Povjesničar Hrvoje Klasić osjetio se ponovno pozvanim i dovoljno kompetentnim da bi sudio o onomu što očito ne poznaje, pa je tako u emisiji N1 televizije „Tema dana“, u razgovoru s Tihomirom Ladišićem posve proizvoljno i ideološki obojano govorio o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Klasić ne govori kao povjesničar od kojega bi se očekivao elementarni znanstveni pristup nego kao nekakvi protukatolički aktivist i agitator u rukavicama.
Nakon što je sisačkog biskupa Vladu Košića prozvao za „jastrebarstvo“, zaključio je i da među Košićevim prethodnicima ima ljudi koji su mise završavali s usklicima „živio Ante Pavelić i Adolf Hitler. Amen.“ Upravo ova poanta Klasića kvalificira kao degutantnog denuncijanta ukoliko ne navede mjesto i vrijeme, gdje, tko i kada je tako završio svetu misu. Ako to ne može potkrijepiti kvalitetnim dokazom i argumentom, onda je na intelektualnoj razini isljednika koji su u vrijeme komunizma pisali udbaška izvješća o aktivnostima „klerofašista“. Da bi ijedan svećenik ili biskup tako završio svetu misu, ja nikada i nigdje nisam čuo ni vidio jer bi to bila teška profanacija misnog kanona.
Suočenje – s čijom prošlošću?
Ako je pak Klasić tu frazu na jednoj televiziji uporabio tek kao jedan opći ideološki refren koji služi kao podtekst za denuncijaciju i sugestivno djelovanje na površnu percepciju gledatelja, kojima će takva insinuacija ostati u sjećanju kao degutantna činjenica, onda je njegov verbalni krimen utoliko veći, jer kako vjerovati prosudbi jednoga povjesničara koji tako proizvoljno ocrnjuje Crkvu, svećenike i biskupe? Klasić je tipičan primjer javnog moralista koji druge ultimativno poziva na „suočenje s prošlošću i preispitivanje“. Ta sintagma „suočenje s prošlošću“ koja dolazi iz teršeličevskog krajnje lijevog diskursa, pomalo je orwelovski jezovita. Je li posao povjesničara da suočava druge s prošlošću ili da prošlost istražuje bez ideoloških ostrašćenosti? Klasić spominje i potrebu za samokritikom. To neka ostavi drugovima koji sada nakon Milanovićeva neuspjeha provode vlastitu unutarnju diferencijaciju – još jedan zlokobni ideološki pojam, nepoznat mlađoj populaciji, kojeg su komunisti koristili kad je trebalo čistiti vlastite i tuđe redove.
Klasića nakon svega toga nema smisla dalje citirati jer je nevjerodostojan kritičar koji je u razgovoru za N1 nastavio s „misom za Pavelića“ kao glavnim povodom i temeljem za vlastitu kritiku Crkve. Godinama svake godine ista priča: stalno se tupi o nekakvoj „misi za Pavelića“ kao da se radi o posebnoj misi koja slavi jednu osobu a ne koja se može prikazati da dušu bilo kojega čovjeka. Klasića muči što svećenici misle o NDH i Paveliću. Isto je mučilo mnoge isljednike i inspektore u vrijeme SFRJ, tako da bi za jednog povjesničara zasigurno bila intrigantnija neistražena priča o razdoblju polustoljetne titoističke vladavine koja je čudesno zaboravljena u tom jednom povijesnom intermezzu – valjda zanemarivom vremenskom rasponu između 1945. i 1990. godine. Priča o NDH i Paveliću je uvijek zadnji očajnički rezervni položaj na kojega uzmiče naša jadna komunistička ljevica u strahu od poraza pred nadirućim „klerofašističkim“ snagama.
Površnost i neznanje
Klasić kaže da čuje od ljudi kako propovjed mnogih svećenika dobro krene pa završi u politici. Nevjerojatan je diletantizam jednog povjesničara izvlačiti sudove na temelju rekla-kazala. Ako sam ne ide na mise i nije čuo nijednu propovjed, kako onda može znati kakvo je ozračje u Crkvi? Klasić je u intervjuu za N1 naveo niz proizvoljnih teza i o Stepincu, kler je optužio da je propavelićevski (!) ni manje ni više nego sedam desetljeća nakon Drugog svjetskog rata i propasti NDH. Klasić je na koncu još htio ostaviti i dojam tolerantnog kritičara, koji eto, uvažava Crkvu i vjernike, ali konstatira da tu istu Crkvu prožimlje duh Pavelića i NDH. Pokušavajući osporiti da je bl. Alojzije Stepinac bio trovan, kao pseudoargument Klasić navodi jednu bedastoću koja pokazuje da nema pojma o čemu govori: „Suđenje jest bilo montirano, ali onda dolazimo do ključnog detalja – kada se nekoga želi proglasiti svetim, on mora biti mučenik i zato puno slušamo o tome kako je bio trovan, zračen i maltretiran.“ Da bi netko bio beatificiran i kanoniziran kao blaženik i svetac u Katoličkoj crkvi ne mora biti mučenik, ima puno svetaca koji nisu umrli mučeničkom smrću. To nije preduvjet. Taj Klasićev „ključni detalj“ pada u vodu kao ozbiljni argument. Zašto se ipak malo ne educira o temi kojom se bavi?
Zoran Vukman
