Samo nekoliko sati nakon što smo s Narod.hr-a Vladi i MVEP-u uputili upit o tome kako će postupiti u slučaju hrvatskog veleposlanika u BiH, Ivana del Vachia, nakon što je jučer sudjelovao u proslavi Dana tzv. Republike Srpske, na kojoj je posthumno odlikovan u Hrvatskoj osuđeni ratni zločinac Slavko Lisica, iz Vlade je priopćeno kako je del Vechio na svoju ruku sudjelovao na skupu te kako je zbog toga pozvan na konzultacije u Zagreb.
Takozvana “Republika Srpska” proglašena je 1992., nakon što je srpsko stanovništvo, na poziv svog političkog vodstva, bojkotiralo referendum o neovisnosti BiH. Bila je to samo jedna od nekoliko paradržavnih tvorevina koje su agresorske snage proglašavale na okupiranom teritoriju Hrvatske i BiH. I dok su te torevine na teritoriju Hrvatske, oslobodilačkim akcijama te mirnom reintegracijom zauvijek nestale, takozvana „Republika Srpska“ u Bosni i Hercegovini, danas i dalje postoji, i to kao legalan entitet unutar Bosne i Hercegovine, potvrđen Daytonskim sporazumom. Kontinuitet velikosrpske politike vidljiv je kroz negiranje počinjenih zločina te otvorene težnje odvajanju od BiH i povezivanju sa Srbijom. Te se težnje najotvorenije izriču na proslavama Dana “Republike Srpske” iz godine u godinu, a ove je godine dosegnut vrhunac dodjelom odličja nekadašnjem zapovijedniku JNA, odgovornom za zločine na šibenskom području 1991.
Nesrpsko stanovništvo tzv. “RS” tijekom rata je sustavno proganjano i izvrgnuto zločinima, etničkom čišćenju i genocidu, kakav u Europi nije zabilježen od Drugog svjetskog rata. Na području “RS” djelovalo je nekoliko koncentracijskih logora, u kojom su zatočeni Hrvati i Bošnjaci bili izloženi sustavnim mučenjima, ubojsvima i silovanjima. U nastavku smo izdvojili neke podatke o njima.
Manjača – svjedočanstvo preživjelog HOS-ovca
Tema koncentracijskog logora Manjača kod Banja Luke postala je aktualna ovoga ljeta, kada je u Hrvatskoj uhićen njezin nekadašnji upravitelj, oficir Kontraobavještajne službe JNA (KOS-a), Dane Lukaić.
Logor Manjača je bio koncentracijski logor koji je osnovala JNA u blizini Banje Luke. Prvi njegovi zarobljenici bili su hrvatski gardisti i MUP-ovci u Hrvatskoj Kostajnici koja je pala u ruke Srba 12. rujna 1991. godine. Logor je vodila JNA, a početkom rata u BiH kojeg su od 1991. do 1992. vodile vojne snage Republike Srpske kako bi držale zatvorenike, hrvatske i bošnjačke civile tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
Ljetos, povodom uhićenja Dane Lukaića svoju kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji Višnja Starešina posvetila je ovoj temi, točnije skupini hrvatskih branitelja iz redova HOS-a koji su u Manjači zlostavljani, podsjećajući na svjedočanstvo o sustavnim silovanjima koju je prije četiri godine jedan od preživjelih iznio novinarki Slobodne Dalmacije Marijani Cvrtili.
U Manjaču je zatočen 1992. sa skupinom od još 9 HOS-ovaca. Od njih 10, samo su šestorica preživjela te su bili razmijenjeni, a do danas su četvorica od njih počinila samoubojstvo. Tek nakon 17 godina, on je odlučio po prvi put progovoriti o silovanjima.
“Sa stražom dolaze nekakvi ljudi, stari između 40 i 50 godina, ne iz logora, civili. Otključavaju drugu sobicu, izvlače prijatelja, 18 mu je godina. I onda su mu ‘to’ napravili u hodniku. Toliko je jaukao… Ugurali su mu najprije pendrek, a onda nastavili… U početku osjećate gađenje prema tome, prema svom prijatelju, pitate se kako je to mogao dopustiti, a onda sam treću noć ja došao na red… I to je trajalo dva do tri mjeseca.”, ispričao je N.N.
Tko je bio Ratko Mladić, pod čijim su zapovjedništvom vršeni najstrašniji zločini?
Omarska: “Silovanja su bila dio ukupne kazne”
Koncentracijski logor Omarska služio je za zatvaranje i mučenje hrvatskog i bošnjačkog stanovništva s područja općine Prijedor u razdoblju od svibnja do kolovoza 1992. Bio je udaljen nekoliko kilometara od istoimenog srpskog mjesta, a uspostavljen je nakon što je Srpska demokratska stranka preuzela vlast u općini Prijedor.
