pater Ivica Musa: Unutarnje podjele Islama i njihov utjecaj na krizu na Srednjem istoku (2)

U svijetu Islama nipošto ne vlada jedinstvo i monolitnost kako se to često misli. Korjeni podjela u islamskom svijetu sežu daleko u prošlost, još u same početke islamske predaje. O tome smo pisali u prvom nastavku teksta “Unutarnje podjele islama i njihov utjecaj na krizu na Srednjem istoku (1)”

U novom nastavku, o unutarnjim podjelama i o drugim važnim temama bitnim za razumijevanje islamskog svijeta govori Ivica Musa SJ, predavač na Studiju religijskih znanosti na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.

Korjeni podjele

Podjela je nastala poslije vladavine Alija (656-661), koji je izabran za četvrtog kalifu  Ali je 661. ubijen u zavjeri. Ambiciozni Muavija, koji ne dolazi iz reda ashaba, prisiljava Alijinog sina Hasana na odreknuće od hilafeta (kalifskog položaja), te sam postaje kalifa.

Upravo u ovom razdoblju nastaje razdvajanje pravaca u islamu na sunite (po sunni predaji vezanoj uz Muhameda), koji prihvaćaju Muaviju kao legitimnog kalifa, i šiita, (skraćenica od  Shīʻatu ʻAlī , sljedbenici Alijini). Alijev sin Hasan biva otrovan (navodno Muavijin nalog), da bi poslije Muavijine smrti, Alijev mlađi sin Husein pokušao naknadno ostvariti pravo na kalifat. No pogiba 680. godine u bitci kod Karbale (Irak). Ovaj je događaj definitivni razlaz sunita i šiita. U Karbali na Huseinovom grobu nastaje najveće svetište šiitizma, po važnosti odmah poslije Meke, no po snazi kolektivne memorije čak i prednjači. Na blagdan Ashure, godišnjice ubojstva Huseina, vrlo veliki broj šiita dolazi hodočastiti u Karbalu, žalovati za ubijenim Huseinom.

Upravo ovaj okvir političkog neuspjeha Alija i njegovih nasljednika stvorio je posebnu zajednicu šia-muslimana koja razvija kult mučeništva i smislenost progona u ime autentičnog islama. Ubojstva Alija i njegovih sinova postaju paradigma svih progona koji će šiiti pretrpjeti slijedećih stoljeća. No u stvarnom životu činilo se da je šia pokret ostao bez  vođa. Kao okosnica opstanka zajednice nastaje neobična «teologija» povijesti koja naglašava posebnu božansku skrb za Alijine sljedbenike putem imama koji, kao Božji posrednici (ne u smislu ranijih proroka), vode zajednicu pravim putem. U toj interpretaciji prvi imam je Alija, potom Hasan i Husein, a poslije njih  još određeni broj imama. Tu se i šiitizam dijeli na većinske duodecimalne šiite (tradicija 12 imama) i manjinske ismailite (priznaju 7 imama), uz još puno manjih podgrupa i smjerova. U većini šiitskih učenja vjeruje se da  posljednji imam El Mahdi (ispravno vođeni), koji je živio u IX st., nestaje; vjeruje se da je još živ (kao «skriveni imam»), te da će doći određeno vrijeme prije propasti svijeta, te uspostaviti pravdu i mir u svijetu punom nasilja i nepravde. Stoga ne treba čuditi da vremena kriza i ratova pobuđuju ovakva očekivanja. Njegov dolazak, koji bi se trebao dogoditi u Jeruzalemu, trebao bi korespondirati s ponovnim dolaskom Isse (Isusa) na ovaj svijet. Zanimljivo da ovakvo vjerovanje dijele i suniti u zemljama koje su nekada imale šiitske vladajuće dinastije (npr. Egipat i zemlje Magreba).

U iščekivanju Mahdija

U iščekivanju Mahdija, skrivenog imama, na političkom planu vodstvo zajednice preuzimaju potomci imama kojih ima na tisuće, nazivaju se šerifi ili sejjidi, a od njih potječu i neke kraljevske dinastije npr. u Maroku i Jordanu (paradoksalno one su danas sunitske zemlje). U iščekivanju dolaska posljednjeg imama svojevrsnu ulogu popunjavanja vakuuma imaju ajatolasi (ayatollah), viši sloj vjerskih službenika u šiitizmu (posebno u Iranu), čija je zadaća držati zajednicu spremnu u ispravnoj nauci i ponašanju za dolazak Mahdija. Njihova uloga nipošto nije samo duhovna, kao što se vidi i na događanjima u Iranu posljednjih desetljeća (npr. uloga ajatolaha Homeinija). Uloga vjerskih službenika u šiitizmu ima stoga određeni «sakramentalni» karakter, ajatolasi imaju osobno poslanje kojemu trebaju biti vjerni i s čime se u potpunosti poistovjećuju, oni su klub posebno posvećenih, gotovo do gnostičkih uvida u tajne nedostupne običnim vjernicima. Sve je to nepoznato u sunitskom islamu gdje imam može biti svaki vjernik na neko vrijeme, ukoliko ima određenu naobrazbu; no može i napustiti službu i baviti se nečim drugim,a da to ne izazove negodovanje među vjernicima.

Iz navedenog se vidi da šiitizam naglašava uz tradicionalni islamski nauk i neke ezoterične elemente vjerske spoznaje pridržane i zagarantirane imamima i sljedbenicima. Identitet mučeničke zajednice koja trpi tiraniju i nepravdu je važan za šiite, te se uvjetno može reći da šiitizam ima prostora za nešto što bi mogli nazvati «kult mučenika», kao i za oblike pobožnosti vezano za mjesta života i stradanja šiitskih mučenika, Alija i njegovih sinova ali i kasnijih generacija stradalnika. Jako je naglašena «eshatologija» (kršćanski teološki nauk o dovršenju svijeta i povijesti, koji ovdje koristimo analogno), koja određuje dinamiku života kako duhovnog tako i političkog (pokreti reforme koju pokreću ajatolasi su nezamislivi bez ove pozadine). Sve je ovo odlučno odbacivano u sunitskom islamu, koji smatra da nakon Muhameda nitko ne zaslužuje posebno čašćenje jer je sve sadržano u Kuranu i predaji vezanoj uz život Muhameda (hadis). Pojedini europski istraživači islama katkada uspoređuju sunite s kršćanskim protestantima (jedini izvor Sv.Pismo), dok bi šiiti bili katolici i pravoslavci (sveci, kult, mistika…).  Ponavljam usporedbe su vrlo parcijalne te više zbunjuju negoli pojašnjavaju.

[FB]

Kakva je daljnja povijest sunitsko-šiitskih odnosa poslije smrti Alije i njegovih sinova?

Uz iznimku pojedinih vladara koji su prihvatili šiitizam, šiiti su sve do XVI st. često progonjeni od sunita. Veliki preokret se događa dolaskom dinastije Safavida u XVI st. u Perziji (Iranu) na vlast koja će proglasiti šiitizam za službenu religiju carstva, te će na taj način postati veliki zaštitnik šiitizma i u susjednim zemljama. Zaštita će često  manjkati te će se neprijateljstva u nekim područjima još povećati, posebno u dugotrajnim sukobima Osmanlija i Perzijanaca. Dva stoljeća traje njihov rat za područje današnjeg Iraka, koji je više puta prelazio iz ruke u ruku, što će ostaviti i vjersko šarenilo u toj zemlji.  Vjerska svetišta poput Karbele su više puta rušena i pljačkana, a čak i u nedavnoj prošlosti će šiiti biti progonjeni u vrijeme Sadama Husseina, u čije vrijeme Irakom vlada sunitska manjina te će Irak ratovati s Iranom, što zapravo znači da je u stvarnosti to bio rat dviju većinskih šiitskih država razdvojenih jezikom i političkim identitetom. Mnoštvo je primjera kroničnog neprijateljstva i mržnje sunita i šiita. Npr. sultanu Selimu I. se pripisuje izjava da je ubojstvo jednoga šiita vrijedno nebeske nagrade ravna ubojstvu 70 kršćana!

No u nekim je zemljama bilo i perioda mirnoga života pa i prostora da se manjina šiita nametne većini. Upravo je takav primjer Sirije gdje je na vlasti alawitska manjinska zajednica (max.12% stanovništva), koja se identificira s šiitskom tradicijom iako ima neobičnih elemenata koji je čine potpuno zasebnom vjerskom skupinom. Progonjeni kroz stoljeća, dolaskom Hafeza el Asada na vlast postaju  između ostalog i element tolerancije i određene sekularnosti po čemu je Sirija iznad većine ostalih arapskih zemalja.

Koji je odnos sunita i šiita u svijetu danas?

Suniti su velika većina. Procjene su da šiita ima između 10 i 15% od ukupnog broja muslimana. No, u području Srednjeg istoka, a to je područje koje već dulje zaokuplja pozornost cijeloga svijeta, njihov postotak je znatan te stoga i igraju značajnu ulogu. Većina su (preko 90 % u Iranu), u Azerbajdžanu (preko 80%), Iraku i Bahrainu (dvije trećine), u Jemenu  čine jaku trećinu, dok su također brojni među muslimanima u Libanonu. Određeni postotak (do 10%) je u Turskoj i S.Arabiji, što može dati predodžbu da šiitsko pitanje nigdje na Srednjem istoku nije bez težine. Izvan ovoga područja broj šiita je vrlo malen.

Imaju li ove podjele danas neku ulogu u današnjim ratnim nevoljama u Siriji i Iraku?

Itekako. Linija razdvajanja zaraćenih strana je vrlo često i linija odvajanja prostora s većinskim šiitskim od većinskog sunitskog stanovništva i obrnuto. Npr. Islamska država obuhvaća veći dio sunitskog dijela Iraka i Sirije, uz izuzetak Kurdistana, koji su većinom suniti, ali kod njih nacionalni identitet preteže nad vjerskim. Sirijske regularne snage, tj. Asadova Sirija je najčvršća u šiitskom i alawitskom dijelu zemlje.  Isto tako iračka vlada ima kontrolu uglavnom nad južnim i istočnim dijelom zemlje gdje je šiitska većina.  Uostalom neki prijedlozi za uspostavom mira na Srednjem istoku predviđaju prekrajanje granica koje bi slijedile konfesionalnu podjelu ove regije.

Dugo je u medijima prevladavalo mišljenje da su šiiti fundamentalisti a suniti umjereni. Je li to tako?

Ekstermizam nije ničiji «privilegij» te ga ima na obje strane. No, činjenica je da je zbog američko-iranskih tenzija od svrgavanja šaha i dolaska Homeinija na vlast, upravo iz tih izvora proširena teza o šiitima kao fanaticima dok bi onda ostali bili umjereniji. Uistinu je teško mjeriti stupanj učestalosti nečijeg ekstremizma pa ću se i ja suzdržati od toga. Ipak par činjenica zabrinjava: velike terorističke, fundamentalističke i druge organizacije (pa  i države kao ISIL), nastaju unutar sunitskog islama i uglavnom su i financirane iz određenih bogatih sunitskih krugova; samoubilačke akcije su često organizirane od strane ekstremističkih grupa sunitske provenijencije. Ne treba zauzimati stranu u sukobu, no ocrnjivanje samo jedne strane kao što je bilo u slučaju iranskih šiita ipak nije korektno. Izvan Irana šiiti su imali višestoljetno iskustvo manjine što ih je u mnogim slučajevima približavalo kršćanima i drugim manjinama u tim zemljama, a i danas ima primjera uzajamne podrške u opstanku u ovim nemirnim zemljama.