Zimi kad snijeg prekrije ceste mnogi se nađu u problemima i počnu ljutiti na zimsku službu, jer nije detaljno očistila baš tu cestu kojom oni namjeravaju proći i koju smatraju najvažnijom. U raznim krajevima svijeta lokalno je stanovništvo primorano svakodnevno koristiti rute (ne mogu se nazvati cestama) koje su u toliko lošem stanju da ih je cilj samo proći i pritom zadržati glavu na ramenima.
Premda bi u ovu kategoriju, zbog dotrajalosti, velikih rupa i nedostatka zaštitne ograde, mogli uvrstiti i pokoju Hrvatsku cestu, ovaj je put naglasak stavljen na najzanimljivije, najopasnije i najlošije ceste svijeta. Neke od njih uvrštene su zbog neobičnog geografskog položaja, neke su odlične za vožnju, a na pojedinim nevolje stvaraju nevjerojatne vremenske prilike. Većina ih je ipak opasna po život te samim time i privlače brojne turiste željne ekstremnih uzbuđenja.
Sve te rute osim zanimljivih vozila, od kojih neka izgledaju kao da će se u svakom trenutku raspasti, u pozadini kriju zanimljivu povijesnu priču o nastanku. Zanimljiv splet događanja, koji je doveo do početka gradnje, najčešće ostaje duboko u sjeni. Većina je odgovorna za golem broj poginulih, ili tijekom same gradnje ili tijekom desetljeća eksploatacije. Međutim, činjenica je da i ovakve kakve jesu znatno doprinose lokalnim zajednicama, koje bi inače najčešće bile potpuno odsječene od ostatka civilizacije.
Le Paz – Caraico (Bolivija)
Cestu koja povezuje glavni grad Bolivije i Amazoniju sagradili su paragvajski zatvorenici tijekom 30-ih, a tijekom gradnje u prosjeku je pogibalo oko 150 radnika godišnje. Široka je svega tri metra, a između ruba i provalija dubokih po nekoliko stotina metara nema nikakve zaštitne ograde. Često se na pojedinim dijelovima znaju susresti i po dva kamiona, a tada je nestabilna podloga na pravoj kušnji. Nije poznat točan broj poginulih u zadnjih gotovo 80 godina, međutim, duž cijele rute vidljivi su križevi na mjestima gdje su vozila skliznula u ponor. Danas nije toliko često u upotrebi, jer su vlasti 2006. sagradile novi, civilizirani, pravac, ali cesta Le Paz – Caraico još uvijek privlači brojne turiste željne uzbuđenja, koji se najčešće spuštaju biciklima.
Moskva – Yatusk (Rusija)
Iz glavnog grada Rusije prema Sibiru vodi samo jedna cesta. Premda ju nazivaju autocestom, priložene slike dokaz su kako je do daleko od istine. Promet po njoj najbolje funkcionira tijekom od kraja rujna do početka lipnja, kada je površina smrznuta. Loša vidljivost te nikakvo prianjanje, zbog zaleđene površine, manji su problemi od blatnjavog kaosa, u koji se pretvara na vrhuncu ljeta. Premda je tada pravac gotovo neprelazan, svake se godine stvore kolone vozila, koje se bore s nemogućim uvjetima. Situaciju dodatno pogoršavaju ‘Gusari blata’, odnosno razbojnici, koji se bave krađama i otmicama putnika u vozilima koja su zapela u blatu.
Darien Gap (Panama)
Mali dio tzv. Panameričke autoceste, dugačke više od 45.000 kilometara (od Čilea do Aljaske), prolazi kroz Panamu. Riječ je o ruti od 87 kilometara kroz koji se mnogi putnici pokušavaju probiti terenskim vozilima. Osim opasnosti koje krije loše teren za vožnju, jer je riječ o močvarnom području, još je veći problem taj što je riječ o području koje nije politički stabilno. Obzirom na te okolnosti velika je vjerojatnost da će civilno vozilo biti blokirano od strane raznih gerilskih skupina, sumnjivih policijskih patrola ili narko kartela.
Kandahar – Kabul (Afganistan)
Sasvim obična cesta, bez velikih terenskih izazova, ovdje se nalazi samo iz jednog razloga – nalazi se u jednom od najopasnijih područja na svijetu. Putovanje po ovoj ruti rezervirano je za one kojima klasična nepredvidljivost novih i nepoznatih krajeva nije dovoljna. Velika vojna aktivnost manji je problem od djelovanja gerilskih skupina, koje najčešće postavljaju razne eksplozivne naprave uz cestu u nadi da će na njih naletjeti pripadnici vojske SAD-a. Drugi problem su pripadnici lokalne policije, koji imaju svojevrsnu dozvolu za ubijanje, a to se odnosi na sve, koji im iz nekog razloga nisu simpatični ili djeluju sumnjivo. Najmanja poteškoća na ovom putu su zloglasne oluje česte u visokim brdima Hindu Kush.
