2014. Ruske su trupe ušle u Ukrajinu i okupirale Krim, a u Ukrajini je izbio rat. Preko dva milijuna ljudi je zbog rata napustilo domove, Poljaci tvrde da je preko jedan milijun stigao u susjednu Poljsku. Dio njih je pokušao sreću potražiti dalje na zapadu, u Njemačkoj.
Uz malo uspjeha. Odnos prema Ukrajincima – i istočnim Europljanima općenito – na zapadu Europe je upravo onoliko loš koliko se ista ta Europa trudi pokazati kako ima veliko srce na primjeru Afrikanaca, Arapa i Afganistanaca. Jesu li Ukrajinci previše bijeli ili slični zapadnjacima, je li problem što su kršćani?
Iako su dolazili iz ratne zone, gotovo svi Ukrajinci koji su zatražili azil u Njemačkoj su odbijeni. Tek 2017. se postotak odobrenih azila za Ukrajince popeo na nekih 19%. Izbjeglicama iz Sirije – uključujući one koji su tvrdili da su iz Sirije iako nisu imali nikakvih dokaza za to – su odobravani praktički automatski, čak i kad im je facebook bio pun selfija sa zoljama i zastavama ISIL-a snimljenih negdje kod Raqqe. Azil je uglavnom odobravan i Pakistancima, iako tamo nema ni r od rata, i građanima brojnih afričkih država u kojima rata isto tako ili nema, ili su na djelu plemenski sukobi niskog intenziteta koji ionako traju otkad je svijeta i vijeka.
Kad je narativ kako se radi o ljudima koji bježe od rata ipak medijski poražen, zapad je počeo govoriti o ekonomskim emigrantima, i tome da i siromašni Afrikanci imaju pravo uživati u bogatstvima zapada u čijem stvaranju nisu sudjelovali. No opet, to nije važilo za Ukrajince. Oni su nerijetko kod aplikacije za azil lagali da su homoseksualci i diskriminirani u Ukrajini, ili nešto slično. A Ukrajina je druga najsiromašnija država europskog kontinenta: Samo je Moldavija statistički još gora, i to neznatno.
Velika i siromašna zemlja
S BDP-om od 3,007 dolara godišnje po stanovniku, Ukrajina nije samo pet puta siromašnija od jedne Hrvatske. Ona je siromašnija i od velikog broja Afričkih zemalja. Zapravo – prema podacima iz 2018., Ukrajina je, s 40 dolara imovine po stanovniku (doduše, ne računajući nekretnine koje mnogi posjeduju) statistički najsiromašnija zemlja svijeta kad se gleda po medijanu osobnog bogatstva. Ukrajinu, zemlju od preko 40 milijuna ljudi, sustavno uništavaju korupcija i ekstremno siromaštvo, iako je bila i ostala žitnica Europe, pa je i danas jedan od najvećih izvoznika žitarica na svijetu. Ukrajina je imala i jaku tešku industriju građenu za SSSR-a.
No dojam je da je Ukrajina zemlja u kojoj uvijek sve pođe po zlu, od Černobilske atomske centrale – Černobil nije u Rusiji, kako mnogi misle, već u Ukrajini – do ruske vojne intervencije na Krimu, od revolucija i komunizma do “Holodomora”, genocida koji je Staljin izvršio nad Ukrajincima 1932-1933. na najnehumaniji mogući način – glađu. Umjetno izazvanom, jasno, jer zemlja poput Ukrajine, s najviše obradivih površina u Europi, teško da može ostati gladna tek tako.
Staljin je odlučio kazniti Ukrajince – da li zbog njihove težnje za neovisnošću ili zbog oklijevanja da prihvate komunizam, svejedno – a rezultat je bio desetak milijuna mrtvih. Ukrajina se od toga nikad nije posve oporavila. Holodomor je, na žalost, doveo i do brojnih i dobro dokumentiranih slučajeva kanibalizma, a žrtve su najčešće bila djeca. Sovjetske su vlasti procesuirale čak 2.500 takvih slučajeva.
