Geopolitička analiza: Planerima kaosa u Crnoj Gori uspjela je destabilizacija najmlađe članice NATO-a

crna gora
Foto: Snimka zaslona

Da Crna Gora nije u NATO-u ne bismo nedavno gledali tragikomično „helikoptersko desantiranje“ i ustoličenje srpskog mitropolita Joanikija Jovana Mićovića u Crnogorcima mitskom Cetinju, već bi Srpska Vojska i „srpski dobrovoljci“ kao i 1991. – u Hrvatsku, „slobodno uletjeli“ u CG i možda bi crnogorski otpor ustoličenju riješili kao u Vukovaru ili u Srebrenici.

Nije uspjela ni provokacija s ispaljivanjem gumenih metaka na crnogorske suvereniste – jer nije bilo puščanog/krvavog odgovora, ali ipak, planerima kaosa u Crnoj Gori uspjela je destabilizacija najmlađe članice NATO-a i aspirantice na članstvo u EU…, piše za Narod.hr i geopolitika.news analitičar Tonči Mirić.

Zavirimo malo u šumu koja se često ne vidi od stabala

 

„Krim je Ukrajina“, završio je nedavno svoj govor hrvatski premijer Andrej Plenković na ukrajinskom jeziku na inauguracijskom samitu Krimske platforme u Kijevu, napomenuvši da je tamo “s ukrajinskim prijateljima i europskim kolegama bio kako bi poslao snažnu i jedinstvenu podršku teritorijalnoj cjelovitosti i suverenosti Ukrajine”. Istim riječima počeo je svoje obraćanje predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, dodajući kako je tamo da “potvrdi nepokolebljivo stajalište EU: ne priznajemo i nećemo priznati nezakonitu aneksiju Krima i Sevastopolja Rusiji”. U tom kontekstu dakle, Hrvatska nije najglasnija, ali je sigurno među glasnijim zagovornicima Ukrajine i njezinog teritorijalnog integriteta, no njezino stajalište ne izlazi niti milimetra iz okvira stajališta Europske unije, odnosno svih njezinih 27 država članica.

Imperija uzvraća udarac“

 

Odgovor na spomenuti Plenkovićev pro-ukrajinski angažman od strane Ruske Federacije nije se trebalo dugo čekati. Naime, prema novinaru Gordanu Maliću ruski je veleposlanik u RH Andrej Nesterenko u nedavnom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji (od 4. rujna 2021.) „hrvatske ratne svetinje“ –  Oluju i Bljesak označio dijelom velike antipravoslavne zavjere.

U tom je kontekstu potrebno podsjetiti kako ruskog veleposlanika Nesterenka u Hrvatskoj i šire zovu “Putinovim buldožerom”, iako bi se hladno mogao prozvati tenkom Putinove vanjske politike na jugoistoku Europe ili jurišnim dronom rusko-srpske pravoslavne koalicije.

Naime, Nesterenko je u  spomenutom intervjuu iznio stajališta u kojima potpuno revidira karakter Domovinskog rata, a Bljesak i Oluju stavlja u status zločinačkih pothvata i iznosi teze o pravoslavnoj zavjeri protiv Srba i Rusa, izjavivši sljedeće:

Oluja i Bljesak su bile vojne operacije kojima je cilj bio prisilni egzodus 250 tisuća Srba iz Hrvatske, uz veliki broj žrtava;

– Jugoslavija je, s obzirom na multinacionalni sastav, bila model razvoja za zemlje Istočne Europe. Njen raspad doveo je do nesigurnosti na Jugoistoku Europe;

– Rat u bivšoj Jugoslaviji bio je građanski, a krivnju za njega snose zapadne sile koje su motivirale i naoružale one nacionalističke snage u bivšim republikama i pokrajinama SFRJ, koje su protjerale pravoslavno stanovništvo;

– Ulazak balkanskih zemalja u NATO doveo je do nesigurnosti u tim državama.

Nadalje Malić upozorava da Nesterenkova stajališta iz intervjua u “Slobodnoj Dalmaciji” nitko nije zamijetio, pa čak niti naše diplomatske službe (one znaju, ali su to spremne prešutjeti), niti oporbena desnica koju financiraju ruske akvizicije u Hrvatskoj, a ni politički analitičari.

