Jerusalem Post o Goldmanovom članku i politizaciji holokausta, Goldstein opet o drobilici

Izraelski dnevni list The Jerusalem Post ponovno se osvrnuo na tekst koji je protekla dva tjedna izazvao brojne polemike u hrvatskoj javnosti.

> Prof. Marušić o članku u Jerusalem Postu: Istina sve što je Goldman rekao

> Dr. sc. Jareb za Narod.hr: ‘Bujna mašta dr. Ive o drobilici pokazatelj je da se njegov rad ne temelji na povijesnim izvorima’

> Vukić za Narod.hr: U Jasenovac nitko nije doveden samo zato što je Srbin ili pravoslavac

> 22. kolovoza 1941. – Evo zašto Srbi skrivaju vlastitu mračnu antisemitsku povijest

> Židovski znanstvenici i analitičari razotkrivaju srpsko svojatanje holokausta i antisemitizam

U članku objavljenom u nedjelju, bez autora, označenim kao urednikov osvrt, Jerusalem post još se jednom osvrnuo na Goldmanovo mišljenje:

“Prošli je tjedan The Jerusalem Post na stranicama objavio mišljenje koje nažalost nije prošlo dovoljan sustav provjere. Iskreno žalimo zbog ove pogrješke. Kolumna koju je napisao Australac imena David Goldman, nosila je naslov: “Ovo sramotno ismijavanje holokausta mora prestati sada.” U njemu je ismijavao i omalovažavao hrvatskog znanstvenika holokausta dr. Ivu Goldsteina. Goldstein je dobio pravo odgovora koji se pojavio na stranicama mišljenja pod naslovom “Kolaž laži”.

Objavljivanje izvornog izdanja proizašlo je iz politike da našim čitateljima ponudimo veći raspon mišljenja širokog izbora pisaca. To je praksa na koju smo ponosni, premda ju autori članaka nažalost povremeno zlorabe.

Najvažnija lekcija koju možemo izvući iz ovog incidenta je potreba da se nenamjerno pomogne u borbi za istinu o holokaustu. Kako je sve manje preživjelih i svjedoka iz prve ruke koji bi mogli izreći vlastita iskustva o najvećem zločinu u povijesti čovječanstva, rasprave o toj temi postale su bitka različitih narativa, iskorištavanih u razne svrhe.

Ta se stajališta odnose posebice na uloge Hrvata i Srba. Postoji jednaka osjetljivost za gotovo sve zemlje u Europi, uključujući Rusiju, Ukrajinu, Mađarsku i zapadnoeuropske zemlje koje su nacisti okupirali u Drugom svjetskom ratu. To se osobito može vidjeti u Poljskoj koja je nedavno donijela zakone kojima se smatra kaznenim djelom optuživati Poljake za zločine počinjene u njihovoj zemlji tijekom holokausta, a zaustavljeno je i vraćanje židovske imovine koja je nezakonito oduzeta tijekom godina poljske komunističke vladavine po završetku Drugoga svjetskog rata.

Istina je da su nacisti upravljali koncentracijskim logorima i logorima smrti, no u mnogim su zemljama među lokalnim stanovništvom našli suradnike koji su drage volje pomogli u iskorjenjivanju Židova. To je dovelo do dva uznemirujuća nastojanja koja utječu na povijesnu istinu holokausta. S jedne strane, zemlje u kojima su nacisti vladali nastoji se ponajprije prikazati kao žrtve. To je, na primjer, slučaj u Poljskoj koja se radije usredotočuje na vlastitu žrtvu, a ne na genocid nad milijunima židovskog stanovništva.

S druge strane, na snazi ​​je univerzalizam prema kojem se holokaust umanjuje i događaji iz 1940-ih sve manje govore o tome što se dogodilo sa šest milijuna ubijenih Židova, a sve više postaju moderna lekcija o antirasizmu.

Naravno, borba protiv rasizma i mržnje svih vrsta iznimno je važna, ali ona ipak ne bi trebala ići po cijenu revizije povijesti holokausta. Holokaust – Šoa, kako ga zovu na hebrejskom – bio je sustavan pokušaj brisanja iskorjenjivanja svakog Židova i svih ostataka židovske religije i kulture iz svijeta.

