Od kada je hrvatska nogometna vrsta prije gotovo 25 godina počela nastupati u popularnim „kockastim“ dresovima, nogomet je za promociju Hrvatske učinio više nego sve ostale PR kampanje zajedno. Međutim, desetljeća uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije, dobrim rezultatima usprkos, zasjenila su česta divljanja malog broja „navijača“, koja su nas isprva čudila, a na koncu smo se na njih navikli kao na neko „nužno zlo“.
O toj temi se sporadično, nakon svakog novog incidenta govori u medijima, ali kao i u mnogim drugim sferama društvenog života, nikada se nije napravila operativna strategija, koja bi se potom i provela. Niti zakonska rješenja koja na papiru dobro zvuče, nisu uravnotežena, niti u praksi sustavno provođena. Ovo žalosno stanje objašnjavalo se u medijima bitkom „navijača“ protiv HNS-a, a zapravo je uperena njegovih članova, posebice protiv Zdravka Mamića. Zašto je naposljetku žrtva napada postala reprezentacija, za koju su manje više svi tvrdili da im je „iznad svega“, nije do kraja jasno. Nema međutim sumnje, kako je u cijelu stvar upetljana politička „utakmica“, koja se prelila na tribine nogometnih stadiona. Također je neshvatljivo kako se godinama ne uspijeva identificirati i neutralizirati razmjerno doista mali broj „profesionalnih“ huligana koji stalno izazivaju nerede.
Hrvatska nogometna reprezentacija imala je veliku podršku navijača u Milanu na utakmici protiv Italije. Oko sedam tisuća pristalica naše reprezentacije došlo je na tribine San Sira 16.11.2014. kako bi bodrilo izabranike Nike Kovača. Manja skupina „navijača“ objavila je i prije utakmice kako ima samo jedan cilj – izazvati prekid. Oni su nastavili raditi nerede i izvan stadiona Giuseppe Meazza po završetku utakmice. Za vrijeme i nakon nogometnog sraza na milanskom San Siru, u policijskim lisicama završilo je 17 navijača. Brzinski su izvedeni pred talijanskog suca. Tko su te osobe, što je s njima učinilo hrvatsko pravosuđe i kakve su im kazne izrečene u Hrvatskoj, te da li im je zabranjen pristup na utakmice reprezentacije, ovdašnja javnost nikada nije saznala.
Na uzvratnoj utakmici s Italijom, iako igranom ispred praznih tribina stadiona Poljud, na travnjaku je osvanula svastika. Policija do dana današnjeg nije pronašla počinitelja, iako se sa znatnim zakašnjenjem pojavila i navodna video snimka dvojice osoba koje su napravile sabotažu. Pitanje je i zašto je policiji trebalo 20 dana za pregled video materijala na Poljudu, a mnoge stvari vezane za taj čin specijalnog rata protiv Hrvatske do danas su ostale nerazjašnjene. Javnost je strahovala da će hrvatska reprezentacija biti izbačena s Europskog nogometnog prvenstva, ali se to srećom nije dogodilo. Slika svastike na Poljudu obišla je svijet, a Hrvati su opet optuženi za nacizam, ksenofobiju i nesnošljivost. Nemjerljiva šteta ugledu RH je nepovratno nanesena, a već je u određenim trenucima upotrijebljena u propagandnom ratu protiv RH.
Uslijedila je drastična odluka HNS-a: „Na gostovanjima u Azerbajdžanu (3. rujna), Norveškoj (6. rujna) i na Malti (13. listopada) neće biti organizirane tribine za hrvatske navijače.“ A kako je HNS zbog kukastog križa na utakmici u Splitu kažnjen između ostalog s dvije utakmice bez publike, to znači da do kraja kvalifikacijskog ciklusa reprezentaciju na utakmicama neće bodriti naši navijači kojima se uvijek priključe i nikad sankcionirani „navijači“. Ova odluka u stvari znači kako HNS, ali prvenstveno državni represivni i sudski aparat nije u stanju ili ne želi zauzdati onu skupinu huligana koja neprestano čini nerede i ekscese.
U rasvjetljavanje slučaja „svastika“ Ministarstvo unutarnjih poslova zatražilo je preko Europola i pomoć od policija europskih zemalja ne bi li sa loše snimke nadzornih kamera otkrili identitet dvojice navodnih počinitelja. U Ministarstvu ističu kako su s ograde koju su “slikari” preskočili, uzeti otisci, pa će se i preko njih pokušati doći do počinitelja. Sve ove aktivnosti, poduzete sa 20-tak dana zakašnjenja, bacaju sumnju da postoji stvarna namjera da se počinitelji otkriju i sve više otvaraju prostor teorijama da sve provokacije takve vrste dolaze u stvari od onih struja koje ne žele da Hrvatska bude svjetski prepoznata zemlja koja više nema ama baš nikakvih veza sa bivšom državom.
* Željko Sakić, 30.09.1970.g., Rijeka, sudionik Domovinskog rata od 1991.g., umirovljeni časnik HV, pisac. Roman “Olovni pokrivač” uvršten je u antologiju hrvatskog romana 20 stoljeća, akademika Krešimira Nemeca. Godinu dana bio bio je urednik informativnog programa na riječkom radio Trsatu. Osim književnog rada bavi se analitičkim praćenjem ključnih političkih fenomena u zemlji i inozemstvu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
