David Hines profesionalnu karijeru je proveo u međunarodnom radu na ljudskim pravima s fokusom na oporavak od otmica i masovnih ubojstava. Za organizaciju The American Conservative, Hines je napisao analizu u kojoj nastoji istaknuti razlike između organiziranja, odnosno aktivizma desnice s jedne i ljevice s druge strane. U analizi koju prenosimo, Hines obrazlaže tko su moćni igrači, čak i moćniji od Georgea Sorosa ili Saula Alinskog i na koji način provode svoju agendu.
U nastavku prenosimo analizu:
Jedan od ponavljajućih aspekata desničarske kulture – normalne, rubne i njima slične – je fascinacija idejom “Odlučnog Čovjeka”. Okrivite naš individualizam, ili našu opsjednutost povijesnim velikanima, ili naše dodvoravanje vlasnicima poduzeća; Desničari izgladnjeli za herojima fiksirani su na ideju da pojedinci mijenjaju vlastite živote ili čak povijest tako što odlučuju o smjeru akcije i neustrašivo ga provode, povlačeći sljedbenike za sobom. Tako zamišljamo svoje heroje — i svoje zlikovce.
Primjer: George Soros. Njegove organizacije čine mnogo za tim ljevice, ali on je početak i kraj svega lijevog, ništa više nego što je pokojni Saul Alinsky bio početak i kraj organiziranja. Ali Soros i Alinsky su imena koja Desničari znaju, pa se zalijepe za njih i zamišljaju ih kao verziju našeg vlastitog herojskog “Odlučnog čovjeka” – ili, ako želite, lutkarske figure iz crtića Bena Garrisona.
Ljudima koju radili sa Sorosem on izgleda sasvim drugačije
Ali ljudima koji su zapravo radili s Georgeom Sorosom i njemu sličnima, on izgleda sasvim drugačije. Samo pitajte Garu LaMarchea. Nikada niste čuli za njega, ali on je proveo 11 godina radeći za Sorosa u Institutu za otvoreno društvo (njegov životopis također uključuje ACLU, Human Rights Watch i obavljanje dužnosti predsjednika Atlantic Philanthropies and Democracy Alliance). Nedavno je LaMarche bio gost urednik za posebno filantropsko izdanje internetskog ljevičarskog organizacijskog časopisa Forge, a tekstovi nude pogled ne samo na to kako radikalni ljevičari vide ljude poput Georgea Sorosa, već i na to gdje radikalni ljevičari žele da filantropske organizacije idu.
The Forge je strateški časopis i zajednički prostor za organizatore koji uređuje Lindsay Zafir. Njegovo pokretanje financirali su Zaklada Bauman, Zaklada Ford, Zaklada Needmor i Zaklada Obitelji Rockefeller, a njegov urednički savjetodavni odbor i izdavački odbor uključuju predstavnike grupa iz Centra za narodnu demokraciju, UNITE HERE, Zakladu Sunrise, AFL-CIO, i niz drugih važnih grupa za koje vjerojatno nikada niste čuli. Govorimo o određenoj podskupini dobro povezanih organizatora; organizatorski-industrijski kompleks, ako hoćete.
Kako je Soros započeo s organiziranjem odozdo prema gore?
LaMarcheovo izdanje časopisa uključuje doprinose akademika, kao i bivših i sadašnjih predstavnika raznih organizacija – nekih manje, a nekih moćnijih igrače za koje ste čuli (a za neke moćne igrače niste). Suradnici pišu o ulozi filantropije u organizaciji onako kako je vide i gdje bi željeli da ona na kraju završi. Više o tome ukratko, ali prvo: Kako George Soros izgleda tipu koji je radio s Georgeom Sorosom, i kako je George Soros započeo s cijelom ovom organizacijskom stvari odozdo prema gore?
