28. studenoga sveti Jakov Markijski – svetac iz Italije koji je djelovao među hrvatskim katolicima

Nakon plodnog apostolata po Italiji po papinoj naredbi pošao je na apostolsko putovanje po istočnoj, srednjoj i sjevernoj Europi. Posebno je bio vezan uz naše hrvatske krajeve. 1432. godine general franjevačkog reda poslao ga je u Bosnu kao pohoditelja Bosanske vikarije, kad je pred­sjedao kapitulu, na kojemu je izabran za vikara fra Ivan Korčulanin. Krajem iste godine nalazimo ga u Dubrovniku kao propovjednika i starješinu samostana Male braće.

Rođen je 1394. u Monteprandone u Italiji kao osamnaesto od de­vetnaest djece u obitelji Antuna Gangali-Rosso i žene mu Antonije. Kršten je na ime Domenico (Nedjeljko), najvjerojatnije je rođen jedne nedjelje u mjesecu rujnu navedene godine.

U djetinjstvu je bio pastir čuvajući ovce i svinje. Kad je jedanput vuk napao njegovo stado, pobježe k rođaku svećeniku u Offidu, koji ga nauči čitati i pisati. Odatle prijeđe u Ascoli, učiti gramatiku i retoriku, a oko 1404. preseli u Perugiu, gdje studira pravo. Najprije je bio pri­vatni učitelj, zatim bilježnik u Firenzi. Na Veliki petak 1415., na La Verni doživi obraćenje, te istoga ljeta „ser Domenico” pokuca na vrata samostana svete Marije Anđeoske u Asizu, gdje primi franjevački habit i ime fra Jakov. Bogoslovni nauke uči u samostanu S. Salvatore u Firenzi. Tu je slavio mladu misu i na blagdan svetog Ante 1422. drži prvu propovijed. Otada je propovijedanje bilo njegovo glavno zani­manje sve do smrti.

Nakon plodnog apostolata po Italiji po papinoj naredbi pošao je na apostolsko putovanje po istočnoj, srednjoj i sjevernoj Europi. Posebno je bio vezan uz naše hrvatske krajeve. 1432. godine general franjevačkog reda poslao ga je u Bosnu kao pohoditelja Bosanske vikarije, kad je pred­sjedao kapitulu, na kojemu je izabran za vikara fra Ivan Korčulanin. Krajem iste godine nalazimo ga u Dubrovniku kao propovjednika i starješinu samostana Male braće. 1435.1438. godine bio je vrhovni star­ješina Bosanske vikarije, u kojoj je nastojao provesti obnovu u duhu franjevačkog pravila i ustanova. Uz tu mu je dužnost papa EugenIV. povjerio i službu inkvizitora po Bosni, Slavoniji, Ugarskoj i Austriji. Boravi i u Đakovu, Stonu i Šibeniku, gdje se upoznao s dva brata svetoga Nikole Tavelića. Ljeti 1439. nalazi se u Kamenici u Sri­jemu. Posljednjih 18 godina života živio je u Italiji neumorno propovije­dajući od grada do grada.

Napisao je brojna teološka djela, osobito propovijedi. Temelj njego­vim propovijedima bilo je Sveto pismo, kršćanski teolozi i latinski klasici. Dantea je smatrao teološkim piscem. U njegovoj ostavštini nađena su dva primjerka „Božanske komedije”.

Svetac se cijeli život odvažno borio u franjevačkom redu protiv pada discipline, u Crkvi protiv heretika, a u društvu protiv kamatara. Da pomogne sirotinji, po Italiji je osnivao „Montes pietatis” (pučke blagajne).

Umro je 28. studenoga 1476. u Napulju. Tijelo mu se čuva sačuvano u crkvi svete Marije Nove u istom gradu. Narod ga je odmah častiti kao sveca, a Crkva ga 1624. proglasila blaženim, a 1726. svetim.

Jedan stari franjevački pisac ovako opisuje našega sveca: „Blaženi Jakov bio je srednjega stasa, jakog značaja, pokretan, ćelave glave, simpatična izgleda. Imao je visok i zvonak glas, oštar um, nadprosječno pamćenje. Bio je stručnjak u Svetom pismu i dubok u drugim znanostima, poznavao je više jezika. Jeo je malo, pio još manje, a spavao najmanje. Vrlo uzdržljiv činio je velike napore i podnio mnoge neprilike. Žarko je molio, a nadasve je oplakivao muku Gospodine Našega Isusa Krista i gubljenje duša.”

Te se misli odrazuju i u zbornoj molitvi u franjevačkom misalu u svečevu čast: „Bože ti si, radi spasenja duša i obraćenja grešnika na put kreposti, učinio blaženog Jakova slavnim propovjednikom Evanđelja. Po njegovu zagovoru oprosti nam milostivo sve naše grijehe i udijeli vječni život.”

Izvor: narod.hr