Također, ovdje je treba naglasiti kako ruski veleposlanici na prostoru JI Europe često istupaju proaktivno, ne drže se diplomatskih pravila, vode verbalne ratove protiv lokalnih vlada i agresivno provode politiku Kremlja. Tako ni veleposlanik Nesterenko nije izuzetak. Naime, iz Crne Gore je gotovo otjeran nakon mutne kampanje koja je trebala rezultirati preuzimanjem crnogorske luke Bar. Naime, tamošnja ga je javnost ispratila jumbo plakatima s natpisom: “Poštovani gospodine Nesterenko… Poručujemo vam: dalje ruke od nas. Predlažemo da se odmorite na našim obalama i sretan vam put.”

„Kaosizacija“ političke scene u Crnoj Gori, u kojoj je veleposlanik Nesterenko vidljivo sudjelovao, rezultirala je i pravom dramom nakon posljednjih parlamentarnih izbora i povratkom velikosrpske retorike…

Što se tiče ruskih interesa kod nas u RH treba reći da su Rusi ovladali mnogim područjima, luke, opskrba plinom, naftom, najveći trgovački lanci, PIK-ovi, tvornice umjetnih gnojiva…, dok ih u Saboru zastupaju proruski raspoloženi lideri desnice, a domaći tajkuni „jedu im iz ruku“. Može se reći da ruski interesi u Hrvatskoj nemaju partnera jedino u Plenkovićevom HDZ-u. Ili isključivo u Plenkoviću. Ali i to vrijedi samo do granice s BiH gdje i dalje važi pravilo “i sa crnim đavlom…”, ili kud svi Rusi tu i mali Dragan (Ćović).

Još širi pogled na JI Europu, ovaj put iz Bidenove Amerike, odnosno kroz naočale Janusza Bugajskog analitičara bliskog CIA-i

 

Evo što se tu navodi:

Trepćuće crveno svijetlo na balkanskom raskrižju je ruski neoimperijalizam. Putinova Rusija promatra Balkan kao strateški kapital, težeći ostvarenju makar četiri cilja.

Prvi je pokušaj širenja ruskog geopolitičkog dosega. Balkan je tradicionalno ulazna stepenica za jadransko i sredozemno područje, veza između Europe i Azije i prilika za prodor u Srednju Europu. Utjecaj Moskve na vlade na Balkanu, njena uloga u multinacionalnim formatima (uključujući Vijeće za provedbu mira u Bosni i Hercegovini), njeno vojno prisustvo (poput onog u Srbiji) i institucionalno prisustvo koje se ostvaruje kroz različite mehanizme ruske države daju joj krupan ulog u razvoju situacije u regiji JI Europe.

Drugi povezani cilj je narušavanje kohezije Zapada i podrivanje uloge njegovih institucija. Poticanje sukoba pridonosi ne samo narušavanju stabilnosti Balkana, već i podjeli međunarodnih odgovora. Jedan takav primjer je nedavna „igra“ s teritorijalnom razmjenom između Srbije i Kosova uz potporu Moskve i prihvaćanje ideja nekih dužnosnika sa Zapada (Trump i Britanac Timothy Less – op.). Naime, čak i same rasprave o podjeli teritorija potiču trvenja u regiji i nesklad politika Zapadnih vlada. Neriješeni sukobi i osporavane države isto tako omogućavaju Kremlju da tvrdi kako NATO nije uspio stabilizirati Balkan usprkos svom širenju na taj prostor.

Treći ruski cilj je smanjivanje američke nazočnosti. Glavni razlog za opstrukcije proširenja NATO saveza je sprečavanje rastućeg američkog vojnog utjecaja i onemogućavanje bilo kakvih čvrstih jamstava sigurnosti u zemljama regije. Kremlj ne želi vidjeti balkanske države u savezu, jer se time unapređuje uloga Washingtona u obrani Europe. Uz to, prisutni su i sve veći napori da se EU i NATO oslabe iznutra, što pokazuje i rastući ruski utjecaj u Hrvatskoj, Mađarskoj i Bugarskoj. Naime, članstvom u NATO savezu jača se sigurnost države ali se ne stječe imunitet u odnosu na subverzije.

Četvrti cilj Kremlja je pridobivanje saveznika ili sljedbenika. Ovo je domena u kojoj su ekonomska i energetska dimenzija te koje su najizraženije u korumpiranju, ucjenjivanju, podmićivanju ili podređivanju dužnosnika i političara koji mogu pomoći Moskvi, bilo da je to popuštanjem sankcija, neosuđivanjem ruskih akcija u međunarodnoj areni ili pozivanjem na vraćanje uobičajenom poslovanju. Iako Moskva nije vodeći ekonomski igrač na Balkanu kada se usporedi s EU ili Kinom, njene investicije i troškovi imaju za cilj maksimalni politički utjecaj, uz izraženu propagandu vezano za rusku pomoć. Istovremeno, državne kampanje dezinformiranja tvrde da su Zapadne demokracije sustav koji propada i da će se EU raspasti te da su bliske veze s Rusijom vrijedna alternativa.