Guoliang (Kina)
Opasnost ove cesta bila je znatno veća tijekom izgradnje, nego danas tijekom eksploatacije, a mjesto u ovoj konkurenciji zaslužuje zbog izgleda, koji oduzima dah. Sve je počelo 1972. kada je seoski poglavar uvjerio sumještane da je vrijeme za akciju izgradnje konkretnije ceste od dotadašnjeg uskog prijevoja uklesanog u planinu. Obzirom da država nije htjela financirati izgradnju, stanovnici sela Guoliang prodali su nekoliko koza i za dobiven novac kupili alat. Nakon punih pet godina i nekolicine tragično preminulih, 1977. otvoren je 1200 metara dugačak prijevoj. Selo Guoliang danas odlično zarađuje na brojnim turistima, koji dolaze u obilazak jedinstvene ceste.
Karakoram (Pakistan)
Gradnja ceste, koja je poveznica između Kine i Pakistana, bila je prava noćna mora. Duga je čak 1300 kilometara, a prelazi preko Himalaje, Karakorama i Pamirja. Riječ je o konfiguraciji terena kao nigdje drugdje. Pojedini prijevoji sagrađeni su na nadmorskoj visini od 5000 metara. Osim vozača i putnika, koji se često bore s visinskom bolešću, ekstremni geografski uvjeti stavljaju i vozilo na veliku kušnju pa su česti kvarovi. Tijekom izgradnje poginulo je 810 Pakistanaca i 82 Kineza. Premda je cesta dovršena 1978. zbog loše komunikacije između dvije države službeno je otvorena tek osam godina kasnije kada je na njoj sagrađen granični prijelaz.
Trollstigen (Norveška)
Trolske ljestve – nadimak je koji su Skandinavci nadjenuli ovoj planinskoj cesti. Spektakularni pogled s vrha i prosječan uspon od devet posto donijeli su joj slavu. Unatoč brojnim proširenjima još uvijek se smatra nesavladivom za sva vozila duža od 12,4 metra. Izgradnja je trajala osam godina, a 1936. puštena je u promet. Gotovo svake godine obnavljaju se mreže i zaštitne ograde kako bi se osigurale nestabilne stijene i kamenje. Od drugih se gorskih cesta razlikuje po velikom slapu iznad kojeg je most.
Prijevoj Grimsel (Švicarska)
Vrtoglavi prijevoj nastao je iz potrebe za uspostavljanjem trgovačke rute između Italije i Švicarske. Prvi su na sjever prevozili kožu, vino i rižu, a drugi nadaleko poznati sir. U početku su se za prijevoz robe koristili konji, a kasnije je pravac, na nadmorskoj visini od 2165 metara, asfaltiran. Danas je ovaj prijevoj pravi magnet za turiste u razdoblju od svibnja do listopada. Jedni dolaze zbog prirodnih ljepota granitnih stijena i velikih jezera, a drugi su zaljubljenici u brzu vožnju. Premda u blizini nema većih naselja, Švicarska je policija neumoljiva pa je potrebno pripaziti, jer su kazne jako visoke.
Prijevoj Stelvio (Italija)
Nama najbliža cesta iz ove usporedbe zapravo je pravo inženjersko čudo. Najviša točka prijevoja nalazi se na nadmorskoj visini od 2757 metara, a spust završava na visini tek nešto većoj od 1000 m. Tih 1700 metara visinske razlije savlada se uz 48 zavoja s prosječnim nagibom ceste od 7,4 posto. Osim veličanstvenih vidikovaca, Stelvio pruža i pregršt vozačkog gušta pa ju mnogi smatraju jednom od najboljih vozačkih cesta na svijetu. Ako ste pomislili da ovakva konfiguracija terena stavlja automobil na rub izdržljivosti, što bi onda tek trebali reći sudionici biciklističke utrke Giro d’Italia koji se s ovim prijevojem sučeljavaju svake godine?
James Dalton Highway (SAD)
Sagrađena je paralelno s ogromnim naftovodima koji povezuju gradić Fairbanks s nalazištima nafte na Aljasci. Makadamsku cestu s velikim brojem ruba jednostavno je savladati za lijepog vremena, ali ne potrebno biti iznimno oprezan prilikom susreta s velikim tegljačima. Oni najčešće svojim kotačima izbacuju mnoštvo kamenja, a za sobom dignu i čitave oblake guste prašine. Veliki problem stvara i to što uz 600 kilometara ceste nema nikakvih naselja, trgovina, mehaničarskih radionica, a benzinskih pumpi je svega tri.
Preuzeto sa: autoportal.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