A nekad je ta Ukrajina bila najmoćnija država Europe, vjerojatno i najbogatija. Usto, ona je temelj današnje Rusije: U osmom su je stoljeću uspostavili vikinzi koji su iz Skandinavije krenuli prema istoku, a iako postoje i druge teorije, među povjesničarima je najprihvaćenija ona da je vikinški princ Rurik, kojeg je naslijedio brat Oleg osnovao Kijevsku Rusiju u devetom stoljeću, a njegovi nasljednici Vladimir Veliki i Jaroslav Mudri su u 11. obilježili “Zlatno doba” države iz koje su proizašle današnje Rusija, Bjelorusija i Ukrajina, a koja se dva stoljeća kasnije raspala preda najezdom Mongola. U 17. stoljeću stvorena je preteča današnje ukrajinske države koja je u 18. stoljeću ušla u sastav tada moćnog Ruskog Carstva.
Rusko zatiranje državnosti i kulture
Rusi su pokušali zatrti i asimilirati Ukrajince, iako su oni težili neovisnosti, pa su zato i sebe prozvali Ukrajincima, iako su do tada bili – Rusini. Jednostavno, htjeli su se razlikovati od naroda u okolici Moskve koji su tada sebe zvali Rusima. No Rusija je zabranila ukrajinski jezik, i bilo kakvu kulturu. Paralele s Hrvatskom su tu očite, no valja znati: U Ukrajini i danas velik dio stanovništva govori samo ruski – pa čak i onih koji se izjašnjavaju kao Ukrajinci. Od troje predsjedničkih kandidata na recentnim izborima, Timošenko je do “Narančaste revolucije” govorila samo ruski, Ukrajinski je naučila kad su joj porasle političke ambicije, a relativni pobjednik Zelenskij govori ruski i prvenstveno se obraća rusofonskom stanovništvu. U Ukrajini živi tek oko tri četvrtine Ukrajinaca, a ostatak stanovništva je pretežno ruski ili proruski. Dodajmo tome da u Ukrajini, slično kao u Hrvatskoj u odnosu na Beograd, postoji velik broj ruskih lojalista, a zemlja je, opet kao i Hrvatska, dosta oštro podijeljena po toj liniji – s jedne ukrajinski nacionalisti, s druge proruske snage.
Vratimo se povijesti: Ukrajinska neovisna država je ponovo osnovana 1918. ali je trajala samo tri godine, dok se nije našla u sklopu SSSR-a. Prvo ih je Staljin kao što je gore opisano masovno pobio glađu, a onda je došao – rat. A tu ulazi Stepan Bandera, osnivač OUN-a, Organizacije ukrajinskih nacionalista, jedna od najkontroverznijih povijesnih ličnosti Ukrajine. On se nadao da će privoliti Hitlera da podrži nezavisnost Ukrajine, jer su isti i prije financirali njegovu borbu protiv SSSR-a i za neovisnost. 1939 Bandera na nepoznat način izlazi iz poljskog zatvora u kom služi doživotnu robiju, a po invaziji Hitlera na SSSR proglašava neovisnu Ukrajinu.
Stvari međutim ne idu kako je očekivao, Hitler mu naređuje da povuče dekret, on to odbija, štp završava tako da ga je uhapsio Gestapo, i stavio u kućni pritvor, a kasnije, između 1942. i 1943., poslao ga je u koncentracijski logor Sachsenhausen. No godine 1944., kad Njemačka gubi rat, Bandera je pušten, u nadi da će on biti instrument u odvraćanju sovjetskih snaga koje napreduju. Postavio je sjedište obnovljenog ukrajinskog Vrhovnog oslobodilačkog vijeća u Berlinu, ali je pobjegao kada su sovjetske snage ušle u grad. Smjestio se sa svojom obitelji u Zapadnoj Njemačkoj, gdje je ostao vođa OUN-a, ali je sad umjesto s Nijemcima s britanskim obavještajnim agencijama na rušenju SSSR-a. 1959., Banderu je ubio agent KGB-a Bohdan Stashynsky u Münchenu.
