Hebrang: Srpski predstavnici nisu uspjeli opovrgnuti ni jedan od navoda hrvatske tužbe za genocid

Započeo je proces pokrenut hrvatskom tužbom za genocid pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu (ICJ). Po Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948., genocid je postupak s namjerom da se u potpunosti uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Pri tome mora postojati namjera i dokaz o nečijoj odgovornosti za namjeru i činjenje genocida. U hrvatskoj tužbi ni jedan od ovih uvjeta ne bi smio biti sporan jer postoji obilje dokaza koje samo treba znati mudro iskoristiti. Sama narav srpske agresije na Republiku Hrvatsku genocidna je kako po planiranju, tako po zapovijedanju i izvršenju zločina. U dosadašnjem tijeku sudskog postupka srpski predstavnici nisu uspjeli opovrgnuti ni jedan od navoda hrvatske tužbe za genocid.

Bila je namjera uništiti hrvatski nacionalni korpus do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag

Razmotrimo osnovne dokaze srpske genocidne metode. Iz načina vođenja vojnog pohoda na Hrvatsku vidljiva je namjera potpunog uništenja hrvatskoga nacionalnog korpusa na području omeđenom linijom Virovitica-Karlovac-Karlobag. To je stara zacrtana politička granica velike Srbije, koja se prati u niz povijesnih dokumenata, a sažeta je u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Dokument je objavljen 1986. i predstavlja politički temelj za sve što se kasnije dogodilo – genocid nad hrvatskim narodom. Realizacija Memoranduma ogleda se i u preustroju vojnih oblasti neposredno pred agresiju, što je također dokaz namjere. U sažetom prikazu nabrojit ćemo ratne događaje koji potvrđuju tu namjeru.

Srpski agresor je imao jedinice koje su se sastojale od vojnika JNA i srpskih civila koje je naoružala JNA. Oni su sustavno tijekom 1991. protjerivali Hrvate s osvojenih područja, njih ukupno 210 000. Kad je Hrvatska vojska oslobodila ta područja zatekla je jednonacionalni sastav stanovništva koji su činili isključivo Srbi. S time je ostvaren osnovni cilj genocida, a to je potpuno čišćenje okupiranog teritorija od Hrvata.

Monstruozni masakri Hrvata i granatiranje naselja tipična metode genocida

U ostvarenju toga cilja važan je i način protjerivanja. U tome je srpski agresor koristio za genocid tipičan način ubijanja. S jedne strane to su monstruozni masakri pojedinaca i skupina Hrvata na osvojenim područjima, a s druge namjerno granatiranje civilnih naselja. Dokaze o masakrima smo prikupili u Glavnom stožeru Saniteta Republike Hrvatske temeljem svjedočenja preživjelih i identifikacije masakriranih. Rezultati masakra publicirani su 1992. u knjizi Mass killing and genocide in Croatia 1991./92. (M. Granić, A. Hebrang, I. Kostović, Sveučilišna naklada, Zagreb, 1992/. Već tada smo dokazali da se počinjeni masakri uklapaju u definiciju genocida. Druga metoda provedbe genocida bila je sustavno granatiranje civilnih objekata, domova i bolnica. Genocidnost dokazuju rezultati objavljeni u knjizi “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” /A. Hebrang, Zagreb, 2013./. U knjizi su objavljeni rezultati identifikacije i evidencije svakog poginulog civila. Metodu evidentiranja ubijenih civila primjenili smo na početku rata te dodali kasnije ekshumirane i identificirane ubijene civile. Rezultati su zastrašujući!

Struktura ubijenih civila tipična za genocidnu metodu

Srpski agresor ubio je 7 263 civila (ne računajući još oko 1000 neekshumiranih, tako da će ukupan broj prijeći 8 000 ubijenih civila). Struktura ubijenih civila je tipična za genocidnu metodu eliminacije stanovništva. Naime, među ubijenim civilima je čak 47 posto starijih od 60 godina, a 49 posto ubijenih su žene i djeca (45 posto žene i 5 posto djeca). U ratovima u kojima su civili slučajne žrtve granatiranja takva dobna i spolna struktura ubijenih civila nije moguća. Nema ratova u kojima je gotovo polovina ubijenih starije dobne skupine, niti ovako velike zastupljenosti ubijenih žena i djece.

Rezultati analize strukture ubijenih civila dokazuju da su ciljevi agresorskog topništva bili domovi u kojima žive stariji, žene i djeca s očitom namjerom njihova istrebljenja. Namjerno ubijanje starijih osoba poznati je genocidni akt, jer izaziva zgražanje i strah s posljedicom iseljavanja stanovništva. Isto je i s ubijanjem žena, nositeljica topline obitelji i doma. Beskrupuloznost ostvarivanja genocida pokazuje i podatak da je svaki dvadeseti ubijeni civil bilo dijete mlađe od 18 godina. Ovim podacima dodajemo i analizu

30.520 teških ranjenika hospitaliziranih u hrvatskim ratnim bolnicama. Analiza pokazuja značajno teže ozljede civila nego vojnika i veću ukupnu smrtnost civila među ranjenima.

Bolnice samo u genocidnim namjerama cilj topništva

Na genocid ukazuje i namjerno uništavanje bolnica, koje su u ratu utočište, bez kojega ostanak i opstanak stanovništva nije moguć. U raznim ratovima dogode se sporadična uništenja bolnica, ali samo u genocidu one su sustavni cilj topništva. Evidencije pokazuju da je srpsko topništvo gađalo 17 hrvatskih bolnica, od čega je 13 teško oštećeno, a tri potpuno uništene. Višekratno su pogođene sve bolnice locirane unutar zacrtane linije do koje je trebalo istrijebiti svo nesrpsko stanovništvo.

Budući da srbijanski predstavnici ne mogu opovrgnuti ove dokaze, pokušat će usmjeriti obranu na nepostojanje namjere činjenja, nepostojeću liniju zapovijedanja i nepostojanje međunarodne obveze u odnosu na Konvenciju o genocidu. Ni u tim pitanjima objektivno suđenje ne bi imalo razloga ne prihvatiti hrvatsku tužbu.

Hrvatski gradovi rušeni pod srpskom zastavom

Prvo je pitanje je li Republika Srbija obveznica poštivanja konvencije iz 1948.? Po svemu proizlazi da je imala tu obvezu, jer je imala politički subjektivitet kao bivša republika SFR Jugoslavije temeljem Ustava iz 1974. Po njemu je Jugoslavija definirana kao savezna republika ravnopravnih narod, slobodno ujedinjenih s pravom naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Iz toga proizlazi i pravni slijed preuzetih obveza, a Jugoslavija je ratificirala Konvenciju o genocidu, dakle obvezala i sve bivše sastavnice da ju poštuju. Zato vjerujem da će naš pravni tim to moći dokazati. Izgovor da rat nije vodila Srbija nego tadašnja Jugoslavija je smiješan, jer predsjednik dr. Franjo Tuđman nije imao niz ratnih pregovora s tadašnjim Predsjedništvom Jugoslavije, nego s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem! Teret krivice je, dakle, na Republici Srbiji koja nikada tijekom agresije nije negirala svoju ključnu ulogu. Napokon, hrvatski gradovi, uključujući Vukovar, rušeni su pod zastavama Republike Srbije o čemu svjedoče brojne fotografije.

 Nedvojbena povezanost JNA i srpskih paravojnih postrojba

Srbijanska strana u nedostatku jačih argumenata negira nadređenost agresorske vojske nad naoružanim srpskim civilima te krivicu zločina prebacuje na njih. Pitanje poveznice između vojske i civilnih skupna, što srbijanski odvjetniči tim negira, jasno je iz brojnih događaja. Ta je veza naznačena u prvoj akciji tadašnje JNA koja je napala helikoptere hrvatske policije 18. kolovoza 1990. godine, niti tri mjeseca od prvih demokratskih izbora. Policija je krenula raskrčiti puteve zapriječene balvanima i naoružanim srpskim civilnim stražama. Ti civili su imali vojno naoružanje, štitili su ih vojni ratni zrakoplovi i već tada je bila jasna narav rata koji slijedi, a to je akcija vojske i srpskih civila koje je ta vojska naoružala i uključila u svoje borbene planove. Uska povezanost vojske i civila temeljila se je na tadašnjem zakonu o općenarodnoj obrani, po kojemu je u slučaju rata svaki civil bio vojni obveznik i odmah se je morao javiti u vojno zapovjedništvo i postupati u skladu s vojnim planovima i zapovjedima. Ogromne količine oružja i streljiva srpski civili dobili su isključivo od JNA, nalogom vojnog vrha u Beogradu. Zapovjedni lanac, od vojske do civlnih naoružanih skupina, može se dokazati na osnovi mnogih pregovora o razmjeni zarobljenika i raznim humanitarnim konvojima. Kad je trebalo osigurati privremeni prekid vatre iz humanitarnih razloga, uvijek smo pregovarali s generalima tadašnje JNA, a ne s naoružanim srpskim civilima jer oni nisu imali mogućnost donošenja nikakve samostalne važnije odluke. Osobno sam puno puta pregovarao s generalom Andrijom Rašetom o razmjeni zarobljenika, konvoju za izvlačenje ranjenika iz Vukovara, dostavi humanitarne pomoći, evakuaciji Vukovarske bolnice, nakon pada Vukovara. Na tim dokumentima je potpis generala Rašete koji jamči i postupanje srpskih civilnih i paravojnih formacija. Treba li očitijeg priznanja poveznice vojske i srpskih civila? Uz generala Rašetu u pregovorima je sudjelovao i oficir KOS-a pukovnik Stamenković, a nikada nisu sudjelovali naoružani civili samostalno jer su bili podređeni agresorskoj vojsci. Organizacija KOS-a je bila zadužena za operativno provođenje genocida, u što se ubraja i osnivanje sabirnih logora za zarobljenike. Dokumenti pokazuju da je sabirne logore zapovijedila “Uprava bezbednosti SSNO”, početkom 1992. Kao primjer navodim zapovjed za formiranje takvog logora u KPD Stara Gradiška i u Manjači s potpisom general-pukovnika Vladimira Vukovića.

 Martić naredio evakuaciju za borbu nesposobnog stanovništva

Treba reći i nešto o tvrdnji srbijanskog pravnog tima da genocid nije učinjen nad Hrvatima nego nad Srbima. Oni tvrde da su Srbi protjerani u “Oluji” te da je ubijen veći broj civila. Obje laži pobijaju mnogi dokumenti pa ću navesti neke od njih. Protjerivanje srpskog pučanstva u operaciji “Oluja” nije bilo, a evakuacija je bila već unaprijed pripremljena. Nekoliko dana prije te hrvatske vojno-redarstvene akcije, s Dinare smo dalekozorom vidjeli pripremljene kolone, natovarene prikolice spremne za odlazak. Danas znamo da je bijeg srpskih civila planiran i proveden na zapovjed Mile Martića, predsjednika tzv. republike srpske krajine. O tome svjedoči dokument broj 2-3113-1 od 4. kolovoza 1995. godine. Iz dokumenta je jasno da Martić toga dana u 16.45 sati “naređuje plansku evakuaciju sveg za borbu nesposobnog stanovništva područja Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac”, a evakuacija se treba provoditi “prema pripremljenim planovima u pravcima prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu“. Na temelju tog i niza druguh dokumenata u Haagu je donesena oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, a s njima i cijelom hrvatskom političkom vrhu. Ponovno navođenje planskog protjerivanja srpskog pučanstva, od strane srbijanskog odvjetničkog tima, samo je znak panike zbog nedostatka argumenata protiv tužbe za genocid.

Srbijanske tvrdnje o protjerivanju srpskih civila tijekom “Oluje” neutemeljene

Preostaje pitanje hrvatskih zločina nad srpskim civilima, o čemu često slušamo i od nekih domaćih političara koji su izbjegli sudjelovati u Domovinskom ratu, pa ga sada nastoje na svaki način ocrniti kako bi opravdali sebe. Pozivaju se na iskaze HHO-a, Žarka Puhovskog i nekih političara koji su nekažnjeno širili laži o hrvatskim zločinima. Postoje tri izvora podataka o ubijenim srpskim civilima. Prvi je izvor uradak Save Štrpca i njegova “Veritasa”, koji navodi preko 2 500 ubijenih srpskih civila. Proučavanjem tog dokumenta lako je utvrditi kako Štrbac i sam navodi da nema evidencije ni identifikacije ubijenih civila, niti imena svjedoka. Kao izvor podatak o ubijenim Srbima navodi “… medije, memoarsku građu, posjete mjestima ukopa i popise stanovništva”. Sam priznaje “raspršenost podataka i nedostatak vlastite državne administracije što značajno otežava prikupljanje podataka o srpskim žrtvama”. Njegov površan i diletantski dokument upada u zamku istine slijedećim navodom: ” …utvrdilo se da je na tom spisku poginulih 35 aktivnih vojnih lica, 63 aktivna vojnika, 90 milicionera, 80 civila, 2 221 vojnik obveznik…”. Tih 80 civila bi mogla biti i najvjerojatnija brojka ubijenih srpskih civila, prema više od 8 000 ubijenih hrvatskih civila. Drugi je izvor podataka o ubijenim srpskim civilima Dokument HHO-a koji je na suđenju hrvatskim generalima u Haagu zastupao Žarko Puhovski. Taj dokument tvrdi je da je u “Oluji” ubijeno 667 srpskih civila. Optužio je Puhovski za to generale Gotovinu, Markača i Čermaka, rekavši da su sudjelovali “… u udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja Srba nakon Oluje”. Puhovski je na sudu doslovno ismijan, jer je sud utvrdio da “…izvješće HHO-a donosi tvrdnje čiji izvori nisu navedeni, kao i dvostruke opise istih događaja. Zato sudsko vijeće neće prihvatiti taj dokument, označen kao P2402, ukoliko informacije iz njega nisu potkrijepljene i nekim drugim informacijama”. Kasnije je sud prihvatio, na temelju drugih dokumenata, mogućnost da su u “Oluji” ubijena 42 srpska civila. Svaka smrt je najveća tuga za ljudski rod, ali je manipuliranje brojevima ubijenih pravi zločin. Puhovskog i njegove podatke podržavali su razni manipulatori istine, kao što su Zoran Pusić i Vesna Teršelić te razne udruge kao “Documenta”, “Gong”, “BaBe” itd. Puhovski je nakon totalnog debakla u Haagu nagrađen sve češćim pojavljivanjem na HRT-u, pa možemo opravdano pitati je li to blaćenje Hrvatske bez argumenata bila baš samo njegova akcija ili udruženij pothvat?

Vjerojatno najtočniji podatak o ubijenim srpskim civilima u “Oluji” je onaj koji je na temelju istraga objavio DORH, a radi se o 47 osoba. Prema tome, srbijanska tvrdnja o protjerivanju Srba i ubijanju srpskih civila u okviru nekakve hrvatske genocidne strategije je neutemeljena. Zato se srbijanska obrana u Haagu poziva na povijest proglašavajući Hrvate nacistima, ali to očito nije argument za Međunarodni sud (ICJ) nego početak realizacije plana Memorandum 2. Ovaj puta to treba shvatiti na virijeme.

Piše: prof. dr. sc. Andrija Hebrang