Dok ovo pišem bliže se Martovske ide, moj neoprezni Julije, završava prva polovica ožujka koja bijaše gadna i hladna kao nikada, valjda da bude dostojnom pratnjom jahača Apokalipse koji uvijek jašu skupa, ili kako narod kaže – jedno zlo nikada ne dolazi samo. Uz pošast i potres prema nama kaska i rat, još tako dalek od nas, a opet blizu. Srećom da smo dobro pripremljeni i radosni po prirodi, kad vidimo da nešto leti zrakom, pjevamo “Prosto zrakom ptica leti”, jer što bi drugo moglo biti, moj galebe. Kadli, doletjela čudna ptica od nekoliko tona i zabila se u Zagreb. Prva su nagađanja bila da je letjelica stigla na Jarun iz Dubrave, zatim da je došla iz Španskog, treća verzija iz Sigeta odasvud opkoljenog Osmanlijama, pa je neka kugla zalutala, a bilo je govora i o Gričkom topu. Vrlo je zanimljiva bila teorija da je to odletio još jedan ministar iz Vlade, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.
Državni vrh
Pošlo se dalje: iz Koprivnice, iz Virovitice, pa Mađarske, Rumunjske i tek na kraju iz Rusije ili okupiranoga dijela Ukrajine. Scena za pamćenje: državni vrh okupljen oko vrtače nijemo gleda u dubinu, po licima vidimo da se svakom od njih vrte glavom kojekakve misli, nisu čak ni iznenađeni nego više zapanjeni, kao panjevi. Što je to, pitaju se, nisu valjda izvanzemaljci. Jamogu se čak malo naginje nad rupu, možda očekuje da će iskočiti Milanović. Stvari se potom polako razjašnjavaju, čini se da je dron, valjda zalutali, možda mu je odredište bio Harkiv pa se malo zabunio, u svakom slučaju trebalo ga je srušiti puno prije Zagreba. Je li, gospodine Hranj, pita oštro Banožić, zašto ga nismo skinuli? Kako da Vam kažem, gospodine ministre, a da ne budem nepristojan, mi ga nemamo čime skinuti. Za to je zadužen NATO, a mi samo pjevamo Mirno spavaj, zlato moje, NATO čuva nebo tvoje. A gdje mu je baza, otkud nas čuva, pita Banožić. U Španjolskoj, veli Hranj. Eto, zaključuje Banožić, ona teorija o Španskom je vrlo blizu istini.
Tako je to bilo užasno hladne večeri u ožujku 2022., lumeni malo prespavali, a onda razumjeli da je Zagreb napadnut letjelicom koja nosi bombu, da je, znači, Hrvatska prva zemlja članica natova saveza koju je Moskva (nije valjda Kijev) gađala, što bi trebalo pokrenuti članak 5. ili koji već, ali nije. Hoće li budući povjesnici, ako ih bude, pisati: prvi svjetski rat počeo je u Sarajevu, a treći u nedalekom Zagrebu? Treba čuvati živce, posebno Milanović koji ima gumb i mogao bi stisnuti, to jest gumb na košulji. I kog smo vraga gradili nuklearku tako blizu Zagrebu, doduše u Sloveniji, zašto nismo u Zemunu, doduše (sada) u Srbiji.
Poruka
U svemu, Hrvatskoj je došla poruka. Način na koji je poslana nije baš u skladu sa suvremenim općenjem, čak ni sa starim (trojka juri kroz vjetar i snijeg), više je nalik najavi rata, izrečenoj vrlo brutalno, što bi rekli novinari koji jako vole tu riječ. Brutalno. Ali i obzirno, jer su pošiljatelji znali da je u Zagrebu užasno hladno, pa se studenti skutrili u domu i ne izlaze, ne će ih pogoditi, osim onih sklonih šetnji po mrzlini. Zato je sve prošlo u najboljem redu, Hrvatska je sigurna, nema ratne psihoze, nema ništa, rat je daleko od nas (kojih sedam stotina kilometara, kažu na ekranima, što je za turističku sezonu vrlo uputno), rat se odvija u Ukrajini koju Putin kani pokoriti prije nego ga neka odvažna skupina ne odvede u umobolnicu ili još bolje u ludnicu, premda i u tom ludilu ima sistema. Mariupolj je već sada posve sličan Vukovaru, Kijev bi mogao biti nalik Staljingradu, Odesa Dubrovniku. Dva i pol milijuna Ukrajinaca, žene i djeca, već su pobjegli iz domovine, osim one djece (a bliži se stotinu) koja su ubijena u ruskim napadima.