Bandera, heroj ili zločinac?
Za Ukrajince je on heroj borbe za neovisnost i protiv Nijemaca i protiv Rusa koji su mu bili primarni neprijatelj, za Poljake, Židove i Ruse je on nešto poput lokalnog Hitlera.
Spomenimo da je 2010. godine predsjednik Ukrajine Viktor Juščenko dodijelio je Banderi posthumnu titulu heroja Ukrajine: Europski parlament je to osudio kao i ruski, kao i poljski i židovski političari i organizacije. Slijedeći, proruski predsjednik Viktor Janukovič proglasio je nagradu ilegalnom, budući da Bandera nikada nije bio državljanin Ukrajine, što je bio uvjet za dobivanje nagrade. U siječnju 2011. nagrada je službeno i sudski poništena. Ipak, u prosincu 2018. ukrajinski parlament ponovno je dodijelio nagradu Banderi.
U Drugom svjetskom ratu se Ukrajinci, kao ni u SSSR-u ni ruskom carstvu prije toga, nisu baš usrećili. Smatrani “politički opasnima” i “nepouzdanima” Ukrajinci su sovjetskom režimu optuživani da se “nisu dovoljno žestoko borili za SSSR”, odnosno, oni koji su dospjeli u Rusiju su smatrani izdajicama države, naroda, revolucije jer nisu poginuli za SSSR. Ukrajinci koji su preživjeli njemačke progone i koji su pobjegli na teritorij pod sovjetskim nadzorom, bili su im kao takvi “nepouzdani”. Čak i oni koji su bili zarobljeni u logorima nisu bili dobrodošli jer su “radili za neprijatelja”, pri čemu se nije uvažavalo da je to bilo prisilno. S druge strane, SSSR je u oslobodilačkim akcijama masovno slao Ukrajince u prve redove. Planski se je formiralo “frontove” od Ukrajinaca, tako da su ponajviše Ukrajinci ginuli braneći SSSR od daljnjih njemačkih napredovanja. Od ukupnog broja žrtava rata u SSSR-u, Ukrajinci su gotovo polovicu! Usporedbom popisa stanovništva iz 1941. i 1945. godine vidi se kako je broj stanovnika smanjen s 41,9 na 27,4 milijuna!
Nakon rata nije bilo bitno bolje. Ukrajinci su Rusima uvijek ostali sumnjivi, a bilo je tu i zavisti zbog bogate i plodne zemlje oko Kijeva. Ipak, ovdje valja spomenuti slučaj Krima, koji je ovih dana kamen spoticanja. Krim je povijesno, ako zanemarimo period ranog srednjeg vijeka, bio ili dio otomanskog carstva, ili autonoman ili dio Rusije, nikad Ukrajine. No na Krimu su živjeli Tatari, koje je nakon rata Staljin – jer su kolaborirali s Hitlerom – kolektivno poslao u Sibir.
Kako je Krim postao Ukrajina?
Iz nekog razloga, nikad posve objašnjenog, Nikita Hruščovv je 1954. autonomni Krim u sastavu ruske federacije odlučio jednostavno, dekretom, pokloniti – Ukrajini, iako su stanovništvo činili uglavnom Rusi i iako je na Krimu bila glavna ruska mornarička baza Crnomorske flote. Usto, Rusima je Krim bio omiljena destinacija za godišnji odmor.
