U svom članku za New Eastern Outlook F.W. Engdahl tvrdi kako Rusija radi na jačanju energetskog saveza s Turskom i Izraelom, gdje namjerava graditi plinovod Turski tok i ući u projekt eksploatacije velikih nalazišta prirodnog plina Levijatan, koja Izrael posjeduje u vodama Sredozemnog mora. U slučaju da Rusija uspije u svom naumu, SAD bi dobio novi veliki udarac na Bliskom istoku.
Osim toga, Izrael je od Rusije tražio jamstva za svoje sjeverne granice, a Moskva je navodno obećala da će utjecati na libanonski pokret otpora Hezbollah da smanji spoje aktivnosti na Golanu. Prateći nešto više od godinu dana izravnog sudjelovanja ruskih snaga u sirijskom sukobu, jasno je da Rusija nije zamijenila “osovinu Irana-Hezbollah”, nego ju je ojačala i nadopunila, što je imalo velikog odjeka u Tel Avivu.
Politički komentator kuće Kommersant Sergej Strokan je rekao da u Siriji svjedočimo vojnom trokutu Rusija-Iran-Hezbollah, što Moskvi odgovara, jer je Hezbollah u poziciji da čini stvari koje si Rusija ne može priuštiti
Suradnja Izraela i SAD-a je neupitna. No, jednako kao što je slučaj u Ukrajini, jednako se može reći za Siriju, koja je nakon Iraka, uz Iran, trebala biti sljedeća meta dugoročne strategije američkih neokonzervativaca i Izraela.
Ako Rusija uspije u svom nagažmanu u Siriji, a postoje velike šanse da u tome uspije, onda se urušava i američki utjecaj na Bliskom istoku. Time definitivno propada i plan stvaranja Velikog Bliskog istoka s jakim Izraelom i nizom propalih arapskih država koje bi okruživale Izrael. Samo vojni porazom američke politike u Siriji može dovesti do stvaranja energetskog saveza Rusije, Turske i Izraela. To znači da Rusija, Iran i Sirija moraju igrati na sve ili ništa i povlačenje ne dolazi u obzir, kao ni dolazak na vlast u Damasku bilo koje političke snage koja će u većoj mjeri odstupati od politike Bashara Al-Assada.
No, kako se stvari u posljednje vrijeme mijenjaju nevjerojatnom brzinom, ubrzo ćemo saznati odgovor na pitanje na koje možda nitko nema odgovor i hoćemo i se vratiti u ’90 i “kraj povijesti” ili ulazimo u novu eru u kojoj ima mjesta i za savez koji je sve samo ne energetski. On bi bio posljednji čavao u lijesu razdoblja koje smo poznavali kao “Pax Americana”, a sudeći po odlučnosti Moskve, Pekinga, Teherana, kao i oportunizmu Ankare i Tel Aviva, ovo je više nego moguć scenarij.
Drugi dio ovog geopolitičkog sučeljavanja se odvija u Donbasu (Ukrajina), a za treći čin se u Južnom kineskom moru “brine” Kina, a sve govori da ulazimo u njegovu završnu fazu. Ishod je teško predvidjeti, jer u konačnici ne treba zaboraviti da su SAD još uvijek svjetska velesila br. 1 koju pomažu brojne i napredne države Zapada.
