Jure Vujić: Jesmo li žrtve ekomanipulacije tzv. ‘Greenwashinga’?

Foto: Glas Slavonije, snimka zaslona, Fah (Fotomontaža: Narod.hr)

Dominantna zelena politička ekologija funkcionira kao svojevrsno antihumanističko novo praznovjerje koje svaki oblik ljudske aktivnosti doživljava i prikazuje kao prijetnju za okoliš.

Nije prvi put da se djeca koriste za marketinške kampanje u humanitarne, a ponajviše u profitabilne svrhe. Stoga ne čudi da se u jeku režirane kampanje u borbi protiv klimatskih promjena koja mobilizira tisuće školaraca diljem svijeta koriste i komunikacijske usluge tinejdžerke Grete Thunberg, koja je sa svojim histerično-patetičnim govorom ispred UN-ove glavne skupštine postala nova, ljutita globalna ikona borbe protiv klimatskih promjena, piše Jure Vujić za Vijenac.

> Raspudić o Greti Thunberg: ‘To je neka vrsta parareligioznog zanosa, dječjeg križarskog rata 21. stoljeća’

> (VIDEO) Greta nije novi fenomen: I prije 27 godina 12-godišnjakinja je pred UN-om upozoravala na propast svijeta zbog klimatskih promjena

> (VIDEO) Slučaj Grete Thunberg i Nayirah: Kako se djeca iskorištavaju za velike političke ciljeve?

> Ivica Šola: Iza projekta Greta stoje razni najednom ekološki osviješteni Rockefelleri koji su bogatstvo stekli na naftnoj industriji

Iza te bajke tinejdžerskog revolta zapravo se krije medijski atraktivna priča, izbrušeni ekonarativ proizašao iz laboratorija odnosa s javnošću poduzetnika i spin-doktora Ingmara Rentzhoga. Prema izvorima švedskog novinara Andreasa Henrikssona, Rentzhog susreće Gretu Thunberg u kolovozu 2018. ispred švedskog parlamenta te ju putem društvenih mreža i članaka u švedskom popularnom listu Aftonbladet popularizira, učinivši je međunarodnom ekoikonom. Rentzhog je osobni prijatelj Gretine obitelji, koja je u kolovozu 2018. objavila autobiografiju Naša kuća u plamenu (autori su Malena Ernman, Gretina majka, i Svante Thunberg, njezin otac), preplećući obiteljsku dramu i klimatsku krizu.

Pomodarska ekomanipulacija

Rentzhogova start-up-tvrtka We Don’t Have Time nastoji ostvariti društvenu mrežu od sto milijuna članova koja bi mogla utjecati na političare i poslovne osobe da se angažiraju u borbi protiv klimatskih promjena. Među glavnim dioničarima nalazimo imena članova dviju obitelji: Perssons, milijardera Svena Olofa Perssonsa (na čelu korporacije Bilbolaget Nord AB) i Rentzhog, stručnjaka za financije, a ne za ekologiju. U svibnju 2018. Ingmar Rentzhog regrutiran je u svojstvu predsjednika Global Challengea, koji promovira održivi razvoj i koji unatoč deklariranoj apolitičnosti često promiče i podupire borbu protiv uspona nacionalizma diljem Europe i u svijetu. Društvena mreža We Don’t Have Time dobila je snažan zamah zahvaljujući promoviranju Grete Thunberg, koja je ujedno postala njihova mlada savjetnica. Kada rezimiramo priču, švedska obitelj milijardera zapošljava Ingmara Rentzhoga kao osnivača start-up-tvrtke što radi za trust mozgova koji promiče zeleni rast, cirkularno gospodarstvo. To je zapravo odlična ilustracija klasične metode ekomanipulacije. Greenwashing je metoda koja omogućuje poduzećima preusmjeravanje marketinških akcija prema ekološkom pozicioniranju, pozivajući na ekološku svijest potrošača, a često su na djelu unutar velikih multinacionalnih korporacija koje zagađuju prirodni okoliš. Kako bi obnovile i pročistile svoj imidž i marku, ulažu velike svote novca u komunikacijske kampanje kako bi oprale imidž zagađivača. Riječ je također o dodjeli ekološke naljepnice nekim proizvodima i lokalnim teritorijalnim jedinicama. Treba napomenuti i da su se poneki istaknuti čelnici Greenpeacea reciklirali unutar nadzornih i savjetodavnih odbora za održivi razvoj, odnose s javnošću i komunikacije velikih korporacija kao što su Veolia, McDonald’s ili Monsanto.