Da bi se stvari dodatno zakomplicirale, pred raspad SSSR-a sovjetske su vlasti dopustile krimskim Tatarima da se vrate na poluotok, pa je uskoro stiglo oko četvrt milijuna Tatara. Tatari su, naravno, mrzili Ruse: kad su ruski nacionalisti, koji su imali većinu u Vijeću Krima, iskoristili raspad SSSR-a da bi u siječnju 1991. organizirali su referendum na kojem je izglasana promjena statusa Krima, pa je iz autonomne oblasti postao Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Krim, Ukrajinci su odgovorili referendumom o neovisnosti Ukrajine koji je održan 1. prosinca 1991. – a čak se i Krim tada izjasnio za Ukrajinu. 54% krimskih i 57% sevastopoljskih glasača glasovalo za neovisnost Ukrajine.
No, ruski nacionalisti nastavili su s postepenim jačanjem krimske autonomije. Vijeće Krima proglasilo je Krim republikom, samoupravom i usvojilo je ustav. Tada nisu dobili podršku Rusije jer je predsjednik Rusije, Boris Jeljcin, inzistirao na nemiješanju u pitanje granica drugih bivših sovjetskih republika. No kako se gospodarska kriza u ukrajini produbljivala, ruski nacionalisti upostavili su instituciju predsjednika Krima, a 30. siječnja 1994. proruski kandidat Jurij Meškov izabran je za predsjednika.
Krim je zapao u kaos i kriminal, a u ožujku 1995., Ukrajinski parlament ukinuo je krimski ustav i instituciju predsjednika Krima. Krim je doveden pod kontrolu, ali ne za dugo.
Jer, još su dva događaja koji su obilježili politiku Ukrajine su ubrzo uslijedila. Prvi je narančasta revolucija, gdje su se kao i inače preko leđa Ukrajine prelamali interesi velikih sila. Ovaj put ne Njemačke i Rusije, nego SAD i Rusije.
Kučmina era
Naime, Za vladavine Leonida Kučme Ukrajina je osiromašena i pretvorila se u mafiokratsku državu kojom drmaju regionalni klanovi i upravo nadrealni oligarsi poput Igora Kolomojskog, o kom smo već pisali, i koji ima svoju privatnu vojsku – poznati Azov bataljun. Rusi – a i sam Kučma – su htjeli da nepopularnog i korumpiranog Kučmu zamijeni također proruski Viktor Janukovič. Mafija, tzv. Donjecki klan, ga je također podržala.
Janukovič je imao podršku Moskve, a Juščenko tadašnjeg američkog predsjednika Busha i zapada općenito. Iako je Janukovič nesporno nasiljem pokušao zastrašiti birače i oporbu, na izborima koji su bili okidač za revoluciju su zapravo varali svi, a kao što su Kučmu financirali i instruirali Rusi tako je Juščenka financirao zapad. No, kada se ispostavilo da je u svim izlaznim anketama Juščenko vodio za 11% glasova, dok su službeni rezultati pokazali Janukovičevu prednost od 3%, a Juščenko izašao s čvrstim dokazima o izbornim prijevarama, počela je revolucija.
Na kraju je Juščenko, nakon što je Vrhovni sud poništio izbore, ipak postao predsjednikom, no Ukrajina se počela još brže urušavati, korupcija još brže galopira državom. Korumpirani Juščenko uskoro postaje omraženiji nego što je Kučma ikad bio, i njegova popularnost pada na manje od 5% do idućih izbora. No prije toga je dogovorio ulazak zemlje u NATO, što je crvena krpa Rusima, iako bi za Ukrajinu to vjerojatno bila slamka spasa od susjeda koji je uvijek radio na tome da poništi državnost Ukrajine.
