Sudac Schneider: Prates je ubojicama javio kada će Đureković biti u garaži

Suđenje bivšim dužnosnicima komunističke tajne službe Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću za sudioništvo u okrutnom ubojstvu Stjepana Đurekovića 1983. godine nastavljeno je danas pred višim zemaljskim sudom u Münchenu.

Danas je svjedočio sudac Berhard Schneider, inače sudac saveznog suda, koji je bio jedan od sudaca u postupku Krunoslavu Pratesu.

Prates je pričao bez ikakvih pritisaka

Schneider je na svjedočenje pozvan zbog promijenjenih iskaza Krunoslava Pratesa tijekom aktualnog suđenja, kako bi se utvrdilo koje je Prates tada davao iskaze i što je govorio. On nije svjedočio na temelju spisa, nego na osnovu svojeg sjećanja i svojih bilješki.

Prvo je pitanje bilo kako je Prates davao iskaz i je li bilo bilo kakvih pritisaka na njega.

“Sve Pratesove izjave davane su vrlo mirno, sa razmišljanjem” kazao je Schneider. “Nekad su to bile vrlo opširne izjave, nekad vrlo suzdržane. U pojedinim trenutcima bi nešto spomenuo, ali ne bi htio dalje o tome govoriti. Onda bismo se kasnije kroz ispitivanje vraćali na to. Međutim, stekli smo dojam da on selektivno bira teme o kojima želi govoriti, a u temama koje mu ne odgovaraju zaobilazi istinu.”

Govorilo se i o tome kako je prema njegovom sjećanju Prates uopće i dospio u Njemačku. Opis suca Scneidera podudaraose uglavnom s poznatim činjenicama. Rekao je kako je Prates kazao da je bio simpatizer Hrvatskog proljeća s kojim je došao u kontakt u Zagrebu, te kako je nakon progona proljećara napustio Hrvatsku jer se zabrinuo za svoju sigurnosti i otišao u Njemačku.

U Njemačkoj je upoznao Branka Jelića, te se prvotno smjestio kod njega u Berlinu, počeo raditi na novinama Hrvatska država i zatražio politički azil.

Branko Jelić je umro 1972. a njegov posao i organizaciju Hrvatski narodni odbor (HNO) preuzeo je Ivan Jelić koji je živio u Geretsriedu kraj Münchena, zbog čega se i Prates tamo preselio.

Inače Jelićev HNO, čiji je Prates bio generalni tajnik, želio je osnovati svojevrsnu Hrvatsku vladu u inozemstvu, te je kasnije bio osnivač Hrvatskog kulturnog vijeća (HKV) koje je trebalo biti krovna organizacija za sve emigrantske udruge.

Prates, koji je uvijek isticao svoju važnost i ulogu, je tvrdio kako je preuzeo velik dio posla nakon smrti Branka jelića jer je Ivan Jelić nakon toga bio povučen.

Prates nije u početku toliko radio političke stvari i stvari vezane uz novine, nego se prvo zaposlio u Jelićevom pogonu za plastificiranje. Kasnije je čak taj posao preuzeo od Jelića. U to doba je bio oženjen i imao kćerku.

Prates je šutio kad mu stvari nisu išle u prilog

Svjedok Schneider kazao je i kako se Prates tijekom suđenja različito se ponašao – za puno toga ga se moralo ispitivati a negdje je sam davao puno više informacija.

“Kako smo mu prisluškivali telefon, kada bi šutio o stvarima koje mu nisu išle u prilog moralo ga se suočiti s njegovi m izjavama”,  kazao je Schneider.

Sebe je opisivao kao desnu ruku Ivana Jelića i općenito sebe stavljao u prvi plan. Htio je ostaviti dojam da je on bio važan, a kako su svi drugi uključivo s Jelićem bili sporedne figure.

Susret s Perkovićem

Prates je ispričao da je njegova žena bila u Makedoniji i da je tamo Perković stupio s njim u kontakt te ju je više dana ispitivao o njemu.

Po njoj je Prates je dobio cedulju od Perkovića. Kazao je kako je to prijaviti njemačkoj policiji, ali da su ga oni onda ‘šetali od jednoga do drugoga’ što je on tvrdio da je shvatio kao prst sudbine i odustao.

