U Kanadi su pale prve žrtve nedavno donesenog zakona po kom možete biti osuđeni za nasilje ako osobu koja je žensko oslovljavate zamjenicom ženskog roda, ukoliko ona tvrdi da je muško i tako se osjeća. Time je Kanada zacementirala svoje mjesto na čelu ljestvice progresivnih zemalja.
Sutkinja Francesca Marzari iz Vrhovnog suda Britanske Kolumbije proglasila je jednog oca krivim za “obiteljsko nasilje” protiv svoje četrnaestogodišnje kćeri, isključivo zbog “izražavanja odbijanja rodnog identiteta”. Ti “izrazi” se u potpunosti svode na njegovo inače sasvim pristojno odbijanje da se svoju kći oslovljava kao dječaka u privatnom životu, kao i njegovo odbijanje da u javnosti potvrdi da ona nije djevojka nego dječak.
Progresivni zakoni u Kanadi
To se spaja na još jedan progresivan zakon u Kanadi, po kom dijete može odlučiti “promijeniti spol” bez pristanka roditelja, tako da je “Maxine”, kako je zove kanadski tisak, po naredbi Vrhovnog suda dva mjeseca prije incidenta počela primati injekcije testosterona – naravno, bez pristanka roditelja. I to u dječjoj bolnici.
Njezin otac, nazvan “Clark”, snažno se protivio takvom tretmanu i odmah je pokušao preokrenuti odluku na Žalbenom sudu British Columbie. U nadi da će podići svijest o svom slučaju, Clark je dao niz intervjua medijima, uključujući “The Federalist”. U tim intervjuima, on je više puta spomenuo svoju kćer kao djevojčicu, navodeći Federalistu: “Ona je djevojka. Njezi DNK neće se promijeniti“.
Iako je to nesporna znanstvena činjenica, Marzari je to navela kao jasan primjer Clarkovog “obiteljskog nasilja putem javnog poricanja rodnog identiteta.” Marzari je osudila Clarka i propisala “mjere zaštite” kako bi ga spriječili da razgovara s novinarima ili javnošću o svom slučaju.
Spol se smije propitivati, njegova promjena ne?
Dok je glavni dio presude usredotočen na Clarkove javne izjave, sutkinja je također naredila Clarku da ne izlaže “Maxine” bilo kojem materijalu koji bi mogao “dovesti u pitanje je li (njezin) rodni identitet stvaran i je li tretman koji je tražila u njenom najboljem interesu”. To je proizašlo iz činjenice da je sredinom ožujka Clark pozvao svoju kćer da gleda njegov razgovor s kanadskim TV komentatorom, gdje je govorio o njenom slučaju. Taj incident, prema sudu, bio je jasan slučaj “pokušaja uvjeravanja [Maxine] da odustane od tretmana”, i, stoga, nasilja u obitelji.
Međutim, ono što je sutkinja smatrala osobito lošim nije bilo Clarkovo privatno druženje s kćerkom, već njegova “stalna spremnost da daje intervjue medijima … u kojima on identificira [Maxine] kao žensko, koristi žensko ime za [Maxine] … i izražava svoje protivljenje terapijama koje je odabrala. Prema sudu, to predstavlja značajan rizik za Maxine, uključujući onaj od samoozljeđivanja.
Problem nije toliko u tome što je anonimnost Maxine mogla biti prekršena – vrijedno je napomenuti da je Maxine prethodno tražila da meidji objave njezino pravo ime – nego u tome što je, smatrao je sud, Clarkovo javno poricanje “rodnog identiteta” svog djeteta moglo uzrokovati probleme za Maxine. Marzari je tvrdila da bi takvo poricanje “duboko privatnog aspekta [Maxininih] najdubljih misli i osjećaja” moglo dovesti do raznih opasnosti, “uključujući i samoozljeđivanje”.
Ideologija prije pravde
Sutkinja također tvrdi da su se “ljudi i organizacije” kojima je Clark davao intervjue pokazali “fundamentalno suprotstavljenima” transrodnoj ideologiji. Zato je Clarku zabranila da s novinarima – ili praktično s bilo kim izvan pravnog tima – podijeli bilo kakve informacije o “spolu, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji, mentalnom ili fizičkom zdravlju, medicinskom statusu ili terapijama njegove kćeri”.
Sud je također naglasio da Clark ne smije dopustiti da relevantni dokumenti (predstavke, izjave, pisma, sudski nalozi, itd.) dođu u ruke trećih osoba koje nisu “ovlaštene po nalogu ovog suda”, ili “pisanim pristankom” njegove kćerke/sina.
Iako je Clarku zabranila da u javnosti iznosi bilo što o slučaju svoje kćeri, Marzari je izjavila da ne suzbija Clarkovu “slobodu mišljenja i govora”. “Ne postoji zahtjev da “Clark” promijeni svoje mišljenje o tome što je najbolje za “Maxine”, objasnila je sutkinja (kao da postoji način da se ikog natjera da promijeni svoje mišljenje!). “Samo način na koji on osobno izražava ta stajališta privatno i javno.” To u Kanadi – nije cenzura!
Činjenica je da “Clarku” sada nije dopušteno uopće na bilo koji način javno iznijeti svoje stavove.
Ograničavanje slobode govora
Presuda je naišla na veliku potporu na političkoj ljevici, dok rijetki preostali ideologijom neindoktrinirani ljudi u Kanadi smatraju da je pristrana i politički motivirana. Kari Simpson, predsjednica kanadske proobiteljske organizacije “Culture Guard” (na slici), tvrdi da odluka snažno ograničava slobodu govora. Navodeći značajnu i nedavnu povijest LGBT aktivizma sutkinje Marzari i njenog zalaganja za pobačaj prije njezina imenovanja u Vrhovni sud BC-a, Simpson tvrdi da je djelovala kao “aktivistički sudac” koji je više zainteresiran za donošenje odluke koja je u skladu s njezinim ciljevima i ideologijom nego za provedbu zakona donsenih u svrhu zaštite obitelji i djece.
Problem je što sad ni mediji u Kanadi praktički ne smiju izvještavati o ovom slučaju – a njegova žalba na prvobitnu odluku suda o injekcijama testosterona bit će na ročištu 14. svibnja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