Prema LaMarcheovom uratku, George Soros je polako počeo cijeniti organiziranje odozdo prema gore. Prvi korak prema tome bilo je financiranje obrazovnih projekata ljudi koji su došli iz tog svijeta: veterana organizatora građanskih prava Boba Mosesa (u njegovom novom projektu, napor se stavlja na obrazovanje zajednice, pomaganje djeci prema boljoj budućnosti učeći ih algebru) i Ernesta Cortesa iz Zaklade Industrial Areas Saula Alinskog, osnivača crkvene organizacijske grupe Communities Organized for Public Services, kao i Alliance Schools Strategies. Kako LaMarche kaže:
Moses i Cortez bili su nacionalni “brendovi”, ali sam ostao u velikoj mjeri u neznanju o lokaliziranijim naporima građana. Onda me je jednog dana članica odbora onoga što se tada zvalo Židovski fond za pravdu (sada Bend the Arc) pitala može li me doći vidjeti s direktoricom Fonda, Marlene Provizer, da mi ispriča o njihovom radu. Rekao sam da bih rado saslušao, ali da je podrška malo vjerojatna, jer se činilo da se ne uklapa ni u jedno od naših artikuliranih programskih područja.
Soros i slični ljudi i organizacije nisu suvereni kojima se aktivisti pokoravaju
Jednog su poslijepodneva došli u moj ured i proveli me kroz pristup organizacije, koji je u to vrijeme uključivao bogate, uglavnom židovske donatore, potaknute tradicijom društvene pravde njihove vjere, dajući donacije u združeni fond koji je zauzvrat davao donacije uglavnom “crnim” i “smeđim” grupama diljem zemlje koje rade na pitanjima siromaštva, obrazovanja i pravosudnog sustava. Bio sam zapanjen nizom grupa i privučen njihovim redistribucionističkim pristupom. Kad je na kraju našeg sastanka moj prijatelj tražio milijun dolara, rekao sam: “Dobar pokušaj.” Ali nakon što su otišli, podijelio sam svoj entuzijazam s drugima u Otvorenom društvu i na kraju smo Fondu ponudili višemilijunsku, višegodišnju bespovratnu pomoć.
Sa stajališta LaMarchea i njegovih kolega suradnika, George Soros i slični ljudi i organizacije nisu suvereni kojima se pokoravate. To su mačke koje morate čuvati. Suradnica Cecile Richards, koje se možete sjećati iz naslova koje je napisala tijekom svog prethodnog angažmana u Planned Parenthood, mišljenja je da je živim donatorima poput Sorosa teže upravljati nego institucijama poput njezine sadašnje službe u Zakladi Ford. Nije da Zaklada Ford nije spora i teška zvijer kojom se upravlja, ali živi pojedinci koji zapravo kontroliraju džeparac su manje predvidljivi, što znači da je na njih teže utjecati.
A radikalni ljevičari doista žele utjecati na njih. Mnogim desnim čitateljima, osobito u našoj lokalnoj zajednici, teško će se shvatiti ovaj koncept. Ali LaMarche i njegovi kolege suradnici – koji su, po našem mišljenju, apsolutno utapaju u resursima i podršci – smatraju da je pravi problem s resursima i podrškom koju primaju to što radikali nemaju dovoljno kontrolu nad njima. Suradnice Megan Ming Francis i Erica Kohl-Arenas, obje akademici, tvrde da zaklade prečesto imaju umjereni utjecaj na radikale i da to moraju promijeniti:
Rizični kapital za ljevičarske neprofitne organizacije
“Budući da velike zaklade nastavljaju pozivati na promjenu i obećavaju da će je poduprijeti svojim dolarima, moramo se pobrinuti da ne reagiraju “u trenutku” podržavajući reformističke ili palijativne programe. Paul Ylvisaker, središnja osoba u dodjeli bespovratnih sredstava Zaklade Ford 1960-ih, jednom je savjetovao osoblju zaklade da „traži konsenzus u pristupu i rješavanju. Konsenzus je institucionalni imperativ u našem vremenu, jednostavno kako bi se minimizirala trenja koja stvaraju institucije koje se kreću kroz prenatrpano društveno i političko okruženje.” To je tada bio loš savjet za filantropiju – i danas je loš savjet. Umjesto toga, čelnici zaklada trebaju dodijeliti sredstva grupama koje rade na terenu kako bi izgradile nove oblike sigurnosti, skrbi i samoodređenja u vlasništvu zajednice – i moraju vjerovati da te organizacije znaju kako obaviti posao.”
