Peterson: Žrtvujemo djecu na oltaru lijeve ideologije

Peterson
Foto: snimka zaslona

Postoje čvrsti dokazi da su mnoga drevna društva žrtvovala svoju djecu bogovima. Roditelji iz drevnih feničanskih kolonija Kartage, Sicilije, Sardinije i Malte ubijali bi svoju novorođenčad te bi ih potom kremirali, nadajući se da će bogovi čuti njihov glas i blagosloviti ih.

S pravom se na ovakvo nešto gnušamo, iako se ponekad pitam razumijemo li žrtvovanje djece više nego što to želimo priznati, piše Jordan B. Peterson.

Prije nekoliko dana pogledao sam video u kojem se jedan američki kirurg hvali da je izveo više od 3000 potpunih mastektomija (odstranjivanje dojki) u mladih žena koje su platile operativne zahvate promjene spola, a gdje se radi o osobama koje su zbunjene – ili bolje reći ohrabrene – od strane onih koji profitiraju uvjeravajući ih da se njihove adolescentske emocionalne patnje mogu na takav način „izliječiti”, te da će biti zauvijek sretni ako se podvrgnu ovom brutalnom procesu.

A brutalan zaista i jest – proces koji često uključuje ne samo već spomenutu mastektomiju, nego i druge zastrašujuće kirurške zahvate: orhiektomiju (jednostavnim rječnikom, kastraciju), odstranjivanje maternice, uništavanje muskulature podlaktice kako bi se načinio organ koji bi trebao biti penis, no to zapravo nije – i tomu slično.

Netko tko smjera biti liječnik kako bi ovo radio djeci, po mom mišljenju zaslužuje zatvorsku kaznu, smatra Peterson.

Peterson se pita što se dogodilo s doktrinom koja na drevnom jeziku glasi as primum non nocere – prije svega, ne čini štetu?

Hipokratova zakletva zamijenjena je zabludom, uvjerenjem koje može biti sažeto kao: „pobijajući dječji pubertet, te ih potom mijenjajući kirurškim zahvatima, mi im samo vraćamo ono što je u pravilu njihovo. Osjećaji djeteta donose konačnu presudu o sudbini njihove reproduktivnosti, a bilo kakvim pokušajem rasprave o njihovom rodnom identitetu riskiramo povećanje njihove sklonosti ka samoubojstvu.”

Laži. Laži. Laži. I potom masakr.

Promjena standarda 

Psiholozi – oni u mom osobnom području medicine – također su se predali ovom zajedničkom stavu. Priručnik Američkog psihološkog udruženja (APA – American Psychological Association) o psihološkom postupanju s transrodnim i rodno neopredijeljenim osobama inzistira na tomu da psiholozi i drugi stručni savjetnici nude transrodno naglašenu skrb, počevši s detaljima poput transrodno edukativnih materijala izloženih u čekaonicama. Liječnicima je također skrenuta pažnja i na to da „njihov jezik (npr. uporaba neprikladnih zamjenica i naziva) može, iako možda nenamjerno, potaknuti rodnu podjelu na vrlo jasne ili indirektne načine”.

Ovakve smjernice se prvo čine poput priručnika za indoktrinaciju kojeg je napisao neki marksistički ideolog, a potom kao i dokument kojem je cilj potkopati i uništiti rad same psihoterapije.

No zaprepašćuje činjenica da su se ove „smjernice” pretvorile u kaznene zakone koji određuju što psiholog ili savjetnik smije reći i misliti kad su u pitanju njihovi klijenti.

Posao terapeuta je slušati, pitati te nastaviti terapiju

Bit ću potpuno jasan: govoreći kao stručnjak, u Americi, Britaniji ili bilo gdje, posao terapeuta nije da potvrdi ili zaniječe „identitet” bilo koje osobe koju imaju pod svojom brigom. Ljudi dolaze k terapeutima vrlo često nakon dugog i bolnog razmatranja, iz razloga što pate, zbunjeni su ili oboje. Posao tog terapeuta je da sluša, da pita, te da nastavlja terapiju s velikim oprezom, ne dajući pritom ni jeftine savjete (kojima bi sprječavali uspjeh svojim klijentima ili ih opterećivali još većim teretom) niti predviđajući određene ishode za svoje klijente.

Nema šanse da bih ja ikad mogao jednoj 18-godišnjoj djevojci reći da je potpuno ispravno što se ona ponekad osjeća više kao muškarac nego kao žena (kako god da se ispoljavaju takvi osjećaji), te ako ona smatra da je operacija rješenje preporučiti joj hormone, ističe Peterson. Umjesto toga, proveo bih nekoliko tjedana, možda čak mjeseci ili godina, slušajući ju kako razotkriva svoju priču, pod stražom svoga opreza, pomažući joj da dođe do detaljnog i dobro razvijenog razumijevanja kako svoje osobne povijesti tako i svoje sudbine.

To nije niti „potvrđivanje” niti „negiranje”. Kako bih se ikad mogao usuditi na ijedno od toga, nakon što mi dođe netko tko je zbunjen i očajan – u stanju dvojnog iskustva koje upućuje na duboku zbunjenost o samom identitetu?

Peterson o novim radikalnim smjernicama

Peterson se fokusira na Američko psihološko udruženje jer je to organ zadužen za uspostavljanje normi i ideala za kliničku praksu u najbrojnijem društvu na Zemlji – načela koja će se širiti, i već se šire, Zapadom, uključujući i Britaniju. Neke od njihovih „smjernica” toliko su zaprepašćujuće da zahtijevaju analizu:

„Smjernica 1: Psiholozi shvaćaju da je rod nebinarni konstrukt koji dozvoljava raspon rodnih identiteta, te da se rodni identitet osobe ne mora podudarati sa spolom kojeg su imali pri rođenju.”

Ne razumijem ovu radikalnu postmodernističku definiciju roda koja počiva na nečijem „dubokom ili prirođenom osjećaju” odabira spola, bez obzira na biološku komponentu.

Psihološki gledano, nesumnjivo je da znatan broj muškaraca imaju ženski temperament (što u suštini znači da doživljavaju veću razinu negativnih emocija poput tjeskobe i bolnih emocija – tuge, frustracije, razočaranja, depresije) te da su ugodniji (suosjećajniji/ljubazniji) nego tipični muškarci, kao što je istina da znatan broj žena ima muški temperament. No ovo ne mijenja način na koji bi, objektivno, stručnjaci trebali određivati rod osobe.

Nekad je psiholozima bilo bitno da ovo određivanje prati standardnu praksu valjanosti i pouzdanosti. Pročitajte, naprimjer, dokument koji je sama APA objavila 2014., gdje ćete vidjeti da jedan psiholog vrijedan svoga zvanja mora koristiti „konstrukte” (pojmove poput „rod”) na tehnički prikladne načine. Ovo u najmanju ruku znači da temeljna svojstva moraju biti mjerljiva te da ih se mora ispravno mjeriti, podsjeća Peterson.

No sve to možemo baciti pod noge kada raspravljamo o čaroliji „roda” danas, što je definirano na potpuno subjektivan način, iako se takvo što nesumnjivo protivi ranijim standardima. No osjećaji na prvom mjestu, narode! I nije šala. Posebno ako imate 15 godina, te se podvrgnete operaciji koja vas čini nesposobnima za reprodukciju, često kako biste nahranili nečiji osjećaj moralne superiornosti ili osjećaj samonametnutog „suosjećanja” – riječ od koje me sve više podilazi jeza, kaže Peterson.