Milijuni ljudi poginuli su od ruku nacista i njihovih suradnika tijekom Drugog svjetskog rata, ali osim Židova i Roma, nitko od njih nije bio žrtvom namjerne genocidne politike. Nacisti nisu ubijali Poljake, Srbe, Hrvate, Ruse, Ukrajince, Nizozemce, Francuze i žrtve drugih nacionalnosti kako bi brutalno iskorijenili sȃmo njihovo postojanje.

Suvremeni pokušaji uključivanja svih u pojam žrtve nacističkih zločina sa sobom nose ozbiljnu opasnost odvraćanja pozornosti od jednog naroda koji je bio primarna meta nacističke genocidne politike – Židova. Istina je da cijeli svijet može i treba naučiti lekcije holokausta. Izraz “Nikada ne zaboraviti!” ne smije biti prazan slogan. No, ne treba ga pretvoriti u drugo oruđe u sukobu pripovijesti i povijesne revizije.

Kad nitko nije kriv za holokaust, krivnja se neizbježno baca na same žrtve, Židove.

Zbog budućih naraštaja, kao i radi sjećanja na šest milijuna Židova ubijenih u holokaustu, ne smijemo dopustiti da se povijest prepisuje kako bi odgovarala nacionalističkim interesima. To je bio problem s onim što je Goldman pokušavao učiniti.
Ne možemo dopustiti da se činjenice i istina o holokaustu otmu za uske političke svrhe.”

Odgovor Ive Goldsteina 

U JP-u su dan ranije objavili  i odgovor hrvatskog povjesničara Ive Goldsteina na komentar Davida Goldmana. Njegov odgovor donosimo u cijelosti:

“Prije nekoliko dana izvjesni David Goldman objavio je komentar u The Jerusalem Postu u kojem me spomenuo. Bio sam šokiran ovim kolažom laži, izobličenja i izmišljotina. Nikad nisam čuo za ovog Goldmana dok nisam pročitao njegov članak. Očito vodi neku organizaciju u Australiji, ironično nazvanu Centar za povijesnu istinu i ima blog u kojem razotkriva rehabilitaciju nacističkih suradnika. Posebno se fokusira na srpske četnike, ali studiozno izbjegava spominjanje ustaškog režima.

Čini se da je prijateljski nastrojen prema nekim ljudima u desničarskim krugovima hrvatske dijaspore u Australiji. Opće je poznato da neki ljudi u hrvatskoj zajednici u Australiji otvoreno slave svoje veze s ustašama.

Moj pokojni otac Slavko i ja najmanje 20 godina vodili smo žestoke rasprave s ovim proustaškim krugovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavio sam knjige “Holokaust u Zagrebu” (2001., američko izdanje objavio je USHMM 2015.) i “Židovi u Zagrebu 1918.-1941.” (2004.). Istaknuti hrvatsko-bosanski književnik Miljenko Jergović nedavno je napisao kako su “knjige Ive Goldsteina naišle na goruću mržnju ili prijezirnu šutnju od strane većeg dijela javnosti, desničarskih medija, Hrvatske televizije te u akademskim i crkvenim krugovima, dok se autor našao na raznim neformalnim crnim listama”.

Među mnogim drugim knjigama koje je moj otac napisao “1941. – Godina koja se vraća”, koja je bila mješavina memoara i povijesne analize (NYRB, 2009.) i postala je međunarodno poznata. Obojica smo se bavili ustaškom Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) i njezinim najvećim logorom Jasenovcem. Dosljedno smo opisivali zločinački karakter te države i logor u kojem je počinjen genocid nad Srbima, Romima i Židovima, kao i masovne zločine nad Hrvatima i drugima.

Pritisak hrvatske proustaške desnice bio je ogroman. Na primjer, Stjepan Razum, voditelj Nadbiskupskog arhiva u Zagrebačkoj nadbiskupiji i nositelj mnogih drugih važnih funkcija, ustvrdio je 2014. godine da je Jasenovac „mit“ koji je „podmetnut među Hrvate“, a tvrdio je da je riječ o „ radnom i tranzitnom logoru”. Također je izjavio da ga je u svojim javnim nastupima Slavko Goldstein pokušao “opisati kao jednu od najcrnjih značajki NDH”, nazvavši to “goldsteinizacijom NDH”.