U tom smislu Moskva gleda na Beograd kao na koristan alat za podrivanje stabilnosti na Zapadnom Balkanu, ograničavanje integracija u smjeru zapada i širenje ruskog utjecaja. U nekom trenutku, međutim, može se dogoditi da Kremlj pokuša gurnuti Vučića u izravni regionalni konflikt koji ovaj nastoji izbjeći. Putin može eksploatirati čak i savezništvo s Dodikom kako bi pogurao secesiju RS/BiH i izazvao lančanu reakciju sukoba koji će preokupirati i EU i NATO.

Nadalje, Moskva promovira lokalne nacionalizme kako bi potakla konflikte između rivalskih nacionalističkih projekata i omogućila Kremlju diplomatsku intervenciju. Kremlj podržava neriješene sukobe i osporavane države u regiji, pomažući autonomnoj vladi srpskog entiteta BiH u držanju zemlje podijeljenom i ohrabrujući bosanske Hrvate da za sebe zahtijevaju treći entitet. Na Kosovu, čije članstvo u UN blokira upravo Rusija, srpska manjina se prikazuje kao potlačena grupa upravo kako bi se dao vjetar u leđa unutrašnjem sukobu. Moskva isto tako eksploatira domaća previranja u Sjevernoj Makedoniji i blokiran put toj zemlji prema EU od strane Bugarske. Crna Gora je još jedna prilika za destabilizaciju, kao što svjedoči pokušaj državnog udara predvođen časnicima ruske obavještajne službe iz listopada 2016. godine, ali i kontinuirana potpora srpskim nacionalistima i SPC-u kao protivnicima crnogorske nezavisnosti…

Na kraju, ruska državna tijela angažirana su u ofanzivama dezinformiranja putem lokalnih medija, interneta i društvenih mreža s ciljem izgradnje ruskog prestiža i podrivanja Zapadnih institucija. Takve poruke namijenjene su antiglobalistima, euroskepticima, ultrakonzervativnim i religioznim glasačima kod kojih Rusija o sebi stvara privid branitelja tradicionalnih vrijednosti, dok se EU i SAD prikazuju kao nemoralni i devijantni. Isto tako, Kremlj se radikalnoj ljevici predstavlja kao antiimperijalistička i antiamerička avangarda. Radi se o temama koje imaju svoj odjek širom Europe, ali naročito u regijama s dubokim neizvjesnostima u pogledu budućnosti.

Gdje je izlaz iz opisanog labirinta sukoba

 

… gdje su trepćuća zelena svijetla na balkanskom križanju? Od uspješnog pristupanja Crne Gore i Sjeverne Makedonije NATO savezu i potpisivanja Prespanskog sporazuma između Skoplja i Atene – jedva da su vidljiva.

Pregovori između Srbije i Kosova, koji su u Bruxellesu obnovljeni 15. lipnja pod pokroviteljstvom EU, ključ su stabilnosti na Zapadnom Balkanu. Bez dogovora o uzajamnom priznavanju kao nezavisnih država, ovaj gorući spor dovest će u pitanje granice, sputati gospodarski razvoj i spriječiti integraciju u EU. Da bi razgovori uspjeli, Bidenova administracija mora odigrati aktivniju ulogu u tom procesu. Dok se EU u regiji doživljava podijeljenom i nepouzdanom, SAD zadržavaju kredibilitet zbog svoje vodeće uloge u rješavanju ranijih sukoba na Balkanu.

Bidenova administracija potvrdila je da je međusobno međudržavno priznanje Srbije i Kosova jedino održivo rješenje. Prihvaćanje konačnih granica omogućilo bi gospodarski razvoj obiju država i ograničilo štetni prodor Kremlja u regiju. Bez bilateralnog sporazuma, regija bi ponovo mogla zapasti u sukob potaknut srpskim i albanskim nacionalističkim ambicijama. SAD također moraju preuzeti vodeću ulogu u reformi BiH institucija i modernizaciji njenog ustava, jer samo integrirana država može krenuti prema članstvu u EU i NATO savezu, očuvati stabilnost i nastaviti gospodarski razvoj.