Iza medijskoga pomodarskog i politički korektnog, ekološki apokaliptičnog narativa za spašavanje planeta, koji zahvaća UN-ove, EU-strukture, zelene lobije, lobije vjetroelektrana, Googleove kampanje borbe protiv klimatskih promjena, krije se kolosalna industrijska mašinerija zelenog kapitalizma.

Naime, industrija obnovljivih izvora energije i klimatskih promjena postala je unosan posao od 1500 milijardi godišnje, što je ekvivalent ekonomske aktivnosti čitavog američkog neprofitnog sektora ili svih ušteda ostvarenih u posljednjih deset godina uporabom generičkih lijekova. Usporedbe radi, godišnji prihodi tvrtke Koch Industries kreću se oko 115 milijardi dolara, a godišnji prihodi Exxon Mobila oko 365 milijardi dolara. Prema dvjestogodišnjem izvještaju časopisa Climate Change ­Business Journal, klimatski industrijski kompleks može se podijeliti u strateške sektore: obnovljivi izvori energije i niske razine ugljika; kaptiranje i skladištenje ugljika; skladištenje energije; energetska učinkovitost; zelene zgrade; prijevoz; trgovanje ugljikom; prilagodba klimatskim promjenama; savjetovanje i istraživanje. Navedena cifra od 1500 milijardi dolara isključuje većinu industrija okoliša, koja godišnje generira 13,4 milijarde dolara samo u Sjedinjenim Državama. Zaklada MacArthur upravo je donirala 50 milijuna dolara ekološkim organizacijama koje se bave klimatskim promjenama. Bivši gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg i Cheasepeake Energy donirali su 105 milijuna dolara klubu Sierra za proglašavanje rata protiv ugljena.

Mit o održivom kapitalizmu

Model zelenog kapitalizma promiče mit o održivom kapitalizmu koji ne bi više uzrokovao ekološke krize, što ostaje na razini utopije i mita, jer svaki oblik tržišnoga liberalnog kapitalizma od sama početka počiva na liberalnim postulatima da je priroda neiscrpni resurs, dok sama dinamika kapitalističkog tržišta nameće neprestanu predatorsku ekspanziju, osvajanje novih tržišta, neumjereni rast i neprestanu akumulaciju kapitala i bogatstava. Treba istaknuti i da su ekologija i održivi razvoj nažalost postali unosna ekonomija, poput business charity, jer umnožavaju ekoporeze i plaćanje ekoloških davanja poduzećima i kućanstvima, dok nitko ne oporezuje niti kažnjava najveće izvoznike zagađivanja.

U djelu Scared Witless Larry Bell demistificira tzv. znanstveni konsenzus glede klimatskih promjena, tajne znanstveno spekulativnih modela koji su trebali dokazati tezu o neizbježnoj kataklizmi, opsjednutost karbonskim davanjima, generirane umjetne klimatske krize, pitanje otapanja ledenjaka, porast razine mora, nestanak životinjskih vrsta i pad bioraznolikosti.

On razotkriva istinske razloge tog klimatskog fanatizma, pored profitabilnih razloga, odnosno namjere uspostave novoga svjetskog poretka, svjetske vladavine, redistribucije resursa planeta, transformiranje životnih navika u smjeru preobrazbe kapitalizma prema održivom razvoju i ekološki reguliranu rastu.

