Don Tihomir Šutalo: ‘Čeznem za danom kad ćete ponovno doći u crkvu!’

Don Tihomir Šutalo je redovnik, salezijanac, provinicijal Hrvatske salezijanske provincije. Ova njegova propovjed odražana na Uskrs, 12.4. na zagrebačkoj Knežiji toliko se dojmila jedne naše čitateljice da ju je transkribirala i dostavila našoj redakciji uz prijedlog da je objavimo.  Složili smo se sa ocjenom naše čitateljice i ovdje donosimo cijelu propovjed..

Draga braćo i sestre,

Danas na Uskrs čitamo Evanđelje koje započinje sa – trkom. Trči Marija Magdalena, trče žene, trči Petar, trči Ivan. 

Kamo trče?

Mi ljudi obično trčimo iz tri razloga: 1. kad se bojimo, bježimo; 2. kad se natječemo, pa želimo pokazati da smo brži od nekoga; i treći je kad smo jako radosni, kad nekome želimo donijeti radost.

Zato je dobro danas, na Uskrs, pitati se – zašto i ovi iz Evanđelja trče. A zašto i mi u životu trčimo. Kamo trčimo? Do kada trčimo? Uskrs je sigurno izvrsna prilika, osobito ovaj Uskrs ove godine koji mi slavimo u ovim okolnostima, da si ozbiljno postavimo ovo pitanje. Možda prvi put u životu imamo prilike razgovarati u našim obiteljima svi zajedno – kamo trčimo. Braćo i sestre, istina je, koliko god to ne pisalo u našim knjigama, da se u povijesti čovječanstva dogodila samo jedna revolucija. Naši udžbenicima iz povijesti nam govore o puno ljudskih događaja, puno revolucija o kojima mi učimo, ali one su u stvari sve iste, tj. nisu donijele ništa. Ništa nova. Od Adamovog i Evinog grijeha do nas danas u našem životu, u čovjekovom životu, nije se dogodilo ništa novo. Trčimo, trčimo, trčimo, i sve završi – u smrti. 

Čak i ovo što mi sada živimo, ovo okruženje oko nas – jest trk, naše bježanje pred smrću, naše bježanje od bolesti, konačno, naše bježanje od groba. I imamo stvarno pravo postaviti si pitanje: pa dokad će te ljudske generacije bježati od groba? Nekad su bježali moji pradjedovi, nekad moj djed, jučer moj tata, danas ja, sutra moj sin, prekosutra moj unuk… Svi trčimo. I tako cijelu ljudsku povijest. I svi se strovalimo u smrt. I zato je, ponavljam koliko god naši udžbenici ne pisali o jedinoj revoluciji u našoj ljudskoj povijesti –jedina revolucija je  Isusovo uskrsnuće. Jer je donijela nešto drugo. Ni ovi iz Evanđelja nisu razumjeli. Ni oni nisu razumjeli! Jer su u svemu onome što su vidjeli prepoznali opet samo ono što je ljudsko – kamen, grob, trčali su, samo ljudsko…

Ovo što mi danas slavimo, Isusovo uskrsnuće, jest nešto jako ljudsko, ali je prvenstveno Božje. Zato pokušajmo evo danas u našim obiteljima živjeti Uskrs kroz možda ove tri točke iz Isusova uskrsa:

Prvo. To je jedini događaj u našoj povijesti oko kojeg se isplati ozbiljno zapitati!

Drugo. Taj događaj je čisti dar; čisti besplatni dar nama ljudima! Braćo i sestre, koliko mi volimo darove, koliko im se radujemo! Onim malim jadnim svakodnevnim. A kako  smo nepravedni prema ovom neprocjenjivom, vječnom, ogromnom daru kojeg nam je Isus donio. A to je – da sve ovo što mi trčimo, trčimo, ne završava više u grobu. Da nije više cilj konačan – grob, nego je konačan cilj – vječnost, besmrtnost, život, ono za čim mi u dubini našeg srca čeznemo.

I treća točka, možda za nas najvažnija. Da bismo mi taj život, taj besplatni dar, primili, Bog nam je dao jedno ograničeno vrijeme, naš zemaljski život.  Ako želimo primiti Uskrs, tj. Istinu, Život, Vječnost, to možemo primiti samo u ovom našem, nevjerojatno ograničenom ljudskom životu. Zato je važno pitati se – kamo trčim ovih mojim 50, 70, 80 godina.