Zadnje vijesti
Zadnje vijesti, dok ovo pišem, kažu da više nema gužva na poljskoj, mađarskoj i slovačkoj granici, što znači da je četrdeset milijuna ljudi ostalo u Ukrajini i ne želi iz nje, ili više nema načina da pobjegne, jer se rat širi na cijelu Ukrajinu, pa i na zapadnu, do sada pošteđenu. Četrdeset milijuna! Ma zamislite da nas ima toliko. Mi i Ukrajinci četrdeset i četiri milijuna, tko bi mogao protiv nas, još ako je i Bog s nama, a ne s Ruskom pravoslavnom i Kirilom, kao što nije bio sa Srpskom pravoslavnom prije tridesetak godina, osim malo u Bosni. Hrvati i Ukrajinci zašto ne? Nismo li se mi smucali tim prostorima oko Crnoga mora u davnini, nisu li se mnogi ljudi, dolazeći iz Ukrajine u New York na prijelazu 19. u 20. stoljeće pred američkim beamterima izjašnjavali kao Hrvati? Dok su Hrvati iz Hrvatske upisivani kao Austrijanci.
A što s ruskim narodom. Ukrajinke koje imaju poznanike ili čak članove obitelji u Rusiji, nailaze na čuđenje, otpor, nevjericu i prijezir. O kakvom vi ratu govorite, isprani mozgovi, kažu oni u Rusiji, kakva skloništa, kakva razaranja, pa to Putin samo u specijalnoj operaciji gađa vojne baze nacista, a vi budite mirni… To se zove mrak, informativna blokada, za sada uspješna, ali kada ruske majke počnu pitati gdje su im djeca i zašto im se ne javljaju, bit će to bedem ljubavi, nadajmo se. Ili će i majke završiti – u zatvoru, a one najglasnije i pod zemljom. Tako to radi Putin, onaj dočetak “in” je u Rusiji uvijek in, Lenjin, Staljin, Putin, doduše i Jeljcin, ali je on iz druge priče. Vidjeli smo što se dugo nije vidjelo, a mislili smo da i ne će, tenk sa sovjetskom zastavom srp i čekić, ide na Kijev, karte su na stolu, karte SSSR-a.
Ruski samodržac ostvaruje svoj san
No, da pokušamo vidjeti kako će to dalje ići. Prvi scenarij: bolesnik u Moskvi odlučuje se na totalni rat – razara gradove iz zraka, kopna i s mora, kada zaključi da ništa nije ostalo, ulaze tenkovi i pješaštvo. Zaprepašteni, vide da je većina branitelja i dalje živa, da se bore za svaku ulicu, za svaku zgradu, tenkova sve manje, ali i vojnika, i to ide dotle dok Ukrajinci ne zarobe nekoliko tisuća Rusa. Tada se pristupa dogovorima: razmjena svi za sve. Razmijenjene ruske vojnike ispituju specijalne snage ili Čečeni, zašto su zarobljeni, što su rekli, uglavnom ne čeka ih ništa dobro.
Ostali, nezarobljeni, pomalo gube motivaciju, ako su ju uopće imali, osim kriminalaca puštenih iz zatvora da bi napravili mjesta prosvjednicima. U ruskoj vojsci nastaju nemiri, prelijevaju se odozdo prema gore, sve dok se ne nađe Žukov, a naći će se.
Drugi scenarij: ukrajinski gradovi sravnjeni sa zemljom, preostali branitelji idu u proboj, reorganiziraju se i prelaze u gerilu. Proljetna sjetva nije obavljena, zavladat će glad kao u Staljinovo doba, očajni se seljaci pridružuju otporu i svi skupa nanose teške gubitke ruskoj vojsci koja jednostavno nema toliko ljudi da bi pokrila svaki metar Ukrajine. Malo-pomalo stvaraju se slobodne zone, pa onda sve više oslobođenih područja. Jer jedno je invazija, a drugo okupacija. Držati četrdeset milijuna na nišanu, teško je i nemoguće.
Treći scenarij: viđen u svim ratovima, od daleke prošlosti. Opkoliti, čekati, izgladnjeti, zatvoriti slavine, dotok plina i struje, što se već događa u Mariupolju. Kada umre dovoljno djece i žena, staraca i branitelja iznemoglih od gladi i žeđi, ući u grad kao Turci u Gvozdansko (gdje doduše nije ni prije bilo struje i plina).
Scenariji
Četvrti scenarij: poludjeli ruski car šalje poruke, po uzoru na onu poslanu u Zagreb, svim europskim metropolama, čekajući da neka izgubi živce i pritisne gumb, ako ga ima. Istoga časa i Putin stisne gumb. I Biden. Na planetu Zemlji zavlada vječna zima, nalik ovoj početkom ožujka. Tek tada dolaze izvanzemaljci, koji su kasno opazili da se na Zemlji nešto gadno zbiva. Odnosno njihov NATO. Tu se više ništa ne može učiniti, zaključuju, i odlaze dalje, na neki sretniji planet koji nema idiote sklone samouništenju.
Peti, malo vjerojatan, ali zabavan scenarij: Ukrajinci prelaze u protunapad, dolaze do Moskve. Hvataju Putina i vode ga po taborima. Intervenira Schroeder, spašava Putina i odvodi ga na Jarun. Tako priča biva zaokružena, kraj je ondje gdje je zabijen prvi čavao. Iz Jaruna u Remetinec ili u Vrapče, kamo će biti priveden i orjunaš J.P. (podatci poznati redakciji) koji je mene proglasio putinovcem. Mene, koji u kući uz hrvatsku imam samo jednu zastavu, ukrajinsku (s potpisom Julije Timošenko), i to ne od jučer nego već deset godina.
