Već dugo vremena internetom se širi dokument s navodnim citatom Moše Pijade (naslovna fotografija), s prvog zasedanja AVNOJ-a u studenome 1942. u Bihaću u kojem, između ostalog, stoji: “Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga moramo paliti”.
Potvrdu autentičnosti dokumenta potražili smo kod hrvatskih povjesničara koji su nas uputili na dr. Kostu Nikolića iz Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, koji je objasnio kako nema potvrde da su spomenuti dokument i izjava autentični.
“Dokument koji ste mi poslali dobro je poznat u medijima, ali se u znanstvenoj javnosti u Srbiji on ne upotrebljava, jer se ne može potvrditi njegova autentičnost ni na koji način, što ne znači da Moša Pijade nešto tako nije izgovorio, u što ja osobno sumnjam”, kazao je Nikolić za narod.hr.
Istaknuo je kako takav dokument ne postoji pod signaturom koja se navodi kao izvor (nekadašnji Arhiv Vojnoistorijskog instituta, danas je to Vojni arhiv Beograd, posebno ne u fondu koji se označava kao Četnička arhiva).
Međutim, provjeravajući navodni dokument s citatom Moše Pijade, narod.hr je dobio drugi – još gori – naputak Edvarda Kardelja u istom kontekstu. Kardelj je bio član Predsjedništva AVNOJ-a i potpredsjednik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, jedan od bliskih suradnika Josipa Broza Tita. Nakon Drugog svjetskog rata obnašao je niz visokih političkih dužnosti, a spominje ga se i kao utemeljitelja zloglasne kaznionice na Golom otoku u kojoj su skončavali politički i ini neprijatelji Titove diktature.
“Poslije srpske pobune protiv ustaša, Komunistička partija Jugoslavije namjeravala je staviti monopol, ali i kontrolu na spontani narodni ustanak. To je, međutim, bilo vrlo teško napraviti zbog više nego uočljive činjenice da Hrvati nisu imali gotovo nikakvog učešća u onome što su komunisti nazivali „ustanak“. O tome je Edvard Kardelj izvijestio Tita već 2. kolovoza 1941. godine”, stoji u izdanju pod signaturom “Izvori za istoriju SKJ. Dokumenti centralnih organa KPJ. NOR i revolucija, Beograd 1989.”
„Položaj je ovdje dosta težak. Događaju se slučajevi da seljaci, pa čak i radnici, predaju komuniste vlastima. Postoji i strah u hrvatskim selima da će se Srbi osvetiti, ako pobijedi SSSR. Partija se nije na vrijeme organizacijski pripremila. Nema smisla poricati – naši su na terenu skoro u većini slučajeva izgubili glavu. Oslobodilački pokret u Hrvatskoj, što se Hrvata tiče, još je jako slab. Činjenica je, dakle, da je Hrvatska danas za nas najteži teren,” objašnjava Kardelj u izvještaju.
Pošto je hrvatsko selo stajalo po strani, Edvard Kardelj je jedini izlaz vidio u provociranju partizanskih napada kako bi ustaše povele akciju i protiv široke mase pristalica Hrvatske seljačke stranke, jer će, po logici „klasne borbe“, sve to dovesti do „revolucionarne akcije“ kod hrvatskih masa, stoji u tom izdanju.
„Kod nekih drugova postoji bojazan od represalija, od uništavanja sela i ljudi. Baš taj strah koči odlučnije pristupanje mobilizaciji hrvatskih sela. A ja držim da će baš represalije prebaciti hrvatsko selo na stranu srpskog sela. U ratu se ne smijemo plašiti uništavanja čitavih sela. Teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije. Treba izazvati njihovu akciju. Teror protiv mačekovaca podići će tek čitavu Hrvatsku u otpor. Da se to prije učinilo, danas bi stajali bolje“, pisao je Edvard Kardelj.
