Nešto je pošlo po zlu u suvremenom kulturnom i političkom životu. Samo oni beznadno otupjeli, ili prevareni akademskim salonskim trikovima nekoga poput Stevena Pinkera, mogu promatrati stanje stvari i ne vidjeti ozbiljne probleme na horizontu. Veličanstveni i Dobri postali su osrednji i jadni. Uvjeti potrebni za građansku i osobnu vrlinu postojano su erodirali. Čak i ako do kataklizme nikada ne dođe, civilizacija koja se zadovoljila smrću na povijesnom krevetu za utočište u dovoljnoj je krizi, piše L0m3z za First Things.
“Zemunica”
U određenim kutovima online desnice susrećete se s terminom koji je na prvi pogled zbunjujući, “The Longhouse” (op. prev. najbliži bi prijevod bio “Zemunica”). Možda ste čuli za ovaj izraz. Možda ste se pitali što to znači. Možda vam ovaj izraz ništa ne znači. Čak i za nas koji ga koristimo, “Zemunicu” nije jednostavno sažeti. Ambivalentan u svojoj srži, izraz je istodobno politički ozbiljan i fraza u složenoj šali; njegova definicija mora ostati elastična, kako ne bi izgubila svoju moć ismijavanja goleme konstelacije društvenih snaga koje kritizira. To se odnosi na naš sve degradiraniji način tehnokratskog upravljanja; ali također i na “wokeness”, na “progresivne”, “liberalne” i “sekularne” vrijednosti koje prožimaju sve glavne institucije. Još temeljnije, “Zemunica” je metonim za neravnotežu koja pogađa suvremeni društveni imaginarij.
>Zapadna civilizacija umire: Što konzervativci trebaju promijeniti da bi počeli pobjeđivati?
Povijesna “Zemunica” bila je velika zajednička dvorana, koja je služila kao društvena žarišna točka za mnoge kulture i narode diljem svijeta koji su obično bili sjedilački i agrarni. U online diskursu, ova se povijesna funkcija generalizira na suvremene obrasce društvene organizacije, posebice na razmjenu privatnosti – i njezine prateće autonomije – za skromne udobnosti i sigurnost kolektivnog života.
“Future is female”
Najvažnija značajka “Zemunice”, i zašto ona čini tako rezonantan (i kontroverzan) simbol naših trenutnih okolnosti, je sveprisutna vladavina “Majke brloga”. Više od svega, “Zemunica” se odnosi na nevjerojatnu prekomjernu korekciju posljednje dvije generacije prema društvenim normama koje u središtu imaju ženske potrebe i ženske metode za kontrolu, usmjeravanje i modeliranje ponašanja. Mnogi s ljevice, desnice i centra primijetili su ovu promjenu. Godine 2010. Hanna Rosin najavila je “Kraj muškaraca“. Hillary Clinton je za slogan svoje kampanje 2016. postavila: Future is female (“Budućnost je žena”). Bila je u pravu.
Od 2022. žene su imale 52 posto profesionalno-menadžerskih uloga u SAD-u. Žene stječu više od 57 posto diploma prvostupnika, 61 posto magisterija i 54 posto doktorata. A budući da su previše zastupljeni u profesijama, kao što su upravljanje ljudskim resursima (73 posto) i službenici za usklađenost (57 posto), koji određuju norme ponašanja na radnom mjestu, imaju prevelik utjecaj na profesionalnu kulturu, koja sama po sebi ima prevelik utjecaj na američku kulturu općenito.
Ženski pristupi sukobu i natjecanju postali normativni među profesionalnom klasom
Richard Hanania pokazao je kako uspon pravnog režima građanskih prava i njegova transformacija u birokraciju ljudskih resursa koja upravlja gotovo svim našim javnim i privatnim institucijama, nameće izrazito ženske vrijednosti svojom većinski ženskom radnom snagom. Thomas Edsall iznosi sličan slučaj u New York Timesu, naglašavajući kako su ženski pristupi sukobu i natjecanju postali normativni među profesionalnom klasom. Edsall citira sažetak evolucijske biologinje Joyce Benenson o tim pristupima:
“Od ranog djetinjstva nadalje, djevojčice se natječu koristeći strategije koje minimiziraju rizik od odmazde i smanjuju snagu drugih djevojčica. Natjecateljske strategije djevojaka uključuju izbjegavanje izravnog miješanja u ciljeve druge djevojke, prikrivanje natjecanja, otvoreno natjecanje samo s položaja visokog statusa u zajednici, provođenje jednakosti unutar ženske zajednice i društveno isključivanje drugih djevojaka.”
Jonathan Haidt objašnjava da privilegiranje ženskih strategija ne eliminira sukob. Naprotiv, to dovodi do “različite vrste sukoba. Veći je naglasak na onome što je netko rekao čime je povrijedio drugoga, čak i nenamjerno. Postoji veća tendencija da se na uvredu odgovori mobiliziranjem društvenih resursa za izopćenje navodnog počinitelja.”