Cedulju, kazao je, žena je uništila u pranju, pa se nije javio Perkoviću. Perković se pojavio nakon mjesec i pol dana na vratima njegovog stana i njegova se supruga gotovo se onesvjestila od straha.

Par sati su razgovarali prikrivenim prijetnjama i dao mu je do znanja da mora surađivati.

Perković je tvrdio, prema svjedočenju Pratesa, da će to i smiriti situaciju jer neće biti poduzimane radikalnije mjere protiv ljudi u HNO-u.

Dogovoren je signal za javljanje: kad na puni sat telefon tri puta zazvoni i prestane zvoniti Prates je trebao otići u München i nazvati Perkovića s javne govornice.

Perković: Prates važan i koristan informator

Prates je dobio i kodno ime – prvo Boem, a kasnije je promijenjeno u Stiv.

Sudac Schneider kazao je kako su imali jedan UDBin izvještaj u kojem je Perković zabilježio kako je Prates jako važan izvor vrlo te da je s njim jako zadovoljan i da smatra da ima jako velik potencijal kao informator.

Prates je tvrdio kako su mu sve to plaćali 3.000 njemačkih maraka godišnje.

Na pitanje suda “Sve to za samo 3.000 maraka?” Schneider je odgovorio kako je to Prates rekao, ali kako mu on osobno nije vjerovao.

U to vrijeme pojavilo se puno novaca i Prates je kupovao nekretnine. On je tvrdio kako mu je to sestra pozajmila, no Schneider smatra da je to kupio novcem od UDBe kojeg je dobio puno više, a da je priča o 3.000 maraka bila samo maska i pokušaj da prikaže kako on ipak nije bio toliko važan.

Đureković proizveo nesigurnost u Jugoslaviji

Inače šutljiv, Prates je volio govoriti o sebi i to u trećem licu.

Tvrdio je da je Đureković postao poznat zbog knjiga i da je proizveo veliku nesigurnost u Jugoslaviji.

Kazao je kako su se njegove knjige tiskale preko HNO-a, ali da HNO nije imao s tim ništa, te da mu je on, Prates, pomagao za novac. S druge strane je Đureković pisao tekstove za Hrvatsku državu koje je Prates tada bio urednik.

1982. godine zbog tiskanja knjiga Đureković je unajmio garažu u Wolfrathausenu, tamo su dovezeni i strojevi za plastifikaciju – tu su se tiskale knjige i pripremali tekstovi.

Odnosi između Đurekovića i Pratesa

Đureković je s vremenom, prema Pratesovom iskazu, stekao u njega povjerenje iako zadnjih nekoliko mjeseci nije imao povjerenja prema bilo kome. Prates je rekao da je Đureković bio paranoičan, ali da je prema njemu svejedno imao najviše povjerenja.

Na suđenju se raspravljalo i o dezinformacijskim kampanjama protiv Đurekovića – tiskana razglednica s Bleiburga i lažni broj Nove Hrvatske.

Prates je Schneideru kazao kako je to bio tipičan način kako je UDBa pripremala akcije jer se na taj način UDBina ubojstva prikazivalo kao obračun među imigracijom.

Prates nikada nije preuzeo odgovornost

Sudca Schneidera se potom pitalo o prostoru garaže i činjenici da Prates nikad nije preuzeo odgovornost za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića.

Prates je izjavio da je Perković od njega tražio ključ kao znak lojalnosti, kazao je Schneide. “To nam je bilo čudno pogotovu jer se takav znak lojalnosti tražio usred takve dezinformacijske kampanje protiv Đurekovića”.

On je tada rekao da ništa o tome nije mislio – da je jednostavno Perković od njega tražio ključ i on mu ga je dao. Dao mu ga je u Luksemburgu nekoliko tjedana prije ubojstva.

Na pitanje kako je Prates kazao i da je ključ trebao biti i znak raspoznavanja sudac Schneider se prisjetio i tog detalja. Prates je bio tvrdio da bi ključ poslužio ako Perković više ne bude u službi i ako mu pošalje ključ da bi ga preopoznao po tome – no Schneider je kazao kako njemu to nije imalo baš nikakvog smisla.