U logoru Omarska, u krajnje nečovječnim uvjetima, bilo je zatočeno više tisuća ljudi. Kroz logor je prošlo i nekoliko desetaka žena. Jedna od njih, Jadranka Cigelj, javno je posvjedočila o sustavnim mučenjima i silovanjima u logoru.
“Drugi dan vidjela sam one koji su zatočeni puno prije mene. Njihova lica bila su nedefinirana masa, smrdili su na krv i fekalije, na rukama i nogama bili su otvoreni prijelomi, ne, to nisu deveta vrata pakla, to je dno dna. Već istu noć prvi put sam silovana. Utroba mi se u nemoćnom otporu mišića kidala. U tenutku mi se činilo da gubim razum (…) Noću slušate korake, krikove, osluškujete i po boji glasa pokušavate raspoznati tko bi to mogao biti. Pitate se jeste li vi sljedeća. Silovanja su bila dio ukupne kazne. Imala sam krizu deseti dan, isplakala sam cijeli svoj život i razmišljala kako da se ubijem. No dan poslije, u silnom strahu za mog sina, nešto se u meni prelomilo. Naučite kontrolirati svaki pokret i uhvatite ritam logora. Svima nama dugo je trebalo da naučimo živjeti izvan njegovih zidina, čak smo se, godinama poslije, znale uloviti da šapućemo.” – posvjedočila je Jadranka Cigelj, danas predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu, koja je o paklu kojega je prošla u logoru Omarska progovorila u knjizi “Apartman 102”.
Keraterm – mjesto zatočenja 1-3 tisuće civila
Logor smrti Keraterm, kao i Omarska, nalazio se u blizini Prijedora, a uspostavljen je također nakon što je Srpska demokratska stranka preuzela vlast u općini Prijedor. Kroz koncentracijski logor do njegovog zatvaranja prošlo je od tisuću do 3 tisuće civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Logor se nalazio unutar nekadašnje tvornice keramike. U njemu su bili zatočeni muškarci.
Dodika u nenajavljenom dolasku u Hrvatsku pratila naoružana pratnja?
Od oko 300 ukupno ubijenih zatvorenika samo u noći s 23. na 24. svibnja 1992. godine u ovom logoru ubijeno je oko 200 ljudi.
Prema optužnici, zatočenici su, između ostaloga, bili podvrgnuti tjelesnom nasilju, stalnom ponižavanju i degradaciji, nehumanim uvjetima i smrti. Teška premlaćivanja bila su uobičajena pojava u ovome logoru. Tijekom tih iživljavanja rabljeni su različiti predmeti kao što su: drvene palice, metalne šipke, bejzbolske palice, dugački industrijski kabeli koji su imali metalne kugle pričvršćene na kraju, kundaci, noževi i dr. Tijekom postojanja koncentracijskoga logora počinjena su brojna ubojstva, batinanja, seksualna zlostavljanja i ostala okrutna i ponižavajuća djela.
Trnopolje
Logor Trnopolje bio je koncentracijski logor također u okolici Prijedora, u Bosni i Hercegovini, pod upravom bosanskih Srba od svibnja do listopada 1992., gdje su držani bošnjački i hrvatski zarobljenici, uglavnom civili.
Prema procjenama Ujedinjenih Naroda, logor je u jednom trenutku imao između 5,000 i 6,000 zarobljenika, od kojih su 300 bili djeca, 3,000 žene a ostali muškarci, od kojih su mnogi bili starije dobi.
Međunarodni sud pravde navodi da je neupitno utvrđeno da je najmanje 20 ljudi ondje ubijeno, dok druge procjene sežu od 170, preko 200 pa čak i do 500 žrtava.
O logoru Trnopolje je svjetska javnost saznala 5. kolovoza 1992. godine kada je ITN objavila televizijske snimke izmučenih logoraša iza bodljikave žice. Slika izmučenog logoraša Fikreta Alića objavljena je na naslovnici časopisa Times.
Luka
Koncentracijski logor Luka u blizini Brčkog djelovao je od svibnja do srpnja 1992. Osnovan je nakon što je Srpska demokratska stranka preuzela vlast.
Nalazio se u prostoru skladišta na Savi, a ondje je, u neljudskim uvjetima, bilo zatočeno na stotine Hrvata i Bošnjaka koji su sustavno ubijani.
Batković
Logor Batković kod Bijeljine organizirala je JNA 1992. Kroz njega je do 1996., kada je zatvoren, prošlo na tisuće logoraša.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
