Venezuela: Kako je državna naftna kompanija zemlje s najvećim rezervama nafte uspjela bankrotirati?

foto: FAH

O moralnoj i ekonomskoj propasti Venezuele, te bahatosti socijalističkih elita koje nose zlatne Rolexe i jedu bifteke od 300 dolara u zemlji u kojoj velika većina ljudi doslovno gladuje i gdje se ljudi međusobno ubijaju u redovima za kruh smo već pisali. Revolucija u Venezueli, nakon dva desetljeća lošeg vođenja i propadanja, uz fizička premlaćivanja i uhićenja čelnika oporbe, ne treba nikoga čuditi. Iako će, naravno, uvijek biti onih koji će jednostavno okriviti SAD koje žele Venezuelansku naftu.

U SAD-u nisu sretni time što je Chavez nacionalizirao manje-više sve što je mogao a što je bilo u vlasništvu američkih naftnih kompanija. No u slučaju Venezuele koja ima najveće rezerve ne samo nafte nego i pitke vode na svijetu, i nevjerojatno plodnu zemlju, nema izgovora za to da stanovništvo nema vode, da se uvozi benzin, da nema hrane ni u dućanima, pa čak više ni na crnom tržištu. U vrijeme dolaska Chaveza na vlast najbogatija zemlja Južne Amerike danas se može mjeriti samo s najsiromašnijim zemljama Afrike.

Propast Venezuele: Od nade u novi, demokratski socijalizam do iste stare priče

Kako to da zemlja s najvećim iskoristivim i dokazanim rezervama sirove nafte na svijetu nije u stanju proizvoditi naftu u nekim ozbiljnijim količinama, i kako to da su svjetske rejting agencije poput Fitcha još prošle godine objavile da se državna naftna kompanija Venezuele nalazi u djelomičnom bankrotu? Kako to da se u zemlji kojoj očajnički treba novac svake godine zatvara sve više naftnih bušotina, umjesto da se otvaraju nove?

Nacionalizacija je odgovor. 1976., u jeku naftne krize potaknute izvješćima znanstvenika iz “Rimskog kluba” o neminovnom skorom nestanku nafte, osnovana je Petróleos de Venezuela S.A. (PDVSA), Venezuelanska državna naftna kompanija, koja je u korijenu ove ekonomske katastrofe. Od njenog osnutka i nacionalizacije Venezuelanske naftne industrije PDVSA dominira ekonomijom Venezuele. Ta država, nekoć peti najveći izvoznik nafte na svijetu, je od onda svoju ekonomiju posve podredila izvozu nafte: Sve druge privredne grane su zapuštene, 95% prihoda Venezuele dolazi od izvoza nafte.

Pošast Chavez

Prava katastrofa dolazi pred 20 godina, s dolaskom neobrazovanog ljevičara Huga Chaveza na vlast i uvođenjem “demokratskog” socijalizma. PDVSA postaje glavno političko oružje režima. Cijena nafte u svijetu je prvih nekoliko godina Chavezova režima rasla, a s njom i BDP Venezuele, i standard ljudi.

Između 2004. i 2010. Vlada je iz PDVSA izvukla 62 milijarde dolara za razne socijalne projekte, u skladu sa socijalističkim naukom da profit od nafte mora služiti dobrobiti naroda, ne naftnih kompanija, naročito ne američkih, kojima je imovina u Venezueli nacionalizirana.

(FOTO, VIDEO) Raspala se komunistička diktatura u Venezueli: Oporbeni političar proglasio se privremenim predsjednikom…

No kako to biva kod državnih korporacija, one su i krava muzara za političare. Profiti su također korišteni da bi se financiralo Chavezovo predsjedništvo, a fondovi su se usmjeravali izravno njegovim političkim saveznicima.

Kako se PDVSA sve više fokusirala na političke projekte umjesto na proizvodnju nafte – svaka sličnost s našom INA-om od sedamdesetih na dalje nije slučajna – mehanička i tehnička oprema je sve više propadala, a tisuće i tisuće stručnjaka su otpuštene u valu politički motiviranih otkaza. Na njihovo mjesto su zasjeli kadrovi lojalni Hugu Chavezu i socijalizmu, te vladajućima, hrvatski bi se reklo – uhljebi.

 

Nekompetencija i nestručnost je uzimala maha u korporaciji, a to je dovelo do serije nesreća ali i do užasavajuće neučinkovitosti i endemske korupcije: Kad državna kompanija dijeli državni novac, oni koji daju odobrenja očekuju nešto i za sebe (“a gdje sam tu ja”).
Oko 25.000 radnika je dalo otkaz od siječnja 2017. do siječnja 2018., tvrdi šef sindikata Ivan Freites, pozivajući se na interne podatke. PDVSA je 2016. imala ukupno 146.000 zaposlenih.

Vojna vlast nad kompanijom

To se sve dodatno pogoršalo kad je PDVSA nedavno stavljena izravno pod kontrolu vojske: Došlo je do pravog stampeda. Čak je i član uprave PDVSA i predstavnik pro-vladinog sindikata Wills Rangel nedavno rekao u jednom intervjuu kako su  “masivni odlasci zabrinjavajući”, te kako su brojni radnici napustili  rafinerije. Očito, oni više ne žele raditi za mjesečnu plaću od koje bi se mogla kupiti dva kilograma mesa, kad bi ga bilo u dućanima.

Kao u Jugoslaviji: Predsjednik Venezuele naredio “brisanje nula” s novčanica zbog hiperinflacije

General Manuel Quevedo, koji je preuzeo upravljanje kompanijom u ime vojske – prethodna uprava je završila u zatvoru zbog navodnog primanja mita, što je zapravo političko uklanjanje nepoćudnih jer u Venezueli svi primaju mito –  uveo je vid radne obaveze, pa se sad onima koji napuste posao – sudi. Praktički, radnici su pretvoreni u neplaćenu ropsku radnu snagu pod kontrolom vojske.

Taj bivši zapovjednik nacionalne garde – Chavezovih pretorijanaca – prije toga je otpustio brojne dugogodišnje zaposlenike a od preostalih tražio da denunciraju kolege koji se protive Maduru. Na najviša mjesta je zaposlio vojna lica lojalna režimu i bez ikakvog znanja o nafti. “Vojska zapovijeda inženjerima i vrijeđa ih da su saboteri i lopovi”, rekao je direktor privatne kompanije koja posluje s PDVSA.

Posljedica je da se od izbora Chaveza na vlast do danas, u posljednjih dvadeset godina, proizvodnja nafte smanjila s 3,45 milijuna barela dnevno na nešto preko milijun krajem prošle godine. To nema veze s američkim sankcijama, niti sa smanjenjem kvota OPEC-a, već isključivo s nesposobnošću socijalističke vlade da organizira proizvodnju nafte na profitabilnim osnovama.

Krah proizvodnje

A to ne mogu, jer dvadeset godina nisu ulagali. Proizvodnja nafte je zapravo vrlo skup posao, suprotno općem mišljenju da je dovoljno zabiti bušilicu u zemlju i gledati kako nafta curi. Svaka bušotina košta od dvadesetak milijuna dolara za najjeftiniju do pola milijarde dolara za onu podmorsku. Broj aktivnih naftinih bunara je trenutno 50, nedovoljno za rentabilnu proizvodnju. Kad je Chavez došao na vlast, bilo ih je 120. Stari su presušili ili je dotrajala oprema spriječila daljnju eksploataciju, novi nisu stavljenu u funkciju iako nafte ima na svakom koraku.

Kao u Jugoslaviji: Predsjednik Venezuele naredio “brisanje nula” s novčanica zbog hiperinflacije

Venezuela nije iskoristila niti novac od izvoza nafte, niti kredite koje su im davale Kina i Rusija kako bi reinvestirali u nove bušotine“, kaže za Reuters James Williams, stručnjak za energetiku.  Naime, kad su cijene nafte i proizvodnja bili rekordni, a zarade od nafte odlične, Chavezu nije padalo na pamet ulagati u održavanje pogona. “Njihove su politike otjerale većinu ulagača”, kaže on. Za sad, jedino još Chevron od američkih kompanija posluje u Venezueli u zajedničkim poslovima s državnom naftnom kompanijom.  Naravno, tu su i Rosneft i Kinezi.

“Glavni razlog propasti državne naftne kompanije je što nisu investirali u nastavak bušenja”, govori Williams, “infrastruktura nije održavana niti se u nju ulagalo, to je dovelo do daljnjeg pada proizvodnje. Ukratko, vlada je sve što je mogla napraviti pogrešno u vezi proizvodnje nafte napravila pogrešno“.

Skupa proizvodnja, niske cijene nafte

Jedan drugi stručnjak, Tyler Richey, kaže i da, dok Venezuela ima tone nafte ispod sebe, ona je unatoč tome među državama gdje je vaditi naftu najskuplje unutar OPEC-a. Venezuelu u je 2016. godini koštalo oko 27,62 dolara proizvesti barel nafte, prema podacima Wall Street Journala. To ih stavlja na četvrto mjesto OPEC-a po najskupljoj proizvodnji.

Maduro pozdravio otvaranje summita nesvrstanih u Venezueli

Prije velike krize u Venezueli, Vlada je kalkulirala s cijenom nafte od najmanje sto dolara po barelu kako bi ispunila budžetske ciljeve; kad je cijena barela pala na četrdesetak dolara, čitav sustav se raspao. Venezuela ne može povećati proizvodnju, jer za to nema ni novca, ni ljudi, ni znanja. No stvari su otišle tako daleko da ih u ovom trenutku ne bi ekonomski spasila ni cijena nafte od 140 dolara po barelu. Ukratko, Maduro se kockao na visoke, previsoke cijene nafte, on i Chavez su kredite i zaradu od nafte potrošili na podmićivanje biračkog tijela, i na socijalna prava i povlastice koje se u Venezueli naravno zloupotrebljavaju gdje god se može, čak i gore nego kod nas. Kad su pale kako proizvodnja tako i cijena nafte, sistem se jednostavno raspao po svim šavovima.

Izvor: narod.hr