Foto: Thinkstock

Kad je riječ o tome kako se nosimo s lošim ponašanjem, svatko griješi. Mi ćemo Vam pomoći da postupite ispravno.

Nisam bila u pošti još od „incidenta.” Ja sam bila ona izbezumljena žena s djetetom koja je polako napredovala prema šalteru dok su me drugi klijenti jedan po jedan puštali preko reda. Ispalo je da su moji očajnički pokušaji da smirim svoje dijete bili posljedica početničke pogreške. Njegov nastup bijesa dogodio se jer sam ranije tog dana učinila propust: nisam primijetila znakove umora (trljao je oči i bio mrzovoljan). Nije čudo da je imao ispad.

Naravno, nisam jedina koja propušta primijetiti znakove kod svoje djece, kaže doktorica edukacije i savjetnica za časopis Parents dr. sc. Michele Borba, autorica knjige o roditeljstvu The Big Book of Parenting Solutions. Ona tvrdi kako u ponašanju postoje obrasci. Djeca čine iste stvari kada su umorna, gladna ili kada im je dosta nečega; na odraslima je da to primijete i prilagode se.

Videći neraspoloženje svog sina, trebala sam ga pustiti da odspava i obavljati zadatke kada bude spreman. Previđanje signala kod djece jedna je od mnogih grešaka u discipliniranju koje roditelji često rade, ali popravljanje takvih grešaka može učiniti ogromnu razliku u iskustvu roditeljstva. Zamolili smo stručnjake da nam otkriju najčešće pogreške.

Previše smo negativni

„Ne udaraj seku!” „Prestani vući psa za rep!” Beskrajan je broj stvari koje branimo svojim mališanima i predškolcima.

RJEŠENJE Zatražite željeno ponašanje. Nitko ne želi odgojiti dijete koje ne razumije granice, ali „roditelji govore „ne” toliko često da djeca ogluše na to, a riječ izgubi svoju moć,” objašnjava dr. Borba. Štoviše, „često govorimo djeci da nešto ne čine a da im ne objasnimo zašto to ne bi smjeli činiti,” napominje dr. sc. Linda Sonna, autorica knjige The Everything Toddler Book. Zato sačuvajte „ne” za uistinu opasne situacije (na primjer, vilica u utičnici ili kad Vaše dijete jede zeleni ljiljan), i usredotočite se na to da djeci govorite kako biste željeli da se ponašaju. Na primjer, umjesto „Nema stajanja u kadi!” pokušajte reći „U kadi sjedimo jer je sklisko.” Kasnije, kada primijetite kako se Vaše dijete brčka u sjedećem položaju, pohvalite ga („Sviđa mi se kako sjediš!”) kako biste nagradili dobro ponašanje.

Previše očekujemo od svoje djece

Sjedite na misi, a Vaše dijete viče. Čim ga stišate, ponovo to čini. Poražavajuće! Zašto ne sluša?

RJEŠENJE Budite učitelji. Vrlo mala djeca još nisu razvila kontrolu nagona ili stekla društvene vještine potrebne na javnim mjestima kao što su dućani ili restorani. „Roditelji pretpostavljaju da njihova djeca znaju više nego što znaju,” kaže dr. Sonna.

Kada Vaše dijete prekrši normu, podsjetite sami sebe da ono ne pokušava biti naporno, samo ne zna kako se ponašati u toj situaciji, stoga uopće nije učinkovito (ili pravedno) otresati se. Usredotočite se na to da pokažete svom djetetu kako biste željeli da se ponaša, blago govoreći stvari poput „Ja sam tiho jer smo u crkvi, ako trebam nešto od tate, dođem blizu i šapćem.“ Također istaknite ono što drugi čine („Vidi kako Karlo boja dok čeka da dođe njegova papica.”) Djeca su rođeni oponašatelji, stoga je pružanje modela ili privlačenje pažnje na nešto što biste željeli da čine vrlo uspješna metoda.

„Treba vremena i ponavljanja kako bi se djeca naučila kontrolirati,” kaže dr. Sonna, što znači da trebate biti spremni često davati svojoj djeci podsjetnike i prestati ih davati ako dijete ne shvaća poruku. S vremenom će naučiti kako se ponašati.

Dajemo primjer nepoželjnog ponašanja

Kada Vam nešto padne, vičete. Netko Vam presiječe put u prometu pa ga nazovete nepristojnim imenom. A onda se naljutite ako Vaša kći reagira na isti način kada nešto ne ide po njezinom.

RJEŠENJE Ispričajte se i ispravite svoje ponašanje. U ponašanju postoji efekt bumeranga: „Ako vičemo,vjerojatno je da će i naša djeca vikati,“ kaže Devra Renner, suautorica knjige Mommy Guilt. Da, teško je savršeno se ponašati 24 sata dnevno, zato se ispričajte ako pogriješite. „Emocije su moćne i teško ih je kontrolirati, čak i odraslima,“ napominje Renner, ali kada kažete „žao mi je“ pokazujete da ipak preuzimate odgovornost za svoje postupke.