Tena u Zagrebu
Osim već opisane letjelice, u Zagrebu je bila i Kozarčeva “Tena” u produkciji vinkovačkoga kazališta (s partnerima).
Slučajno ili ne na tzv. Dan žena, igrana u Travnom, što dalje od Jaruna i centra, okupio se cijeli kazališni Zagreb, željan kazališta. Vinkovčani se prikazali u dobrom svjetlu, a bilo je i slavonskih specijaliteta. Kozarac je toliko aktualan da ga ne treba aktualizirati: rat (Tenin vojnik ide u rat, u Bosnu, a gdje će), pošast: vladaju boginje, zarazit će se (zarazit će ju) i Tena, žene su zlostavljane kao uvijek, stranci pljačkaju Slavoniju, pile hrastove i odvoze ih, neobrađena zemlja itd., sve kao danas. Predstava ima mana, ali tko ih nema. Odskače vitka, lijepa i senzualna Matea Marušić, idealna Tena, glumica kakvu bi (u njezinu naraštaju) trebalo svijećom tražiti po Hrvatskoj. Nego, rasrdila me kritika u dnevnom listu u kojoj se Matea gotovo uopće ne spominje, a naslov kritike glasi: Filip Šovagović sveden na scenografiju (ili slično). Eh, vidite, u tomu je problem kritičara. Onaj tko poznaje kazalište, glumce i Kozarca, zaključit će nešto posve drugo: da je Filip (otac) na stanovit način “sidro” komada, da je njegova šutnja baš ta teška i tmurna slavonska, hrvatska šutnja, u sebe sklupčana, rezignirana i bolna. E pa, odigrati takvu ulogu bez riječi može samo glumac od formata.
Žigmanov na ekranu
Vođa Hrvata u Vojvodini, dotično Demokratskoga saveza Hrvata, Tomislav Žigmanov, gostovao je u emisiji HTV-a i još jednom se predstavio kao odlučan, elokventan intelektualac, književnik, političar, čovjek koji u ovom trenutku (i već dugo) nosi na leđima teret zvan opstanak hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika u Srbiji, dotično u Vojvodini gdje Hrvata još ima u nešto većem broju, mnogo, mnogo manjem no što ih je nekad bilo (u Subotici svojedobno više no u Zagrebu, podsjeća Žigmanov).
Zastrašivanjem protjerani u ratu, zastrašivani oni koji ostadoše i dan-danas (Šešelj), razjedinjeni podmuklom politikom Beograda koji je izmislio bunjevačku narodnost (i jezik) koja nije hrvatska, bez Hrvatskoga kazališta u Subotici (srušenog 2007.), onemogućeni da sudjeluju u političkom životu Srbije, Hrvati se ipak održavaju na površini, njegujući svoje običaje, svoju kulturu, svoj jezik, svoj identitet. Koliko im u tomu pomaže Hrvatska? Pa, pomaže, nabrojao je Žigmanov u rečenoj emisiji neke pozitivne stvari na visokoj razini, no sve je to nedostatno i daleko, miljama daleko od onih blagodati koje uživa srpska manjina u Hrvatskoj. Nego, zašto ovo pišem: u dogovoru s voditeljem ili ne, izbjegnuta je tema “hrvatskih konzularnih predstavnika” na koje se Žigmanov inače žalio, poglavito i na hrvatskoga veleposlanika u Beogradu, Hidu, koji očito nije osjećajno ni praktično previše povezan s Hrvatima u Vojvodini, a u nekom novinskom tekstu nedavno je o Žigmanovu pisao nimalo prijateljski, štoviše. Ako se ne varam, slabo pamtim. A tko bi trebao biti štit (ako ne i mač) Hrvata koji žive u Srbiji, nego hrvatski veleposlanik? Ovaj očito nije.
Igor Mandić
Jedan od onih studenata komparativne književnosti koji su zaslugom dr. Ive Hergešića stekli znanja o književnosti, ali i kritički, čak ironični pristup ne samo književnom djelu nego i podlozi na kojoj su nastajala, te različitim teorijama i njihovim zastupnicima. Igor Mandić je u sedamdesetim i osamdesetim godinama bio autoritet u književnoj kritici, takav kakav nam danas nedostaje, i to ne treba zaboraviti. Uz to polemičar, u čemu je očito uživao, a malo tko mu se mogao oprijeti. Kritike je pribrao u nekoliko knjiga, uz to objavljivao i druge, o fenomenima ne samo književnim. U ovom trenutku, nakon vijesti o smrti Igora Mandića, nije uputno, s ljudske strane, govoriti o dimenzijama njegove osobe i djelovanja u novije doba. Za to će biti prilike kada prođe vrijeme.
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. bio je saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