Iako nekoliko dijelova sadrži preporuke za reformu zaklada, glavna je poanta argumenta ono što uvijek jest – da bi se stvari zaista promijenile, zaklade i filantropi moraju napraviti posebne strukturne promjene kako bi osigurali više ljevičarskih rezultata i ljevičarskije načine poslovanja. Ponekad to uključuje samo davanje grassroot organizacijama više novca i manje nadzora (budite iskreni: tko od nas to ne bi želio u vlastitim životima?). Ali to također uključuje strukturne promjene u načinu na koji se donose odluke i daje novac.
Evo primjera relativno vrijednosno neutralne strukturne promjene za koju se zalagao Phil Radford, koji je bio izvršni direktor Greenpeacea u SAD-u, a sada je izvršni direktor Progressive Power Laba – u biti ekvivalenta rizičnog kapitala za ljevičarske neprofitne organizacije i tvrtke. Radford tvrdi da je najbolji način na koji filantropi mogu pomoći:
Naučite što znači rasni kapitalizam, jer će taj termin postati mainstream
“ne samo financirati više organiziranja, već i ponuditi katalističko financiranje za postizanje pravila 50/50: pomoći organizacijskim skupinama ostvariti pedeset posto svog financiranja iz filantropije i pedeset posto iz svoje baze i poslovanja. Da bi to uspjela, filantropija bi trebala uložiti pet do deset posto svojih sredstava u nezavisne programe generiranja prihoda organizacija usklađenih s misijom i promijeniti svoje prioritete financiranja s formiranja politike na izgradnju moći.”
Na primjer, ovdje Farhad Ebrahimi čija Zaklada Chorus troši svoje donacije kako bi pokušala ostvariti „pravedan prijelaz na regenerativnu ekonomiju u Sjedinjenim Državama”:
“…Moja je vlastita težnja je primijeniti obiteljsku filantropiju kao taktiku za reparacije, s prilično velikim upozorenjem da to uključuje izričito osporavanje onoga što riječi poput “filantropije” ili “ulaganja” obično znače. I vjerujem da će koncept reparacija u svom punom smislu zahtijevati ponovno promišljanje aspekata naše cjelokupne političke ekonomije – ne samo “otplatu duga” unutar postojećeg sustava. U granicama rasnog kapitalizma nema pravde u velikim razmjerima.
Filantropija kako se konvencionalno shvaća proizvod je rasnog kapitalizma.”
Ako želite stvarno vidjeti kuda će ljevičarska filantropija — i, u tom slučaju, ljevičarsko organiziranje — krenuti u budućnosti, taj izraz “rasni kapitalizam” je onaj koji biste trebali naučiti, jer će vjerojatno postati mainstream na isti način kao što je postao izraz “privilegija”. Koncept dolazi iz rada pokojnog političkog teoretičara Cedrica Robinsona sa U.C. Santa Barbare. On nije skovao pojam; prema profilu iz 2017. profesora sa UCLA Robina D.G. Kelleya u Boston Reviewu, Robinson je posudio frazu koja je izvorno korištena za opisivanje aparthejda u Južnoj Africi i prisvojio ju da opiše kapitalizam općenito.