Kad je 2017. godine Slavko Goldstein umro, Mili Plenković, svećenik na otoku Hvaru, objavio je na Facebooku kako ga je “obradovala vijest da je dr. Slavko Goldstein preminuo. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao sa pozornice ovoga svijeta. Ipak, želim mu vječni mir i da mu Jahve bude milosrdni sudac. ” Drugi su pokrenuli kampanju mržnje na Internetu tvrdeći da je “[Goldstein] bio lažov i licemjer koji je cijeli svoj život pokušavao ocrniti Hrvate i sav hrvatski narod kao da smo svi ustaše“, i “Jedan smrad manje” ili “ Sve je jasno, Hrvatska je izgubila jednog velikog neprijatelja ”, i“ Hvala dragom Bogu, divne vijesti ”i“ Hajde!? Hvala Bogu! Bio je (židovski) šovinist i rasist, a ne čovjek vrijedan spomena.”

Hrvatska proustaška desnica već desetljećima na različite načine pokušava poreći povijesnu istinu o holokaustu u Hrvatskoj, a između ostalog tvrdi da je popis žrtava logora Jasenovac zapravo krivotvorina. Tijekom proteklih desetljeća nekoliko je kustosa Spomen područja Jasenovac marljivo radilo na tome. Prikupljeno je 83.145 imena žrtava, od čega 48.217 Srba, 16.164 Roma, 13.143 Židova i 4.281 Hrvata. Ove brojke treba povećati za približno 10 do 20% kako bi se došlo do približnog konačnog ukupnog broja smrtnih slučajeva.
U maniri hrvatskih radikala, Goldman laže kada tvrdi da je u Jasenovcu bilo “manje od 4.500 dokazanih žrtava”. Laže i govoreći kako je “više puta dokazano da je popis žrtava falsificiran.”

Radikalni revizionisti i proustaška desnica tvrde da bi stvarni broj žrtava u Jasenovcu trebao biti utvrđen ekshumiranjem tijela. To je besmislica. Dokazao sam to u mnogo navrata, osobito u knjizi “Jasenovac” (2018., srpsko izdanje 2019., očekuje se englesko izdanje).

Mnogo je razloga zašto se ništa ne može učiniti iskopavanjem leševa. Između ostalog, već 1964., prilikom iskopavanja nekih grobnica, istraživači su otkrili da su mnogi leševi već “istrunuli i raspali se”, te da se “ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje”, vjerojatno posljedicu uzastopne poplave obližnjih rijeka Save i Une. Danas, gotovo 80 godina nakon tih ubojstava, bilo bi znatno manje fizičkih dokaza za ispitivanja.

Osim toga, samo nekoliko dana prije proboja zatočenika iz logora (22. travnja 1945.), ustaše su počeli sustavno paliti leševe. Brojni svjedoci tvrde da su 6. i 7. travnja “iskopana jasenovačka groblja, a leševi i kosturi žrtava ekshumirani i spaljeni”. Zatočenici su kopali jame “preko kojih su postavljene željezne traverze s debelim pločama. Na ploču bi se stavljali leševi, a dovodili su i klali i žive zatočenike te ih potom bacali na ploču. Tijela su bila natopljena naftom i spaljena. Nakon što se jama napunila pepelom spaljenih leševa, prešlo bi se na drugu jamu”.

Izgrađena je čak i uskotračna pruga za transport pepela i posmrtnih ostataka do obala Save, a zatim su bačeni u rijeku. “Danima se crni dim od spaljivanja ljudskih ostataka dizao u nebo, dokaz uništavanja svih tragova zločina”. Nakon rata, ustaše su opisali i spaljivanje leševa, a britanske postrojbe zabilježile su dokaze koji jasno pokazuju tragove tih aktivnosti. (To su britanske zračne snage koje su 16. travnja 1945. napravile zračne snimke iz kojih se jasno vidi da se grobnice prekopavaju.)

