Što smaknuće Dankinje i Norvežanke znači za “arapskim proljećem” nedirnuti Maroko?

Foto: wikimedia commons / medias24

U zadnjih nekoliko tjedana Maroko je čak dva puta bio u središtu medijskog interesa – prvo kad je tamo potpisan Marakeški sporazum, a drugi put kad su dvije turistkinje, po jedna iz Norveške i Danske, ubijene na planini Atlasu od strane “militanata” – ne navodi se kojih, no zacijelo islamskih. Kako je turizam jedna od jačih ekonomskih grana u Maroku, zemlji koja je kod Gibraltara samo nekoliko kilometara udaljena od kontinentalne Europe i ima ugodnu mediteransku klimu, to će sasvim sigurno nanijeti velike ekonomske štete.  Vjerojatno je cilj napada destabilizacija vladajuće monarhije.

Maroko je do sad uglavnom bio pošteđen islamskog terorizma koji je razorio turizam u Tunisu i Egiptu, i uz propast Grčke i terorističke napade u Španjolskoj omogoćio Hrvatskoj nekoliko rekordnih turističkih godina, iako su neke napade u Finskoj i Francuskoj počinili “tražitelji azila” iz Maroka. No zašto bi uopće itko iz Maroka tražio azil na zapadu, kad u Maroku nema rata, a zemlja je (uglavnom) demokratska i ne naročito siromašna?

Demokracija međutim nije novijeg vijeka. Maroko je specifičan u arapskom svijetu: Među ostalim po tome što je jedna od rijetkih arapskih zemalja koja je u hladnom ratu bila na strani SAD, i po tome što se tamo nije dogodila smjena vlasti u “arapskom proljeću”, kad su – uz poticaj SAD – sekularne i uglavnom nedemokratske vlade, diktature, zamijenjene islamističkim vladama, manje ili više demokratski biranim.

Kult ličnosti i reforme

Dosta je razloga zašto je kralj Muhamed VI. uspio izbjeći sudbinu drugih vladara u okruženju, no dva se ističu: Prvi, u Maroku postoji snažan kult ličnosti kralja, vladajuća dinastija je izrazito popularna, i brojni Marokanci osjećaju snažnu povezanost s kraljevskom dinastijom Alavita, koja od 1659. stoljeća vlada Marokom i koja za sebe tvrdi da potječe izravno od Proroka. Iako je otac sadašnjeg kralja, Hasan II., koji je vladao do 1999., bio prilično surov (smatra ga se odgovornim za 592 ubijena politička protivnika dinastije, a 1965. je i ukinuo parlament), građani mu to nisu pretjerano zamjerili, a i njegov sin je, neobično za arapski svijet, dozvolio žrtvama da otvoreno govore o kršenju ljudskih prava; usto, kralj je puno pažnje posvetio opismenjavanju, pa je tako danas u Maroku nepismenih oko 28% stanovnika – upravo onoliko koliko je 1970. bilo pismenih. A kralj, kao potomak Muhameda, ima i titulu “zapovjednik vjernika”, pa je islamistima bilo utoliko teže smijeniti ga.

Drugi i važniji: Kad su izbili prosvjedi, 2011., kralj je uspio kanalizirati nezadovoljstvo masa (pretežno uvezeno izvana) u mirne prosvjede time što nije koristio nikakvu represiju protiv prosvjednika, te demokratskim reformama – koje su započele već i prije “proljeća” – uspio okrenuti stvari u svoju korist. Zemlja je dobila demokratski izabranu vladu i novi Ustav, i iako je kralj morao prihvatiti rezultate izbora i imenovati premijera iz stranke koja je dobila najviše glasova – a ne kao prije, kog god je htio – vlast je zapravo ostala čvrsto u njegovim rukama. Dvije najveće stranke u zemlji su umjereno islamistička Stranka pravde i razvoja, iz koje je i premijer, i socijalisti.

Nitko u Maroku ne želi radikalni politički islam

U zemlji u kojoj je ekonomija podijeljena uglavnom ravnopravno, na tri gotovo jednaka dijela, između poljoprivrede na koju je teško računati jer jako ovisi o količini padalina, i u kojoj dominira proizvodnja i izvoz hašiša kao nusproizvoda indijske konoplje (Maroko je najveći svjetski izvoznik te droge), industrije, i usluga kojima dominira turizam, islamski terorizam bi mogao biti veliki problem. Značajan rast BDP-a koji Maroko ostvaruje zadnjih godina uglavnom je temeljen na razvoju turizma kojim dominiraju Francuzi i Španjolci kao najčešći gosti, a “Plan Azur”, ogromni projekt kojeg je nedavno pokrenuo kralj Muhamed VI., i kojim je planiran razvoj pet velikih turističkih resorta na atlantskoj obali i jedan na mediteranskoj bi itekako mogao doći u pitanje.

Za razliku od Egipta i Alžira, gdje je “arapsko proljeće” pokazalo svoju nasilnu stranu, u Maroku je pokazalo onu mirniju, i kralj i političke stranke žele da to tako i ostane.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr