Ministarstvo kulture i informiranja Srbije službeno je osudilo “nedopustiv pokušaj Hrvatske da prisvoji znanstvenika i inovatora Nikolu Teslu”, premda se radi o znastveniku i njegovim precima koji rođeni i živjeli u Hrvatskoj. Sam Tesla je samo jednom, i to vrlo kratko, stupio na tlo Srbije i nikada se tamo nije vratio.
To isto Ministarstvo kulture u Srbiji već godinama svojata u srpsku književnu baštinu hrvatske književne velikane Ivana Gundulića i Marina Držića, kao i katoličkog svećenika i znastvenika Josipa Ruđera Boškovića, ljude koji nisu imali baš nikakve veze sa Srbijom.
Srpsko ministarstvo kulture napalo Hrvatsku zbog navodnog prisvajanja Nikole Tesle
Kulturna baština jednog naroda istoznačnica je za blago koje narod posjeduje. Zato svi čuvaju svoju baštinu, a osobito je brane od možebitnih prisezanja bilo kojeg drugog naroda za njom. Na hrvatskim prostorima nerijetko je do prisezanja dolazilo iz Srbije, kako za teritorijem, tako i za književnošću i drugim poznatim osobama koje nemaju baš nikakve veze sa Srbijom.
Za posljednje prisezanje kojim Srbi svojataju dubrovačkog renesansnog pjesnika i velikana hrvatske kniževnosti, Ivana Gundulića nam čak ne trebaju niti jezikoslovci, niti povjesničari, a niti bilo kakva struka jer je toliko bjelodano da pjesnik koji se nalazi na hrvatskoj novčanici od 50 kuna nema nikakve veze sa Srbijom i srpskim književnim korpusom.
Naime, Matica srpska je u petom kolu biblioteke ‘Deset vekova srpske književnosti’ između ostalih objavila i knjigu hrvatskog pisca Ivana Gundulića. Knjiga u kojoj su ‘Osman’ i ‘Suze sina razmetnoga’ i koju je uredila profesorica Zlata Bojović uvrštena je u srpsku književnost jer, prema objašnjenju urednika projekta Mira Vuksanovića, Gundulić zbog štokavske jezične osnove pripada srpskom književnom korpusu.
Ovaj projekt Matice srpske podržalo je i srpsko Ministarstvo kulture što mu daje dodatan legitimet. Da, dobro ste pročitali: to je isto Ministarstvo kulture koje je uložilo žestok i službeni prostest Hrvatskoj za svojatanje Tesle koji je rođen i živio je u Hrvatskoj, a nikada u Srbiji.
Nismo čuli da je hrvatsko Ministartstvo kulture uložilo takav protest Srbiji za Gundulića. Treba li to čuditi? Već smo navikli na hrvatsku šutnju i pasivnost pred srpskom agresivnošću posljednjih 100 godina, a koje je uvijek rezultiralo štetom i stradanjima hrvatskog naroda.
Istine radi, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska te Društvo hrvatskih književnika iskazali su revolt kada je izišlo prvo kolo ovog srpskog projekta u kojem je objavljena poezija Dubrovnika i Boke Kotorske kao srpska književna baština.
Upravo taj primjer velikosrpske otimačine, koja objektivno znanstveno, povijesno i moralno nema ama baš nikakvoga pokrića, morao bi poslužiti za otrežnjenje službene hrvatske politike koja samo – šuti i bavi se sama sobom.
Pritom se nameće pitanje, može li i smije li hrvatska službena politika zatvarati oči pred tim činjenicama i ponašati se kao da to nije stvarnost – dok Tanjug i školski udžbenici u tzv. Republici Srpskoj govore o “srpskom piscu Marinu Držiću”, o “srpskom matematičaru i fizičaru Josipu Ruđeru Boškoviću”, o “srpskom kralju Bosne Tvrtku I. Kotromaniću”, o “srpskom piscu Skenderu Kulenoviću”….
Službena hrvatska politika uvijek će imati potporu u hrvatskom narodu za razvijanje dobrosusjedskih odnosa dok bude nastupala kao ravnopravan partner, svjesna neotuđivog i cjelovitog dostojanstva svoga hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, a neka ne računa više s tom potporom dokle god se miri s ikojim oblikom nepravednog, agresivnog posezanja bilo teritorijalnog, kulturnog ili političkog. Očito je nastupio novi val političkog i kulturnog čerupanja Hrvatske pa hrvatski narod mora biti i ostati toga svjestan i znati se zaštititi svim legitimnim sredstvima, bez obzira na destruktivno djelovanje političara.