Sloboda govora
Nigdje to nije očitije nego u području slobode govora i u našem javnom diskursu gdje konsenzus i zabrana “uvrede” i “štete” imaju prednost nad istinom. Tvrditi da je biološki muškarac – muškarac, čak ni u kontekstu šale, ne može se tolerirati. Umjesto toga, naše govorne norme zahtijevaju “afirmaciju”. Od nas se očekuje da se s teatralnom gorljivošću prepustimo preferencijama, koliko god bizarne bile, beskrajnog niza skupina žrtava čije su patologije iznad svake kritike. (Međutim, imajte na umu da “marginalizirani” nisu nužno kod kuće, u “Zemunici”, kao što se vidi kad god ne-bijele ljevičarke kritiziraju manipulativnu moć “suza bijelih žena”.) Nadalje, te se govorne norme provode kroz kaznene mjere tipične za skupine u kojima dominiraju žene –– socijalna izolacija, narušavanje ugleda, neizravna i skrivena sila. Biti “otkazan” znači osjetiti bič gospodarica “Zemunica”.
Naglasak na “osjećajima” ukorijenjen je u dubljoj ideologiji sigurnosti. Jonathan Haidt i Greg Lukianoff, u svojoj knjizi The Coddling of the American Mind iz 2018., definiraju “sigurnosnizam” kao “kulturu ili sustav vjerovanja u kojem je sigurnost postala sveta vrijednost, što znači da ljudi nisu voljni činiti kompromise koje zahtijevaju druge praktične i moralne brige.”
Kult sigurnosizma
Dok Haidt i Lukianoff usredotočuju svoju analizu na novosti koje izazivaju “proto-woke” novine kao što su “trigger warnings” i “mikroagresije”, kult sigurnosizma najbolje je prikazan u našem odgovoru na pandemiju. Razmislite o nizu kršenja naših osnovnih prava na osobnu slobodu i izbor tijekom posljednje dvije godine koja su bila opravdana na temelju smanjenja štete. Ekonomija, naši voljeni koji umiru, naša vjera, obrazovanje naše djece, sve je to posluženo na oltaru sigurnosizma. Zamislite Covid Karen: Trostruko maskiranu. Četverostruko bustiranu. Samozatvorenu mjesecima. Hiperventilirajući u panici dok odlazi u trgovinu po prvi put u godinu dana. A zatim grdi nas ostale što želimo poslati svoju djecu natrag u školu, a umjesto toga zahtijeva da se svi pridržavamo njezine hipohondrije, pod prijetnjom kazne birokratske države. Ova osoba — koja je često muškarac koliko i žena — je avatar “Zemunice”.
Implikacije “Zemunice” sežu još dalje u društvenom području. “Zemunica” ne vjeruje otvorenoj ambiciji. Ona osuđuje želju da se nametnete u svijetu, da krenete u osvajanje i širenje. Muško natjecanje i hijerarhije koje ga pokreću nisu dobrodošle. Čak se i konstruktivni izrazi tih instinkata smatraju toksičnim, patrijarhalnim ili čak rasističkim. Kada Marc Andreessen izjavi da je vrijeme za gradnju, mora se shvatiti da se priznanje zasluga i spremnost na preuzimanje rizika o kojima takva gradnja ovisi, ne može postići pod “Zemunicom”.
“Woke” opsesija raznolikošću i inkluzijom te umjetnost
Isto vrijedi i za umjetnost. “Woke” opsesija raznolikošću i inkluzijom, porastom upozorenja za “osjetljive čitatelje” i rasnim kvotama u filmu, zasjenjuje jednako podmuklu činjenicu da se toliko toga što se smatra “visokom” kulturom pretvorilo u turobne, bezube prikaze statičnih života. Postoji neuspjeh mašte na svim stranama. Povlačenje desnice u klasiku, iako poučno, neće pružiti moderne simbole i narative potrebne da nas izvedu iz “Zemunice”.
Pokušali smo, na svoj skroman način, riješiti ovaj problem, osigurati arenu za natjecateljske vizije koje će izlazak iz “Zemunice” zahtijevati. Moraju se pronaći prolazi do boljih mjesta. Mjesta gdje se za istinitim, dobrim i lijepim može bezuspješno juriti, gdje ljudski duh nije sablazan. Ovo nije poziv da se prihvati lakrdijaško glupiranje ili plitki mačizam Andrewa Tatea, ili bilo koja od bezbrojnih pretenzija muškosti koje se vide na desnici. Takve težnje, čak i kada su motivirane odbacivanjem normi “Zemunice”, jednako su obmanjujuće i umanjuju višu prirodu.
Ipak, moramo se oduprijeti mekom autoritarizmu “Zemuničinog” plačljivog moralizma. Ne smijemo podleći histeričnim molbama za više sigurnosti, više konsenzusa, više osjetljivosti. Čeka nas plemeniti rad. Ali prvo moramo prepoznati “Zemunicu” takvom kakvom jest i biti spremni ostaviti njezine lažne udobnosti iza sebe.
*L0m3z je osnivač i urednik Passage Pressa.
**Institut za religiju i javni život, neprofitnu organizaciju i izdavača First Thingsa, osnovao je 1989. Richard John Neuhaus, luteranski pastor koji je kasnije postao katolički svećenik. Misija Instituta je promicanje religiozno informirane javne filozofije za uređenje društva.
***Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