U televizijskoj emisiji “Nedjeljom u 2”, koju citira Goldman, nisam spomenuo Hitlera – to je još jedna laž. Iznio sam tezu da su leševi također uništavani “strojem za drobljenje kostiju”, koji su koristili nacisti tijekom poznatog zataškavanja “Aktion 1005”. Ustaše su na različite načine blisko surađivali s nacistima, a postoje jasni pokazatelji da su to činili i u ovom slučaju.

Neću komentirati besmislicu gospodina Goldmana o tome kako sam se “rugao” holokaustu. Jasno je da on i ljudi iza njega skandalozno relativiziraju holokaust u NDH.

Hrvatska radikalna desnica doživjela je uzastopne izborne poraze u posljednjih godinu i pol. Nedavno je čelnik najvažnije stranke ove orijentacije morao podnijeti ostavku zbog optužbi za pronevjeru stranačkog novca, među ostalim i kupnju skupih darova za svoju 25-godišnju suradnicu. Nakon takvog političkog i moralnog debakla, Goldmanov je članak u The Jerusalem Postu trebao biti melem na ranu krajnje desnice.

Posljednjih su dana o tome pričali u medijima, slavodobitno tvrdeći da “Jasenovac više nikada neće biti Jasenovac kakvim su ga predstavljali zagovornici velike Srbije i Titova jugoslavenska historiografija”. Goldmana su nazvali “ozbiljnim židovskim povjesničarom” iz Australije koji je demaskirao “našeg Ivu” (misle na mene). Jedan od tjednika objavio je naslovnicu s glavnim naslovom: “The Jerusalem Post je razotkrio jasenovačkoga lažljivca i trovača” (opet misle na mene).

Moj članak neće pobijediti ovaj krug ljudi. Ali pokazuje, nadam se, da su intelektualno nesposobni i nemoralni.”

Što se dogodilo ranije?

Podsjetimo, Australac David Goldman objavio je dva članka na međunarodnoj razini, u AmericanThinker  i u Jerusalem Postu koji je u međuvremenu obrisan. U njima je ustvrdio da srbijanska politika već godinama zlorabi Holokaust, nacistički zločin istrebljenja Židova u II. svjetskom ratu, tako da izmišlja/preuveličava zločine režima NDH nad Srbima i na međunarodnoj razini Srbe gura u rang jednake žrtve kao što su bili Židovi; glede toga ističe i preuveličava ustaške zločine u Jasenovcu, iako za to nema praktički nikakvih sudskomedicinskih dokaza.

Ono što židovska sociologinja Lea David, ali i drugi židovski povjesničari nazivaju “krađom Holokausta” posebno je vidljivo na primjeru logora Jasenovac u kojem se, osim preuveličavanja broja žrtava, svjesno manipulira pojmom holokausta koji se tako ne pripisuje više Židovima, nego Srbima. Tom narativu – kojeg promovira srpsko političko vodstvo i Srpska pravoslavna Crkva – doprinosi i hrvatski povjesničar Ivo Goldstein koji ustraje u preuveličavanju žrtava, emocionalno i ideološki pristrano pristupa temi logora Jasenovac i dovodi u opasnost znanstvenu točnost informacija koju plasira u javnost – poput ‘drobilice kostiju‘.

“Članak Jerusalem Posta je još jedna potvrda našeg stava kako samo točne i provjerljive činjenice o Jasenovcu i drugim događajima iz Drugog svjetskog rata mogu dovesti do njihova realnog prikazivanja i razumijevanja konteksta u kojem su se dogodili. (…) Gotovo svaki dan negdje u nekom arhivu poneko od članova naše mreže nezavisnih istraživača pronađe kakav novi dokument ili podatak koji nas približava jasnijoj slici zbivanja u Jasenovcu. Nešto od toga odmah objavimo putem društvenih mreža, a nešto spremamo za zbirke dokumenata koje ćemo uskoro objaviti. Članci poput ovoga Davida Goldmana nas svakako ohrabruju u tim našim nastojanjima.”, istaknuo je u intervjuu za Narod.hr u ponedjeljak hrvatski povjesničar, novinar i publicist Igor Vukić.