Izvješća pravobraniteljice za djecu kao da izravno proizilaze iz filozofije pitijskih proročica: rodno i vrijednosno neutralna, razigrano bajkovita, puna najboljih htijenja i najuzvišenijih interesa djeteta. Još ako se zarezi stave na prava mjesta izvješće je savršeno i jedna je godina mandata uspješno okončana, piše prof. dr. sc. Nenad Hlača.
Od kada se javnost bavi crnom Afrikom u kontekstu zaštite prava djece Pravobraniteljica za djecu je, čini se, ostala bez glasnica i otvorila bolovanje. Bilo bi dobro da je incognito na službenom putu zajedno s državnom tajnicom u Ministarstvu nadležnom za socijalu i obitelj u Demokratskoj Republici Congo. Kamo sreće da su na studijskom putovanju u Lumbashi kod druga Kabonga, te da usput proučavaju magijske nadležnosti crnog viteza u bacanju uroka. Iskustvo će zasigurno biti korisno i za sud u Zlataru preko kojeg je zlatna mladež posvajala tamnoputu siročad. Ufamo se da na sudu u Zambiji neće doći do zastare dok institucije budu odrađivale svoj posao i da tamo ne vrijede EU standardi o zaštiti privatnosti.
Vijesti koje su krajem godine počele pristizati iz Zambije skoro su pokvarile već gotovo dovršeno pozitivno izvješće za 2022. godinu baš kada je metoda copy paste bila u punom pogonu. S druge strane, nije taj problem s ilegalnim posvojenima pao baš u nezgodno vrijeme: problem se lomi na dvije kalendarske godine, javnost pati od amnezije, pa se slučaj neće pojaviti niti u jednom izvješću. A to što postoji nekakva dvostruka zabrana međunarodnih posvojenja u DRC, pa tko za njih mari… Pa već nekoliko godina Hrvati želju za toliko žuđenim potomstvom ostvaruju baš u toj Demokratskoj Republici Congu i uspješno prkose zabrani međudržavnih posvojenja na geografski otvorenim prostorima afričkog šengena.
Kako će se opravdati višegodišnja praksa trgovine djecom?
Baš me zanima kojim će se to, boljim od najboljih, interesa djeteta pokušati pojasniti ta višegodišnja praksa ilegalne trgovine djecom pod paskom nekonvencionalnih (haški nekonvencijskih) međunarodnih posvojenja.
Mašta doista može svašta, ali je problem kada sudska praksa zaluta u jedno veliko ništa….i kada je sudska odluka čak bila i malo lege artis…
Pa da je bar bila 50% lege artis, zar to onda nije idealna ravnoteža na vagi božice Pravde koja ionako ima povez na očima kao i naši suci? Možda je baš na tu prispodobu mislio, ali se je nije sjetio, predsjednik Vrhovnog suda RH kada je u Saboru RH pojašnjavao što se to točno događalo u Lumbashi, a poslije i u Zlataru. Ndola je trebala biti samo prolazna stanica na putu u novu domovinu.
Možda je ipak vrijeme da prinesemo žrtvu na oltar božice Pravde….onako pošteno…lege artis…
O autoru:
* Prof. dr. sc. Nenad Hlača rođen je u Rijeci 1958. Diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci 1980. gdje je redoviti profesor, predstojnik Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci. Profesor honoris causa na Universidad Abierta Interamericana u Buenos Airesu. Stalni je znanstveni savjetnik Ustavnog suda Republike Hrvatske. U zvanje izvanrednog profesora za područje pravo, grana obiteljsko pravo, izabran je 1998. godine. Oženjen, otac dvoje djece.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