Braćo i sestre! Ako mi ovome našem životu oduzmemo Uskrs, mi smo mu oduzeli sve. I papa Benedikt nema uopće kompleksa cijelom čovječanstvu reći da je Isusovo Uskrsnuće centar svijeta i povijesti. Kako bih volio da danas stvarno u obiteljima porazgovarate, Da vi roditelji kažete djeci što je Uskrs! Da čujete djecu kako oni doživljavaju Uskrs, kako doživljavaju život, kako doživljavaju istinu! Jučer sam čuo od jednog djeteta, momčić, ima 5 godina. Mama mu je rekla, bio je Veliki Petak, Isus je umro, i dijete u onoj najljepšoj nevinoj duši kaže: „Pa, mama, to je Isus samo njih prevario.“

Eh, kad bismo mi odrasli nekim našim odraslim mudrim rječnikom znali sebi i  jedni drugima reći ovu istinu ovog malog dječaka. Isus je prevario naš grijeh, Isus je prevario đavla. Zato braćo i sestre pokušajmo stvarno ne trčati više ni za čim što nije Istina, što nije Život, i što nije Vječnost. Prestanimo trčati za nečim što završava u grobu. Dosta je toga. Ponavljam, čak nam i ova sadašnja situacija to govori – nema smisla trčati za nečim što završava u grobu.

Volio bih da nam ovaj Uskrs stvarno probudi pomalo ovu vjeru da smo vječni.

 Mi imamo tri mjesta gdje možemo provjeriti one duboke čežnje i duboka pitanja našeg života. 

Prvo mjesto je moje srce. Ono mi postavlja pitanja. Kao i ovima iz Evanđelja.

Drugo mjesto ovdje u ovom mom kvartu, u mojemu gradu je – crkva. Braćo i sestre, crkva, tj. Hostija tj. Sveta misa je jedino mjesto gdje možemo dobiti odgovore na duboka naša pitanja. Pogledajte što sve u našim kvartovima imamo. Imamo sve. U kvartovima imamo škole, vrtiće, parkove, ceste, trgovine. Ali jedino mjesto na kojem možemo dobiti odgovor na ovo duboko pitanje kamo trčim, je Crkva u mome kvartu. Zato iskreno čeznem za trenutkom kada ćete ponovno doći u crkvu. Ovo je mjesto samo za to. Ovdje se dobiva istina, ovdje se dobiva život i vječnost.

Treće mjesto, ponavljam prvo je moje srce koje se propituje, nemirno je, drugo je Bog, treće je čovjek. Onda iz ove crkve moram to reći svakom čovjeku. Dosta je ove situacije da se mi ljudi, cijelo trenutno čovječanstvo, trese pred smrti. Ljudi se boje smrti. Ljudi u stvari ne znaju da je Isus smrt prevario, kao što reče ovaj mali momčić.  I to mnogi u našem kvartu ne znaju. I zato ih je strah, zato nas je strah.

Iskreno, ova bolest nema nas pravo staviti pred strah. Mi smo ljudi. Mi smo ovo prihvatili više iz poštovanja, ali ne iz straha. Jer nakon nje doći će neka druga bolest, koja će nas sigurno odvesti u smrt. Mi sa svim ovim mjerama nećemo spriječiti ljudsku smrt. I zato nas pred njom ne treba biti strah. Ali je trebamo iskoristit da ne zaboravimo gdje ćemo naći odgovor na ove strahove. 

Evo to je Uskrs. Želim Vam sretan i blagoslovljen Uskrs! I čeznem da danas u obitelji o tom porazgovarate. Nemojte danas u obitelji trčati ni za čim drugim, nego za ovom istinom vašeg života, za vječnim životom. Za Uskrsom kojega ćemo evo svi doživjeti i radovati se u nebu, i smijati se. Kao što se Isus smijao smrti, odozgor ćemo se jednog dana smijati našim strahovima, našim bolestima i našoj ljudskoj smrti.

Neka Vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!

Izvor: narod.hr