Isto tako, SAD moraju ostati posvećene crnogorskoj nezavisnosti i integraciji na Zapad. Neki NATO saveznici zabrinuti su da sadašnja vlada u Podgorici želi zemlju pretvoriti u mini-Srbiju koja će imati bliske odnose s Moskvom, a da bi Crna Gora bila pouzdan saveznik, mora se pobrinuti da ruske obavještajne službe ne prodru u vojni vrh, da ne dođe do razmjene osjetljivih informacija o NATO-u sa srpskim ili ruskim operativcima i da crnogorski političari i stranke ne budu korumpirani ruskim novcem, kojeg uvijek prate geopolitičke poveznice (uostalom, to je najčešće tako i kod drugih svjetskih sila).

Što su ugroženiji identitet i suverenitet Crne Gore, to je zemlja ranjivija na vanjske pritiske, te u tom smislu crnogorska većina opredijeljena za nezavisnost mora postati glasnija i aktivnija, kako u medijima, tako i na društvenim mrežama, u građanskim organizacijama, te u političkoj areni unutar i izvan parlamenta, posebice sada nakon „brutalnog helikopterskog ustoličenja“ mitropolita SPC-a na Cetinju.

Zaključak

Dolaskom Bidena na čelo SAD-a prošlo je vrijeme Trumpove američke izolacionističke politike u kojoj su države bile ključni entitet međunarodnih „proigravanja“ i koja je odgovarala RF, ali je bila opasna po svijet – zbog prijetećeg sukoba među državama kao pred Prvi svjetski rat.

Ujedno, sada se na globalnu scenu vraća liberalna demokracija koju ruska strana vidi samo kao praktičan alat za destabiliziranje RF – sa svrhom da se Zapad domogne njihovih sirovina i velikog tržišta.

U tom sklopu, Rusi uglavnom imaju gledište (nije daleko od istine) kako je Zapad „pročitan“ i prezren jer – „prije je Zapadnjacima smetao komunizam a danas im smetaju nedovoljno široka ljudska prava a ustvari ih zanimaju samo ruske sirovine i veliko tržište“, dok, s druge strane, Balkanci (koji su, između ostalih, objekti opisanih vojno-političkih/strateških igara velikih sila), priprosto i jednostavno primjećuju kako „Rusi nažalost preko Vučića čačkaju mečku pred tuđim vratima – samo da ne bi zaigrala pred njihovim“!!

I za sam kraj:

Što se navedenih izjava ruskog veleposlanika u Republici Hrvatskoj tiče – kada već ne reagira hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova ili Vlada RH – ne bi nikoga previše čudilo da ga i hrvatski građani, poput prethodno crnogorskih, iz zemlje isprate sličnim parolama i jumbo plakatima, možda još i „sočnijim“ – tipa „kada jednom odeš ne vraćaj se više“.

Jer za Hrvate Domovinski rat ne znači ništa manje od onog što Rusima predstavlja njihov Veliki Domovinski rat, a velebne pobjede u „Bljesku“ i Oluji“ ništa manje od isto tako velebnih pobjeda Crvene armije nad nacističkom najezdom – recimo pod Staljingradom, Moskvom ili Kurskom! Niti jedan hrvatski veleposlanik u Moskvi (a sigurno niti bilo koji drugi), tako omalovažavajuće izjave po ruski narod i njegovo dostojanstvo, kakve je koristio Nj.E. Nesterenko prema hrvatskom, sigurno nikada ne bi dao, a ako bi netko u svojoj ludosti takvo što i učinio sigurno bi odmah bio opozvan a njegova diplomatska karijera završila!

Zato se veleposlanik Nesterenko mora ispričati hrvatskim građanima pred kojima predstavlja svoju zemlju. U suprotnom, to će se smatrati službenim stajalištem ruske politike tj. neprijateljskim po Republiku Hrvatsku. Svoje neslaganje s nastupom premijera Plenkovića na „Krimskoj platformi“ u Kijevu (što bi bilo diplomatski razumljivo s obzirom kako je za Rusiju Krim sastavni dio njenog teritorija oko čega ona ne namjerava s nikim razgovarati) Moskva je sasvim sigurno mogla izraziti i na Hrvatima puno prihvatljiviji način kroz upućivanje diplomatskih nota s oštrim ili kakvim sve ne protivljenjem, a ne uvredama i vrijeđanjima osjećaja čitavog jednog naroda, koji s visokom politikom i izjavama političara nema ama baš ništa.

* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr