Tehnologija je čini se kapilarno prodrla u psihološku strukturu ljudskih bića. Mobiteli tek što nisu implantirani pod kožu. Djetinjstvo ovih novih klinaca nezamislivo je bez zaslona ekrana. Roditelji kao da potiču tu ovisnost kako bi sebi olakšali odgajanje djece. Navikli smo već na odrastanje djece ispred zaslona većih ili manjih ekrana. Ponekad i država potiče te trendove, primjerice on line školom.
Djetinjstvo ispred ekrana zapravo je istovjetno onome što je nekada bilo odrastanje u zavodljivosti pogleda na odraz u mirnoj površini vode kao zrcala. Na zaslonu ekrana uvijek je ona slika koju se želi gledati. Ta je slika često uljepšana i ne odgovara onoj stvarnoj. Narcisoidnost u psihoanalizi označava poremećaj ličnosti koji vodi iskrivljenoj slici samo obožavanja i posvemašnje zaokupljenosti izgledom. Zasloni ekrana kao oruđe društvenih mreža danas dominiraju u odgoju djece. Osim toga igra nije više igra s vršnjacima u realnom svijetu već to postaje video igra koja doslovno hipnotizira sudionike. Nestaju granice između tzv. realnog i virtualnog svijeta.
> Prof. dr. sc. Buljan Flander: Zašto djeca pucaju u školi i ubijaju djecu i profesore?
U stvarnom životu ne postoje samo virtualne žrtve
Virtualni on line život postaje onaj „pravi“ život, a onaj kućni samo je nužno zlo, pretpostavka biološkog održavanja života. Tako i igra prestaje biti igra u stvarnom okruženju već postaje video igra u samotnom okruženju kojem smetaju sunčane zrake. Za očekivati je da taj sraz virtualnog i realnog svijeta neće biti jednostavan, niti bezbolan. Osamnaesti rođendan još uvijek označava korak kojim se ulazi u svijet tzv. odraslih sa svim teretom prava i obveza koje on nosi.
Nezgodno je što u stvarnom životu ne postoje samo virtualne žrtve iz video igrica već su vrlo izvjesne i prave, krvave ljudske žrtve…doista nevina dječica u školskom razredu…
Djecu se nije smjelo zatvarati
Sve ono što je već bilo loše i čemu se nije pridavala pozornost pospješio je COVID. COVID kao doista do tada nezamislivo razdoblje mraka i tame u kojem nestaje ljudsko iskustvo i nastupa pomračenje uma. Ono malo sačuvanih, a prevažnih socijalnih kontakata djece prekinula je diktatura nekih tzv. stožera. Ujedinjeni stožeraši uveli su strahovladu i djeci ukrali djetinjstvo. Posljedice ukazuju da se djecu nije smjelo izolirati, da škole nije trebalo zavarati budući da pandemija nije po djecu predstavljala opasnost.
Puno tragičnije posljedice za djecu izazvalo je zatvaranje i zabrana ono malo socijalnih kontakata koji su se uspjeli izgraditi i održavati. Obitelj, napose ona siromašna, s roditeljima uzdrmanim egzistencijalnim problemima i nastavom iz već zaboravljene on line škole za život postala ja po djecu ugrožavajuće i jako opasno mjesto. Ako i postoji nada da će se propušteno naučiti, teško je vjerovati da će se brzo i lako nadoknaditi posljedice socijalne isključenosti. Sve više prevladavajući virtualni svijet ostavlja čini se puno gore posljedice od zaljubljenosti u vlastiti odraz na vodi, odnosno onaj u zaslonu mobitela ili laptopa… Nemoć u realnom svijetu višestruko se nadoknađuje brzinom i moći u virtualnom on line svijetu.
> U Beogradu u školi ubijeno osmero djece i čuvar: 14-godišnji napadač uhićen u dvorištu škole
U Hrvatskoj je tijekom 2021. godine sedmero djece počinilo samoubojstvo, a 63 ih je pokušalo. Nema dovoljno dječjih psihijatara i da sve ovo ukazuje da nikoga nije briga za najbolji interes djeteta. Krajnje je vrijeme da djecu pokušamo, ako je to uopće moguće, istrgnuti iz tih ralja virtualne moći koja proždire ljudskost.
O autoru:
* Prof. dr. sc. Nenad Hlača rođen je u Rijeci 1958. Diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci 1980. gdje je redoviti profesor, predstojnik Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci. Profesor honoris causa na Universidad Abierta Interamericana u Buenos Airesu. Stalni je znanstveni savjetnik Ustavnog suda Republike Hrvatske. U zvanje izvanrednog profesora za područje pravo, grana obiteljsko pravo, izabran je 1998. godine. Oženjen, otac dvoje djece.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