Peterson upozorava na nove doktrine 

Psiholozi danas također sasvim neupitno usvajaju jednostavnu i sve samo ne revolucionarnu doktrinu „intersekcionalnosti”. A kakva je to doktrina? Ništa drugo doli tvrdnja da su ljudska bića određena identitetima koji se protežu kroz višestruke dimenzije. Bilo koja osoba ima rasu, etničku pripadnost, spol, temperament (koji sam po sebi ima pet dimenzija), razinu inteligencije, itd. To smo oduvijek znali. No to se pretvorilo u goruću kulturološku temu nakon što su budale primijetile očitu činjenicu da se uvijek može naći neko dodatno mjerilo po kojem će netko biti manjina. Mrsko mi je to uopće isticati, budući da itko s imalo razuma također zna, bez ikakve statističke poduke, da je moguće primjerice biti Latino porijekla (ili „LatinX”, ako ćemo koristiti taj apsurdni, ponižavajući i uvredljivi naziv), i biti žena istovremeno, piše Peterson.

No ovo je teško dovoditi u pitanje bez straha da će vas kolege izopćiti. Obratite pažnju na jezive strukture u Smjernici 7:

„Psiholozi shvaćaju potrebu promoviranja društvene promjene koja smanjuje negativne utjecaje stigmi na zdravlje i dobrobit transrodnih i rodno neopredijeljenih osoba.”

Ukratko: ako niste aktivist (i jedan od naših aktivista), bolje se pazite.

Pa što bi onda trebalo određivati moje ponašanje kao terapeuta, i vaša očekivanja kao klijenta? Odgovor na to je: štogod aktivisti smatraju prioritetom u datom trenutku i po svojoj volji. I sjetite se toga na sudu, ljudi.

Aktivna zlonamjernost

Sve se više sramim što sam klinički psiholog zbog kukavičluka, beskičmenjaštva i apatije koji vladaju među mnogim mojim kolegama i još više među mojim stručnim udruženjima. Barem ću za 20 godina, kad svi zažalimo zbog ovog užasnog društvenog eksperimenta, moći reći: „Rekao sam NE kad su svi inzistirali da sudjelujemo u žrtvovanju naše djece”. Druge zemlje, a posebno Britanija, ne smiju učiniti iste pogreške kao SAD i neke druge.

Ne mogu se pomiriti s onim što činimo. Ne mogu prihvatiti novonastale doktrine u svojoj profesiji. Vjerujem da to što medicinski „stručnjak” jedva čeka da unakazi, sterilizira ili ozlijedi mlade ljude vidljivo pogrešnim, opasnim, eksperimentalnim zahvatima prelazi iz „ne čini štetu” u izravno zlo.

Zagnjurimo li svoje glave u pijesak, možemo očekivati da će sterilnost, oštećenja ili odsustvo seksualne funkcije, složene reakcije na nedovoljno upoznat rad hormona, trošak – a sve to pomiješano s očajem i zbunjenošću – i dalje nastaviti biti dio života mnoštva mladih ljudi. Moramo se suprotstaviti prijetnji nametnutoj integritetu cjelokupnog obrazovnog sustava jer indoktrinacija u tu istu filozofiju koja je izrodila ove kirurške pothvate raste zajedno sa smjernicama APA-e. Sve to izravno prijeti povjerenju javnosti od kojeg ovise naš mir i prosperitet.

I usput da vam kažem: svakako ćemo doći do toga da će nesrazmjeran broj djece „oslobođene” od svoje rodne zbunjenosti odrasti u tjelesno netaknute i potpuno funkcionalne gay osobe. Trebam li naglasiti da ova neugodna činjenica ismijava tvrdnju da abecedno produženi svijet LGBTQ+ družine sačinjava jednu homogenu i objedinjenu „zajednicu”.

Prešli smo granicu između ideološkog posjedovanja do aktivne zlonamjernosti – i umnažamo svoj grijeh pripisujući svoja strašna zlodjela „suosjećanju” (eto vam intersekcionalnost). Neka nam Bog pomogne. Zaista.

Prevela i uredila: Ornela Findrik/narod.hr

 

 

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.