Na upit što misli o Pratesovoj izjavi tijekom ovog suđenja da je sve što je prethodno rekao bilo potpuno iznuđeno, Schneider je rekao:

“To je nemoguće. On je vrlo puno pričao tijekom prvog suđenja o tome. I nitko ga ništa nije prisiljavao. I tajnim istražiteljima je govorio o tome.”

Promjena brave

Prates je govorio je o “paranoji” Stjepana Đurekovića, promjeni stana, promjenama smjera vožnje, te kako je Đureković tražio je i promjenu cilindra na bravi garaže. Prates je tvrdio kako je on to osobno učinio.

Schneider je svjediočio kako su otišli s Pratesom na lice mjesta da ponovi što je učinio te kako se to nije popudatalo s onim što je policijski vještak utvrdio da je na bravi rađeno.

Taj ključ trebale su, prema svjedočenjima, imati 3 osobe – Prates, Đureković i pomoćna radnica.

Pomoćna radnica posvjedočila je kako je cijelo vrijeme s istim ključem ulazila u garažu, kazao je Schneide. “Po tome smo zaključili kako je lagao da sebe zaštiti”.

Prates je ubojicama javio kada će Đureković biti u graži

Schneider je svjedočio i o tome kako je Prates je imao informaciju o tome da će Đureković biti na dan kada je ubijen u tiskari, što je sud zaključio da je prenio njegovim ubojicama.

Naime, u nedjelju prije ubojstva, 24. 7. 1983. nakon mise u kavani kod Majića sjedili su Jelić, Đureković i Prates. Đureković je tada bio otišao iz društva no vratio se nazad i rekao Jeliću da mu ostave naslovnu stranicu novina jer će u četvrtak (28.7.) u tiskari u Wolfrathausenu ostaviti tekst koji će biti za objavu.

Prates je poricao da je to čuo, kazao je Schneider, međutim sud je imao svjedoka koji je bio konobar, Petar Kegalj, koji je kazao kako Prates bio prisutan i sigurno čuo, jer je Đureković već bio otišao, pa se vratio, privukao njihovu pažnju te se nagnuo prema Jeliću i Pratesu i kazao da mu ostave naslovnu stranicu.

Znači u tom trenutku je Prates znao da će 28.7. Đureković biti u garaži.

Znao je i da tog datuma on ima razlog da ne bude tamo jer je nekoliko tjedana ranije dogovoreno da bude prevoditelj dvojici tražeitelja azila u Zirndorfu.

Schneider je kazao kako su suci iz činjenice da su Đurekovića ubojice čekale u garaži zaključili da je Prates dojavio da će Đureković u to doba biti tamo.

U drugom djelu današnjeg suđenja se razgovaralo o tome što je bilo nakon ubojstva.

Vrlo brzo, već početkom kolovoza Prates odlazi s bratom na Mallorcu tamo se sastati s Perkovićem.

Prates je rekao da je centralna tema bila ubojstvo Đurekovića.

Kazao je da je Perkovića izravno pitao o tome no da on ubojstvo nije ni potvrdio ni zanijekao, no, da mu je kazao jednu rečenicu koja ga je navela da dalje više ništa ne pita:

“Ti sada znaš što mi radimo i ne pitaj dalje ništa.”

Prates, ga tvrdi ništa dalje nije pitao o ubojstvu Đurekovića.

Inače pričao je kako ga je dane iza ubojstva Perković vrlo često nazivao dogovorenim signalom. Pa i na sam dan ubojstva 28.7. kazao je kako je dobio signal u 23 navečer kada je bio mrtav umoran. Rekao je kako je svejedno otišao nazvati Perkovića. Nije htio nikada reći o čemu su konkretno razgovarali, samo da je Perković želio znati gdje je i gdje je proveo dan.

Kasnije jedno vrijeme nisu bili u kontaktu jer je Prates bio sumnjiv, no nakon nekoliko mjeseci ti su kontakti obnovljeni i oni su dalje nastavili “raditi” kako su radili.

U utorak i srijedu svjedočit će Bože Vukušić. On je važan svjedok jer je dok je bio tajnik saborske Komisije za žrtve rata i poraća (djelovala od 1992. do 1999.) pronašao jako puno materijala.

Upravo su izvještaji te komisije dali Njemačkoj potrebne dodatne informacije i bila povod da se obnove istrage, što je i učinjeno oko 2000te godine.