U New Yorku je prošlog održana inauguracija Compacta, časopisa neortodoksne misli, pokrenutog u ožujku ove godine. Reviziju časopisa i glavni govor na predstavljanju analizirao je Pedro Gonzalez, redoviti pisac za Chronicles, magazin američke kulture Instituta Charlemagne, a njegovu analizu djelomice prenosimo.
Brojni autori s desnice i ljevice protiv rastućeg liberalizma
Časopis su osnovali konzervativni autor Sohrab Ahmari, bivši viši urednik First Thingsa Matthew Schmitz i marksistički populist Edwin Aponte. Compact se pozicionirao protiv liberalizma, desnog i lijevog, i tvrdi da ima impresivnu mješavinu autora i urednika koji doprinose iz cijelog spektra, uključujući Christophera Caldwella, Michaela Antona, Adriana Vermeulea, Glenna Greenwalda, Patricka Deneena i Slavoja Žižeka. Časopis je također bio predmetom nekoliko ocrnjivanja u svom kratkom vijeku, sa stadima slobodnih mislilaca u The New York Timesu i Quilletteu koji su se nagomilali poput bijesne stoke. Izazvao je šok među ideološkim promatračima objavljivanjem izjave, koju je potpisala skupina kritičara (uključujući i ovog pisca), pozivajući na deeskalaciju u rusko-ukrajinskom ratu.
Ovaj prvi službeni događaj publikacije predvodio je Michael Lind, akademik i autor knjige The New Class War, male knjige koja je imala golem utjecaj na diskurs o menadžerskoj eliti, temi koju je ponovno obradio i izložio u svom glavnom govoru.
Dva svjetska rata i Hladni rat doveli su do stvaranja nove transatlantske klase elita
Prošetao sam od The Jane, mog hotela, do starog kazališta u The Cable Buildingu, u Greenwich Villageu na Manhattanu. Umjetnička kuća pružala je elegantno, primamljivo predvorje za gomilu koja je počela pritjecati dok su se probijali do male dvorane: akademici, novinari, studenti – neki u odijelima, neki ležerno odjeveni, a drugi u boemskim stilovima. Stojeći ispred pozadine crno-bijelog Compact logotipa prikazanog na filmskom platnu, Lind je održao svoj govor. Razumijevanje njegovog odlaska s prve crte klasnog rata zahtijeva ponovno razmatranje teza njegove knjige, koja primjenjuje i modificira teoriju menadžerske revolucije Jamesa Burnhama.
Dva svjetska rata i jedan Hladni rat doveli su do stvaranja nove transatlantske klase elita ukorijenjenih u korporativnim, financijskim, vladinim, obrazovnim i medijskim institucijama. Za razliku od prethodnih elita povezanih, na primjer, vlasništvom nad zemljom, ove elite ujedinjuje ono što Lind naziva ideologijom “tehnokratskog liberalizma”. Smrt starog kapitalizma nije uvela zoru socijalizma, kako su vjerovali marksisti, nego nešto drugo. Lind je tijekom svog predavanja rekao da na pitanje je li Amerika kapitalistička ili socijalistička zemlja uvijek odgovara istim odgovorom: “Da”. Burnham, Lindova muza, to je nazvao “menadžerskim društvom”.
Orwell: Kapitalizam nestaje, ali ga socijalizam ne zamjenjuje
George Orwell je u svom eseju “Druga razmišljanja o Jamesu Burnhamu” oslikao korisnu sliku o tome kako bi takvo društvo izgledalo:
“Kapitalizam nestaje, ali ga socijalizam ne zamjenjuje. Ono što sada nastaje je nova vrsta planiranog, centraliziranog društva koje neće biti niti kapitalističko niti, u bilo kojem prihvaćenom smislu riječi, demokratsko. Vladari ovog novog društva bit će ljudi koji učinkovito kontroliraju sredstva za proizvodnju: to jest poslovni rukovoditelji, tehničari, birokrati i vojnici, koje je Burnham zbrojio pod nazivom “menadžeri”. Ti će ljudi eliminirati staru kapitalističku klasu, slomiti radničku klasu i tako organizirati društvo da sva moć i ekonomske privilegije ostanu u njihovim rukama. … Nova “menadžerska” društva neće se sastojati od šarenih malih, neovisnih država, već od velikih super-država grupiranih oko glavnih industrijskih središta u Europi, Aziji i Americi. … Iznutra, svako će društvo biti hijerarhijsko, s talentiranom aristokracijom na vrhu i masom polu-robova na dnu.”
Teorija menadžerske revolucije
Još jedan Burnhamov učenik, pokojni kolumnist Chroniclesa Samuel T. Francis, posebno se zanimao za politički i društveni karakter menadžerskog društva. Francis je napisao svoju vlastitu proširenu obradu te teme za The Political Science Reviewer 1982.
“Menadžeri će “pomaknuti mjesto suvereniteta” s parlamentarnih skupština koje predstavljaju kapitalističku klasu na administrativne biroe proširene države. Izvršna vlast i njezina birokracija potkopat će starije skupštine i posredničke institucije u Kongresu, državna zakonodavstva, lokalne vlasti i neovisne organizacije. Ova će promjena pomoći spajanju države i gospodarstva i bit će odgovorna za totalitarni karakter menadžerskog društva.”
Lindova knjiga, koja je postala bestseler, koristi Burnhamovu teoriju menadžerske revolucije, “dopunjenu ekonomskom sociologijom Johna Kennetha Galbraitha”, za analizu populističkog nezadovoljstva prema uspostavljenom političkom poretku na Zapadu. Taj bijes se najviše očitovao na izborima koji su poslali Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Ali njezino uzavrelo ogorčenje osjetilo se u cijelom zapadnom svijetu, od Mađarske i Nizozemske do Italije i Poljske. To je analiza prikladna za Compact jer, kao časopis, pretpostavlja da su se kategorije poput ljevice i desnice ili konzervativaca i liberala raspale. Lindovo rješenje je povratak onome što on naziva “demokratski pluralizam”, vladavinu koja se temelji na uključivanju mnoštva skupina i duhu kompromisa među njima.
Politička dominacija elite sa sveučilišnim obrazovanjem
Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata bilo je nužno ispregovarati prekid vatre u sukobu nacionalnih elita i svih ostalih. Prema Lindu, ta se pogodba pogoršala od 1960-ih nadalje. Ono što je zamijenilo ovaj aranžman je tehnokratski neoliberalizam, fenomen obilježen političkom dominacijom elite sa sveučilišnim obrazovanjem u metropolama koja ne dijeli vrijednosti i nema interesa za ruralnu i radničku klasu. Upravo za taj fenomen Lind rabi Burnhamov skalpel za seciranje. “Demagoški populizam” Trumpa i ostalih simptom je bolesti; demokratski pluralizam je lijek. Tijekom svog predavanja, Lind je ostao pri tom stajalištu.
To je zanimljiva teza, s kojom se kao Burnhamov student mogu puno složiti. Ali postoje problemi, možda najbolje istaknuti Lindovim pogledom na religiju i kulturu. Jedan je sudionik pitao hoće li Amerika svjedočiti vjerskom preporodu. Lind je odgovorio da će se broj vjernika vjerojatno nastaviti smanjivati, ali će doći do jedne točke i tamo ostati. Pokretač toga, prema Lindu, je sekularizacija etike. Danas ljudi više ne “trebaju” biti dio religije da bi bili dobri i čestiti, već mogu izabrati živjeti u skladu sa sekularnim etičkim sustavom. Stoga je uklonjen jedan od tradicionalnih razloga za pripadnost vjerskoj zajednici.
Klasni rat i kulturni rat su jedno te isto
Lind vjeruje da je ovo žalosna stvarnost našeg vremena jer religija djeluje kao protuteža; ili, da posudimo i izvrnemo Gramscijevu frazu, ona tvori sustav “utvrda i zemljanih nasipa” koji opstruiraju totalizirajuće tendencije upravljačkog režima. Stoga Lind na sve religije gleda više-manje isto – dobro utoliko što služe kao bedem.
U konačnici, čini se da Lind vjeruje da je moguće da ljudi danas s različitim vrijednostima, vjerskim ili svjetovnim, koegzistiraju sve dok su njihove potrebe i želje zadovoljene. Ovo je materijalističko gledište za koje mislim da bi moglo biti istinito u drugačijoj, homogenijoj Americi, onoj u kojoj naše razlike nisu bile tako radikalne i intuitivne.
Kao što smo vidjeli 2020. s pokretom Black Lives Matter, neke skupine koje ne pripadaju vertikalnoj “nadklasi” ipak su spremne udružiti se s njom ili uzeti njezinu potporu kako bi napali suparnike koji se nalaze horizontalnije u odnosu na njihov položaj. Trenutačno je na udaru skupina koju je sociolog Donald Warren nazvao “Srednjoamerički radikali”. Francis je napisao da su to “u biti često etnički birači srednjih primanja, bijeli, koji sebe vide kao iskorištavanu i lišenu imovine, isključenu iz smislenog političkog sudjelovanja, ugroženu poreznom i trgovinskom politikom vlade, viktimiziranu njezinom tolerancijom prema kriminalu, imigraciji i društvenoj devijaciji, a ignorirane ili ismijane od strane glavnih kulturnih institucija medija i obrazovanja“.
U tom kontekstu, klasni rat jest kulturni rat i prožima svaki aspekt naših života.
Tekstovi Svaki put kada Europljani sami sebi nametnu ekološke diktate, SAD ispruži ruku i dobije ček i Orban: SAD tjera svoje saveznike u propast globalizacijom lokalnog, unutarslavenskog sukoba, među zadnjima su s Compact Maga koje je Narod.hr preveo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 obrazovnim i medijskim institucijama){kind=link}