To također stvara prostor da objasnite djetetu zašto ste tako reagirali i omogućuje si da prikladno reagirate kada se osjećate frustrirano. To je učinila Deena Blumenfeld iz Pittsburgh kada je njezin 5-godišnji sin Owen toliko protestirao protiv oblačenja da je izgubila kontrolu i otresla se: „Samo začepi i obuci se!“ Shvativši da ne bi željela da njezin sin tako reagira u sličnoj situaciji, kleknula je, ispričala se i objasnila mu koliko je važno na vrijeme doći u školu. Djelovalo je: Owen se nakon toga mirno spremio za školu.

Interveniramo kada nam djeca jednostavno idu na živce

Foto: Thinkstock

Čujete svoju djecu kako se natjeravaju po kući i odmah vičete.

RJEŠENJE Selektivno ignorirajte. Roditelji često osjećaju potrebu intervenirati svaki put kad djeca učine nešto, pa, tipično dječje. Ali naporno je uvijek biti negativac, napominje dr. Borna. Imajte na umu da djeca ponekad čine zamorne stvari jer istražuju nove vještine. (Tako Vaš mališan možda nalijeva sok u svoje žitne pahuljice jer uči o tekućinama).

U drugim prilikama traže pažnju. Kada se radi o reagiranju, najpouzdanije pravilo dr. Borbe glasi: Kada nisu u opasnosti, pokušajte čekati i promatrati. Ako Vaš 6-godišnjak svira svoju blok flautu nosom, pokušajte ne vikati. Vidite što će se dogoditi ako jednostavno nastavite s onim što radite kao da se ništa ne događa. Najvjerojatnije je da će, ako ne reagirate, naposljetku prestati, a Vi ćete se osjećati mirnije jer ste izbjegli nadvikivanje.

Previše riječi, a premalo djela

„Isključite televizor…Ovaj put sam ozbiljan… Zbilja!“ Vaša djeca nastavljaju s lošim ponašanjem kada su upozorenja nejasna iz istog razloga što Vi prolazite kroz žuto svjetlo – nema posljedica.

RJEŠENJE Postavite granice i držite ih se. Prigovaranje, druge prilike i pregovori svi prenose poruku djeci da ne moraju nužno surađivati, kaže dr. sc. Robert MacKenzie, autor knjige Setting Limits With Your Strong-Willed Child. Kako biste naučili djecu da slijede pravila, jasno im dajte do znanja što se od njih očekuje, poduzmite nešto kada se pravila prekrše. Ako, na primjer, želite da Vaše dijete ustane s kauča i ode napisati zadaću, započnite s pristojnim uputama: „Molim te, ugasi televizor i napravi zadaću.“ Ako posluša, pohvalite je. Ako ne, navedite posljedicu: „Gasim televizor. Dok ne napišeš zadaću, nema gledanja televizije.“

Neučinkovito smirujemo djecu

Kada pošaljete svog 3-godišnjaka u sobu jer je udario svog brata, on počne udarati glavom po podu od bijesa.

RJEŠENJE Razmislite o alternativi. Slanje djeteta na „ispuhavanje“ trebalo bi biti prilika da se ono smiri, a ne kazna. Neka djeca dobro reagiraju na prijedlog da odu u mirnu sobu dok se ne smire. Ali druga djeca to dožive kao odbacivanje i to ih naljuti. Osim toga, djeca na taj način ne nauče kako biste željeli da se ponašaju. Kao alternativu, dr. Sonna predlaže da u tišini sjednete kraj svog djeteta. Ako je vrlo uznemiren, grlite ga dok se ne smiri, dodaje dr. Sonna. Kad se smiri, mirno mu objasnite zašto njegovo ponašanje nije bilo u redu. Previše ste ljuti da biste ga tješili? Sami se povucite u mirnu sobu; kad se smirite razgovarajte o tome što biste željeli da Vaše dijete čini drugačije. Mogli biste započeti pitanjem: „Što možeš učiniti umjesto da udariš Milana kad ti uzme vlakić?“

Pretpostavljamo da će ono što djeluje kod jednog djeteta djelovati i kod drugog

Najbolji način da se nosite sa svojim sinom kada cvili jest da mu pogledate u oči i objasnite mu kako bi se njegovi postupci trebali promijeniti. Ali Vaša je kći agresivnija i odbija slušati.

RJEŠENJE Razvijte različite „alate.“ Lako je kriviti svoje dijete kada disciplinska mjera ne uspije. Ali „možda ćete morati dobiti željeno ponašanje na drugačiji način kod svakog djeteta,“ napominje Avivia Pflock, suautorica knjige Mommy Guilt. Dok jedno dijete reagira na verbalne podsjetnike na prihvatljivo ponašanje, kod drugog će morati biti posljedica, kao što je isključenje bežičnog interneta. Ako ste s jednim djetetom strogi, a s drugim nježni i osjećajni, niste nedosljedni, nego odgovarate na različite potrebe i stilove učenja, uvjerava nas Pflock. „Kazna treba odgovarati krivnji – i djetetu.“

Autor: Katy Rank, savjetnica za časopis Parents

Izvor: narod.hr/parents.com