Janukovič, bivši Kučmin premijer i guverner ključne Donjecke oblasti, se vraća na vlast na izborima 2010., kad se natječe za predsjednika, i lako pobjeđuje Juliju Timošenko. Obećao je ujediniti Ukrajinu, tradicionalno podijeljenu na zapadnu, koja naginje Poljskoj, i istočnu koja naginje Rusiji. No uspio je jedino ujediniti Ukrajinu protiv sebe: Serija loših poteza, od toga što je strpao Juliju Timošenko u zatvor, preko daljeg osiromašenja siromašne države, do davanja kontradiktornih izjava o članstvu u EU zbog čega je u Moskvi viđen kao izdajica, nisu pomogli, no do pravih problema dolazi kad odbacuje mogućnost traženja članstva zemlje u NATO paktu, iako je nešto ranije u Bruxellesu govorio suprotno. No, izgleda da ga je u Moskvi Putin uvjerio u suprotno – a možda je i rekao onima u EU ono što su oni htjeli čuti, svejedno.
Euromajdan
Uz poticaj EU, 2014. izbija nova revolucija, Euromajdan, kao nastavak narančaste, i epilog je poznat: Janukovič bježi, prozapadni premijer Porošenko nakon izbora preuzima vođenje zemlje, a Rusi ne žele dopustiti da zemlja uđe u NATO – jer im je cijela Crnomorska flota u bazi na Krimu, i nemaju je gdje izmjestiti jer Rusija nema izlaz na Crno more. Putin donosi odluku – te okupira Krim, provodi referendum na njemu na kom se velika većina stanovništva izjašnjava za autonomiju i neovisnost od Ukrajine, a u Ukrajini počinje otvoreni rat, koji završava time što je proruska pobuna uglavnom suzbijena, bar u smislu teritorijalnog otcjepljenja.
I u Hrvatskoj traju polemike o tome tko je tu u pravu, Rusi ili Ukrajina. Stvari nisu previše jednostavne, no činjenice su ovakve: Krim nikad nije bio Ukrajinski, istina, i stanovništvo naginje Rusiji, no Krim je legalno i legitimno predan Ukrajini, iako se Rusi s tim Hruščovljevim potezom nikad nisu pomirili. 1991. kod disolucije SSSR-a Rusija se pisanim ugovorom obvezala poštivati teritorijalni integritet Ukrajine, zajedno s Krimom, pod uvjetom da se Ukrajina u potpunosti denuklearizira, tj. da sve brojno sovjetsko oružje koje je bilo stacionirano u toj teritorijem najvećoj zemlji kontinenta preda Rusiji. Rusija taj ugovor nije ispoštivala, prekršila je međunarodno pravo, ma kako dobar razlog za to imala (a imala ga je).
Zašto zapad nije intervenirao, kad je već i te kako odgovoran za tu agresiju Rusije, odnosno za to što ju je potakao guranjem Ukrajine u NATO? I EU i SAD i Rusi su bili upleteni u sve izbore, prosvjede i revolucije u Ukrajini, no od NATO pakta se očekivalo da ipak pokuša nešto uraditi, ako ne već otvoreno se konfrontirati s atomskom velesilom kao što je Rusija.
No nitko nije uradio ništa. NATO nije uradio ništa, pustio je Ukrajince niz vodu. SAD nisu uradile ništa. EU nije uradila ništa, i ne samo da nije uradila ništa, već se prema Ukrajincima odnosila kao da ih uopće ne poznaje, i nema ništa s tim. Ukrajinci, koji su do 2014. na zapadu tražili azil u desecima, unatoč razarajućoj bijedi i često i gladi, počeli su ga te godine tražiti u desecima tisuća – pa ipak, nikog nije bilo briga. Vratite se u Ukrajinu, borite se protiv Rusa, bila je poruka! Doduše, Plenković je znao nešto reći o potrebi “mirne reintegracije Krima”, ali bi brzo zašutio kad bi ga ruski veleposlanik pozvao na red.
Ukrajina tako ostaje siromašna, gladna, dijelom okupirana zemlja za čije stanje i EU i te kako snosi svoj dio odgovornosti, ali eto, izgleda da je humanost i dalje lakše vježbati na ljudima čije siromaštvo nije produkt “zlih bijelih kolonijalista” kako se tvrdi već vlastite zaostalosti, nego na onima koje je ta sama EU unesrećila.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
