i Slovačke, Mađarske i Slovačke, dakle samoga srca središnjega dijela europske integracije.
Rusija pak ne želi nikakav dogovor jer bi stabilizacija prilika na Balkanu i približavanje Srbije Europskoj uniji i Zapadu isključila mogućnost učinkovitog ruskog djelovanja na tim prostorima, duboko iza prednjih crta NATO rasporeda. Očito je da svi imaju malo manevarskog prostora i da svi akteri ne čine ono što bi željeli, nego ono što moraju.
To je opasna pat-pozicija koja ukoliko se nastavi, ne može voditi ničemu drugome do ratnom razrješenju.
Nedavni nasilni prosvjedi u srpskim gradovima proizvod su upravo takvog geopolitičkog okvira. Balkan je zapravo već u plamenu za sada posredničkih sukoba suzavcem, palicama, kamenjem i molotovljevim koktelima, a ako se stvari nastave odvijati u istom smjeru, lako mogućim pravim ratnim sukobima.
Taj novi, po sadašnjem stanju stvari, neizbježni rat, razlikovat će se od svih dosadašnjih balkanskih ratova. Gospodari NATO-a najmoćnije države Zapada primjenom superiorne vojne tehnologije mogu razoriti civilnu i vojnu infrastrukturu Srbije i nanijeti gubitke ključnim vojnim potencijalima. Ipak, posve je sigurno da udari iz zraka i velikih udaljenosti neće u potrebnoj mjeri uspjeti neutralizirati kopnene borbene potencijale. Problem je što nitko od umiješanih svjetskih sila nije raspoložen čizmom svoga vojnika stupiti na tlo BiH ili Srbije u okviru pravih ratnih operacija. Nije teško zaključiti gdje će velike sile, ukoliko dođe do tako velikog razvoja događaja, tražiti potrebne vojničke čizme.
Srbija vodi istu politiku desetljećima – čekanje geopolitičkih preokreta za novi ratni kaos i vraćanje izgubljenog
Tu ulogu po logici stvari morat će preuzeti regionalni akteri. Nakon posljednjeg od bezbroj uličnih nereda posljednjih desetljeća kristalno je jasno da se u srpskoj politici mijenjaju samo akteri, ali da temeljni smjer srpske politike ostaje uvijek isti, svima dobro poznat.
Odugovlačenjem konačnog razrješenja i zatvaranja balkanske krize uz pomoć višestranog poigravanja i korištenja slabosti uključenih strana srpska politika pokušava dobiti na vremenu kako bi spremno dočekala nekakav novi veliki geopolitički preokret na čijem provociranju aktivno radi. U nastalom kaosu srpski stratezi smatraju da mogu povratiti sve do sada izgubljeno u izgubljenim ratovima. Pri tome računaju na po njima neospornu potporu ruske politike. No, varaju se jer u Moskvi ne sjede idioti, kako beogradska čaršija očito misli, koji bi zbog nekakvih, u suštini dvojbenih povijesnih i vjerskih veza riskirali beskrajno važnije geopolitičke opcije uvlačenjem u balkanski kotao beskrajnih ratova. Moskva će reagirati u skladu sa svojim interesima, a ne sa snovima srpske politike.
Osim što je igra srpske politike, praktički sračunata na izazivanje velikog sukoba moćnih izvanregionalnih igrača u kojima bi ona profitirala u ovome povijesnom trenutku teško ostvariva, ona je ipak izuzeto opasna jer balansira po samim crtama sučeljavanja najmoćnijih država svijeta. Kako god se razvijali događaji, Beograd i politički krug oko Aleksandra Vučića može biti siguran da će u nekoj novoj velikoj ratnoj igri biti jedini gubitnik, a nikako dobitnik. SAD, pa ni Europska unija, nisu nekadašnja klimava Austro-Ugarska, niti je Putin u vremenu i prostoru izgubljeni car Nikola II., zaključuje Mario Stefanov za geopolitika.news
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