Dominantna mainstream zelena politička ekologija, koja kombinira šezdesetosmaške ljevičarske i libertarijanske paradigme politike, ideologije žrtve, pokajanja i krivice, gradi novu ekopripovijest o klimatskim promjenama, koja funkcionira kao svojevrsno antihumanističko novo praznovjerje koje svaki oblik ljudske aktivnosti doživljava i prikazuje kao prijetnju za okoliš. Najozbiljnije je da globalne multinacionalne kompanije u potpunosti sponzoriraju i instrumentaliziraju tzv. zelenu tranziciju s kratkoročnim ciljevima i unosan profit (vjetar, fotonaponski, start-up), na štetu dugoročnih gospodarskih i infrastrukturnih investicija (reindustrijalizacija, kvalitetna poljoprivreda, kontrolirana nuklearna energija hibridne fizije / fuzije). Integralna i autentična alternativna ekologija ne može postojati samo na razini palijativnih mjera, već treba obuhvatiti i zajamčiti primjenu realne lokalne izravne demokracije, komunalne samouprave, mobilizacije građana i primjena načela supsidijarnosti na području zaštite okoliša.

Treba se temeljiti i na financijskoj i prehrambenoj autonomiji, pravu na alternativni izvor informacija, zaštiti granica i suvereniteta, pravu na kulturni i politički identitet. Takva integralna ekologija pretpostavlja nužnu deglobalizaciju i promicanje ravnoteže između biosfere i tehnosfere, obvezu očuvanja na nacionalnoj razini energetske neovisnosti, učinkovite industrije, prehrambene neovisnosti protiv svemoćnoga tržišta i profita multinacionalnih kompanija i globalizirane ekonomije. Ekološka pitanja kao što su klimatske promjene treba sagledavati unutar današnjega svjetonazorskog konteksta, Sedlmayrova gubitka središta zapadne civilizacije, podvrgnute logici i dinamici, kako to Heidegger naziva, Gestell-postava, podčinjena utilitarnom i instrumentalnom.

Instrumentalizacija ekologije

Takvo instrumentalno poimanje ekologije i borbe protiv klimatskih promjena reducirano je na autonomizirano područje tehnike tehne izvan sveobuhvatnog smještanja unutar šireg interpretativnog okvira simptoma i krajnjeg uzroka takve politike.

Nagovješćujući neprestani napredak i sigurnu bolju budućnost, prosvjetiteljski čovjek postao je „gospodar i vlasnik prirode“ i ujedno izvor širenja rizika i novih katastrofa, među kojima su i poremećaji klime. Na tom tragu Ulrich Beck mislio je da živimo u društvu rizika. Tada nastaje novi režim katastrofa industrijske i urbane ere prve moderne: veliki požari Londona i Chicaga, nesreće u rudnicima, velike nesreće u javnom prijevozu i postupno one koje se vežu uz tehnološke, biološke i ekološke katastrofe (OGM itd..). Krajnji primjer takve palijativne ekološke politike, ali i faustovskoga ljudskog nagona za ovladavanjem svijetom pa i kontrolom klime, jest primjena geoinženjeringa, kao skupa tehnologija koje nastoje manipulirati i promijeniti klimu, kao i zemaljski okoliš.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Današnja ekološka politika i borba protiv klimatskih promjena koja traži još više globalizacije i ne dovodi u pitanje bit kapitalizma, koji se nalazi u hibrisu, u neograničenoj ekspanziji moći, upravo je postala pomoćna proteza neoliberalnog globalnog tržišta. U tom pogledu Greta Thunberg, unatoč simpatičnom i dirljivom dječjem bijesu, potvrđuje riječi Guiseppea Tomasija Di Lampeduse, autora romana Gepard: „Ako želimo da sve ostane onako kako jest, trebamo sve mijenjati.“

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr