Sve je više židovskih znanstvenika i analitičara koji prepoznaju opasnost srpskog diskursa o Jasenovcu kao srpsko svojatanje holokausta. Važno je zamijetiti da pritom hrvatski povjesničari ne vrše nikakav utjecaj, nego sada ugledni židovski znanstvenici neovisno dolaze do zaključaka o kojima istinski povjesničari u Hrvatskoj već dugo govore.
Ugledni američki ekonomist David Goldman prepoznao je ovu opasnost i pisao o srpskom otimanju holokausta od židovskog naroda, pri čemu se Srbi prikazuju kao mučenici, a Židovi kao njihova braća. U svom je članku, o kojem smo nedavno pisali, iznio kako srpski povjesničari – bez ikakvih forenzičkih dokaza – ustrajno preuveličavaju brojke smrtno stradalih Srba u Jasenovcu kako bi silom “dokazali” da je njihova patnja bila ‘jednaka’ ili ‘čak i veća’ nego patnja Židova.
Goldman u tom smislu navodi kako Srbi objavljuju ukradene fotografije nacističkog terora u Treblinki, Ukrajini, Latviji i Poljskoj i prikazuju ih kao stradanje Srba. Pritom je poznato da je čak 84% podataka o navodnim žrtvama tog logora falsificirano., što je pokazalo nedavno istraživanje. U isto vrijeme, službeni broj žrtava od 1945. povećao se 40 puta – i još uvijek raste u 2021.!
Kako se pripadnost Šoe Židovima sve više razvodnjuje, sve su glasnija upozorenja stručnjakinje na temu holokausta, profesorice Lee David sa Sveučilišta u Haifi. “Srpska politička elite otela je slike i simbole holokausta kako bi predstavila Srbe kao pravovaljane žrtve i tako opravdala novu srpsku nacionalističku ideologiju”, kazala je David.
David upozorava da od 2005. diskursom o holokaustu u Srbiji upravlja Odbor za Jasenovac (Srpske Pravoslavne Crkve) i tako se obrazovanje na temu holokausta odvija unutar granica srpskog sjećanja. Holokaust tako postaje kontkestom u kojem su se odvijali masakri Srba, a Židovi i Romi koji su u Jasenovcu stradali postaju srpska “braća u stradanju”. Odbor za Jasenovac odmah se povezao s Yad Vashemom u Izraelu preko Jovana Ćulibrka, (episkopa pakračko-slavonskog, op. a.). Tako se memorijalizacija holokausta počela služiti srpskim političkim ciljevima.
Ne treba zaboraviti da je Ćulibrk još 2016. u razgovoru za Jutarnji list potencirao govor o nepoznatom, ali moguće većem broju žrtava u Jasenovcu od onoga što se pretpostavlja. “Ogroman hijatus od četiri stotine tisuća govori nam da i u slučaju Jasenovca moramo računati na veliku marginu. Ta margina je velika kada se radi o mnogo sistematičnijoj nacističkoj industriji smrti i može se očekivati da će ona biti još veća, u postotcima, kada je u pitanju NDH“, rekao je tada za Jutarnji.
“Bez dugotrajnog i posvećenog rada većeg broja naučnika, nikada nećemo imati ni približan broj stradalih, i tko god u ovom trenutku pretendira da vlada konačnim brojem žrtava, jednostavno je – i tu ne biram riječi – pretenciozni amater. Ovo je pak važno: i beogradski Muzej žrtava genocida i Spomen-područje Jasenovac u ovom trenutku imaju približno isti broj imena žrtava Jasenovca. To je svakako najdragocjenije što imamo i dobra osnova za svaku buduću suradnju”, ustvrdio je tada Ćulibrk.
Još skandaloznije tvrdnje iznio je bivši patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Irinej. Bio on – prema riječima Jovana Ćulibrka – pretenciozni amater ili ne, Irinej je jasno ustvrdio broj srpskih žrtava u Jasenovcu. Naime, tijekom obilježavanja žrtava jasenovačkog logora na prostoru Donje Gradine (BiH) 2019. godine Irinej je ustvrdio da je u Jasenovcu pobijeno preko milijun osoba srpske nacionalnosti, ali i da su neki katolički svećenici bili provoditelji najokrutnijih kazni i smaknuća u tom logoru.
Istu je klevetu ponovio i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić godinu poslije, kada je povodom iste komemoracije uzvikivao da Srbija neće zaboraviti “nijedan logor, nož, malj, metak, nijednu grobnicu, nijedan zločin, niti jedno ime onih koji su provodili državnu politiku istrebljenja čitavog jednog naroda, srpskog.”
“Njemački podaci su govorili da je u NDH ubijeno gotovo milijun Srba, što jasno pokazuje da je njihovo istrebljenje bila državna politika i da je to bio genocid, što se nikada ne smije zaboraviti”, kazao je tada Vučić.
Čelnik Republike Srpske Milorad Dodik isti je narativ upotrijebio kao povod govoru o nužnom ujedinjenju RS-a sa Srbijom. “Ne smijemo oklijevati da kažemo da je jedna od stvari koju moramo ostvariti državno jedinstvo RS-a i Srbije. Koliko god se to nekome ne sviđalo ili nekoga vrijeđalo, to je srpska nacionalna ideja ovog stoljeća, ne ove ili sljedeće godine”, rekao je Dodik 2018. godine, zahtijevajući da se zločini počinjeni u NDH proglase genocidom nad Srbima.
“To je zločin koji nije zastario niti može zastarjeti. Smatram da je na generaciji znanstvenika ovog vremena i političara, ali i budućih generacija, da ustraju na zahtjevu da se stradanje i ubijanje Srba u Jasenovcu okarakterizira kao genocid“, rekao je tada Dodik.
Profesorica David u tom smislu naglašava da, “budući da su ustanovili Srbe kao žrtve holokausta, sprsko političko vodstvo sve je više marginaliziralo ulogu srpskih partizana u II. svjetskom ratu, a naglašavalo – i konačno rehabilitiralo – fašističku i nacionalističku četničku grupaciju. Odgovornost Srba za Domovinski rat 1990.-ih sustavno se ignorira, a diskurs o holokaustu služi zatvaranju svake mogućnosti javne rasprave o ratu koji – i ako se spomene – služi samo prikazivanju Srba kao žrtava”, zaključuje David.
> Najstariji židovski medij JC o ‘Dari iz Jasenovca’: Film se često spušta u antihrvatski zanos
> LA Times o filmu ‘Dara iz Jasenovca’: ‘Cinično je da Srbija ovim želi do Oscara’
Podsjetimo, Srbi se u svojoj mitomaniji o Jasenovcu ne zaustavljaju samo na nazovipovijesnim istraživanjima, nego nastoje širiti propagandu i putem velikoga platna. Nedavno objavljen srpski film “Dara iz Jasenovca” primjer je spomenute “otmice Šoe”, a budući da su Srbi ovaj film nominirali za Oscara, svjetska je javnost dobila priliku za kritički osvrt. To se i dogodilo, pa su židovski mislioci samo jasnije prepoznali o kakvoj se metodi srpske propagande u stvari radi.
Jay Weissberg, jedan od glavnih kritičara najutjecajnijeg magazina Variety, osvrće se na nominaciju filma Predraga Antonijevića “Dara iz Jasenovca” za Oscara ističući da je riječ o “tanko zamaskiranoj propagandi koja cinično zlorabi holokaust za guranje mučne teme političkog domorodstva”.
“Njegov neskriveni protuhrvatski i protukatolički naboj suviše je očito osmišljen kao oružje u sadašnjim sukobima Srba i njihovih susjeda, a uživanje u vizualizaciji sadizma, u kontrastu s djetinjom nevinosti, gura u stranu bilo kakvo razmišljanje o opasnostima nacionalizma, ubilačkog rasizma i genocida i nadomješta ga jeftinom sentimentalnošću”, piše Weisberg. “Kontekst je nemoguće ne uzeti u obzir, a u ovom slučaju to je kako srpski nacionalisti koriste Jasenovac kao bojni poklič i pretvara film u propagandu.”
Kritiku ovog srpskog propagandnog materijala u američkim dnevnim novinama Los Angeles Times potpisuje Robert Abele. “Tanak je furnir povijesne realnosti na tom očito nativističkom i manipulativnom filmu”, piše Abele. Kritičar navodi da film sadržava scenu u kojoj nacista iz Njemačke kroz logor vodi hrvatski domaćin.
“Kada u toj sceni nacista uhvati jeza zbog sadističkog postupanja Hrvata prema srpskim zatvorenicima, onda znate da gledate film koji ima agendu”, opisuje Abele. Dodaje da je “Dara” ušminkano ostvarenje te gledatelju nije teško suosjećati s 10-godišnjom Darom (igra je Biljana Čekić) i drugim zatvorenicima logora. “Međutim, nije jasno kako išta od toga što je pokazano u filmu, koji je snimljen poput svakog drugog holivudskog epa, doprinosi boljem razumijevanju tog crnog perioda u povijesti”, dodaje.
Kao negativan – film je ocijenio i The Jewish Chronicle (JC), najstariji židovski medij u svijetu sa sjedištem u Londonu osnovan 1841. godine. “Doduše, Antonijević predstavlja lijepo snimljen film s tehničke strane, ali postoji nešto što nije u skladu s namjerom filma u suvremenom okruženju. Oni koji su upoznati s dugom i bolnom poviješću Balkana i besmislenim sukobima 90-ih bit će au fait (op.a dobro upoznati) s odnosima Srba i Hrvata pred kolapsom, od raspada bivše republike Jugoslavije.”
“Dodati još više goriva u ionako zapaljivu situaciju čini se neodgovornim, a da i ne spominjem pomalo neiskreno”, piše Linda Marric za JC. “Uz pravovremenu priču o mračnoj prošlosti tog područja, film se često spušta u nacionalistički i antihrvatski zanos, što samo razvodnjava njegovu poruku”, zaključuje se u recenziji.
Lajtmotiv srpskoga filma, kojeg svaka ozbiljnija i nepristrana kritika ne uzima ozbiljno, prepoznao i židovski Forward.