Za lijeve radikale, filantropske zaklade su inherento desničarske
Ideja o “rasnom kapitalizmu” pojavljuje se u nekoliko eseja iz Forgea, a ponajviše u esejima Adriane Rocha i Manishe Vaze. Rocha vodi Neighbourhood Funders Group; Vaze je direktor strategije i programiranja za Funders for a Just Economy. Svoje gledište iznose prilično oštro:
“Postoje mnoga ograničenja u sposobnosti filantropije da rastavi rasni kapitalizam. Dr. Ruth Wilson Gilmore opisuje filantropiju kao dvaput ukradeno bogatstvo. Bogati akumuliraju svoje bogatstvo prisilnom iznudom rada, zemlje i kulture crnačkih, domorodačkih i obojenih zajednica, a zatim sklone svoju dobit od oporezivanja kroz filantropske institucije, koje općenito ulažu u dobrotvorne svrhe u institucije koje su izgrađene da im služe. Filantropske institucije dugo su se koristile za promicanje kolonijalizma doseljenika, bijelih kulturnih normi i bijele supremacističke, heteropatrijarhalne i kršćanske ideologije. Oni stvaraju lažni osjećaj oskudice i pretjeranog oslanjanja na njihove donacije te, kroz svoje odluke o tome koga financirati, razvijaju narative o tome tko pripada i zaslužuje brigu. U međuvremenu, korporacije čiji profiti potpomažu filantropske institucije izbjegavaju odgovornost za dobrobit svojih zaposlenika u industrijama s niskim plaćama, varaju naš porezni sustav, otežavaju sposobnost vlade da ih regulira i jedva doprinose lokalnim javnim proračunima.”
Većinu zakladnih odbora predstavljaju bogati ljudi koji imaju vlastiti interes u održavanju statusa quo. Odbori imaju zadatak donositi odluke o ulaganju bez razumijevanja potreba zajednice ili bilo kakvog doprinosa zajednice. Budući da se većina neprofitnih organizacija oslanja na zakladne dolare za obavljanje svog posla, bogati su također u mogućnosti koristiti svoje filantropske napore da ušutkaju i zgnječe radikalne napore otpora, pokrete i moć građana.”
Ako ste na desnom spektru i čitate ovo, vaša reakcija je: “Filantropske zaklade su inherentno desničarske? Oni se šale, zar ne?”
Ljevičari imaju više mogućnosti popularizacije svojih marginalnih ideja nego vi svojih mainstream
Ne, oni se ne šale, i kao što je posljednjih nekoliko godina pokazalo da se radikalnim ljevičarskim idejama ne možete smijati, jer ljevičari imaju više mogućnosti popularizacije svojih marginalnih ideja nego vi svojih mainstream. Jedna od najvažnijih stvari koje rade, kao što to posebno čini doprinos Rocha i Vazea, je davanje detaljnih koraka radnji koje treba poduzeti i popisa ljudi koji vam mogu pomoći. Rocha i Vaze ne govore samo o važnosti samoobrazovanja; oni vam rado govore kamo da se idete indoktrinirati i tko vam može dati popise zadataka koji će vam pomoći da vaš filantropski institut učinite strojem za demontažu rasnog kapitalizma (koji, kao što ste primijetili, jednostavno znači “kapitalizam”).
Njihov članak govori o zajednicama kojima se možete pridružiti, od fakultetskih do studentskih grupa, i potiče financijere da bolje financiraju zakladne organizatore (koji bi željeli bolje plaće i buržoaske stvari kao što su mirovine) i olakšava njihov širi rad, uključujući putovanja s ciljem umrežavanja s istomišljenicima i grupama širom svijeta. Rocha i Vasa savjetuju: “Ako filantropija ne poduzme mjere za rastavljanje rasnog kapitalizma, ostat će sudionica u održavanju statusa quo i neće moći zadovoljiti rastuće potrebe najugroženijih zajednica.” Ne želite biti suučesnik, zar ne?
Kako trajna promjena zapravo funkcionira?
Ponavljam, i ne mogu ovo dovoljno naglasiti: nemojte se zalijepiti za bilo koga od ovih ljudi koje sam spomenuo, sada kada znate njihova imena. Ljevičarstvo nije hijerarhija odozgo prema dolje s urednim kvadratićima. Desničari, posebno naivni grassroot desničari, vole zamišljati kako “One Big Bad Guy” vlada nad svime u drugoj momčadi. Njega nema, a čini se da taj decentralizirani pristup radi malo bolje od našeg modela “Odlučnog Čovjeka”.
Možda bismo, ako se želimo suprotstaviti ljevici i njenoj filantropskoj moći, trebali razumjeti kako oni zapravo sebe vide. A možda — samo možda — poznati model heroja promjene nije način na koji trajna promjena zapravo funkcionira.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
