Mr. sc. Blaženka Kulić u svom je komentaru navela jedan od paradigmatskih primjera stranačkog uhljebljivanja i birokratske bahatosti, a koji se odnosi na primorsko-goranski SDP – slučaj Valerija Jurešića, pročelnika za kulturu, sport i tehničku kulturu u Primorsko-goranskoj županiji. O tome više možete pročitati OVDJE.
Nijedan od mainstream (najčitanijih) medija poput Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, index.hr-a, pa čak i Novog lista, nije bio zainteresiran za objavu komentara koji donosimo u nastavku:
Potaknut objavljenim tekstovima/intervjuima u vezi s izborima za predsjednika SDP-a i mnogim tvrdnjama SDP-ovaca o njihovim uspjesima u uređivanju države, potrebno je još jednom, iz manje poznate, ali ne manje važne perspektive, razmotriti stvarno stanje i to kroz prizmu djelovanja tijela javne vlasti kojim već 25 godina ta stranka upravlja.
Korumpirani sustav
Umjesto statističkih i ostalih, često lakiranih i netočnih podataka, politički korektnog, frazeološkog govora vrlo omiljenog među pripadnicima vladajuće neelite (a ujedno i obveznog za svakog ozbiljnog političara koji uspješno manipulira javnošću), u nastavku ću na znanstveno korektan način iznijeti bitna (stvarna) obilježja rada Primorsko-goranske županije.
Budući da svaki pojedini segment javne uprave ima sva bitna obilježja uprave čiji je dio, slučaj Primorsko-goranske županije odražava dominantan način upravljanja javnom upravom kakvu su u Hrvatskoj stvorili HDZ i SDP. Naime, profesionalne zajednice (menadžeri, suci, političari i dr.) koje pripadaju istom društvu dijele zajedničke norme ponašanja i slična pravila uporabe moći – uključuju pojedince s kojima dijele ista pravila ponašanja, a isključuju pojedince koji se ne ponašaju prema pravilima njihove zajednice.
Dakle, u PGŽ-u je godinama na djelu marginaliziranje i diskriminiranje zaposlenika koji ne pristaju na nesavjestan, neprofesionalan i društveno štetan rad koji je razmjerno često i protuzakonit. Zaposlenici koji nekritički i poslušno izvršavaju tzv. volju čelnika, odnosno oni koji dominantan obrazac rada podržavaju/toleriraju, u mogućnosti su ostvarivati svoja prava iz radnog odnosa, neki čak i više od toga. Oni drugi, u manjini, koji neprofesionalan i društveno štetan rad ne toleriraju i protiv istog se bore, nisu u mogućnosti ostvarivati svoja legitimna prava iz radnog odnosa. Suprotno svojem obrazovanju i profesionalnom iskustvu, raspoređeni su na slabije plaćena i informacijama nedostupna radna mjesta. Korumpirani sustav, prema definiciji svojeg djelovanja, isključuje ih iz sebe. Činjenica je da su u PGŽ-u akteri društveno štetnog rada zaštićeni, a često i za takav rad nagrađeni, dok oni koji ukazuju na štetnost takvog rada, za župana i njegove pročelnike postaju nestručni i nekooperativni; s njima se prekida otvorena i iskrena komunikacija i planski im se oduzima mogućnost profesionalnog obavljanja svojeg posla, kao i legitimno pravo na napredovanje.
Kvaritelji društvene idile
Slijedi uporaba širokog spektra metoda politiziranja i maltretiranja na radnom mjestu (lažna očitovanja, širenje lažnih priča u cilju stvaranja loše slike o pojedincu, oduzimanje obveza i prava iz radnog odnosa, diskriminiranje itd.), čime se heretiku pokušava priopćiti da u organizaciji nije poželjan. Potpomognuto državnim institucijama, županijsko rukovodstvo mora uvjeriti unutarnju i vanjsku javnost da neposlušnima cilj nije pošten, profesionalan i zakonit rad; potrebno ih je prikazati kao samodopadne aspirante na njima opravdano nedostižna mjesta, iritantne kvaritelje PGŽ/društvene idile, asocijalne, autistične i zavidne smutljivce s bolesnim ambicijama da zaskoče županijske sinekure. Naime, govor koji izlazi iz okvira dopuštenog rječnika (hrvatske stvarnosti u kojoj nije poželjno/pristojno pojavu nazvati odgovarajućim terminom, tj. riječju koja najtočnije određuje samu pojavu) doživljava se i prikazuje kao govor luđaka. Govor istine iritira glavne kreatore PGŽ (hrvatske) zbilje jer otkriva njihovu praksu i njihove implicitne vrijednosti te ga stoga oni drže na odstojanju od javnosti.
Iako naizgled u medijima i društvu postoji sloboda izražavanja mišljenja, to je tek privid. U stvarnosti, u Primorsko-goranskoj županiji, kao i u hrvatskom društvu, formalno je na snazi diskurs u kojem postoji jaka kontrola nad izrazima i gdje su društveno štetna djelovanja zakrivena područjem šutnje ili prevelike diskrecije, što je i inače hrvatska stvarnost. Šutnjom i podržavanjem dominantnog diskursa, članovi županijskog vodstva stvaraju i održavaju virtualnu realnost kojom nedovoljno informiranoj javnosti pokušavaju posredovati dojam uredna i uspješna poslovanja. Županijsko rukovodstvo i s njima interesno povezani dijelovi javne uprave razvili su mehanizme skrivanja istine i lažiranja stvarnosti, jer bi istina otkrila njihove motive i način rada; njihove implicitne vrijednosti.
Neformalno, među zaposlenicima, o bitnim se problemima u funkcioniranju Županije često govori, međutim, neformalnost tih razgovora ne proizvodi nikakav učinak, osim eventualno otpuštanja pare nezadovoljstva (što u svojoj formalnoj neučinkovitosti odgovara županijskom rukovodstvu).
Obuhvat korupcije
Na dokumentiran protuzakonit rad (lažni ugovori o djelu, trgovanje utjecajem prilikom sklapanja ugovora o sufinanciranju projekata, plaćanje temeljem računa na kojima su stavke obračunate do deset puta skuplje nego što im je tržišna vrijednost, plaćanje prijevarnih i nikad realiziranih projekata, višestruko preplaćivanje pseudostudija, protuzakonito zapošljavanje itd.) župan i njegovi zamjenici ne reagiraju, jednako kao USKOK i DORH, usprkos tome što su formalnim putovima o tome argumentirano informirani. Rijetke reakcije USKOK-a i DORH-a u kojima manipulacijama legitimiraju društveno štetna djela lokalnih političara (proglašavaju ih zakonitim) predstavljaju tragičan dokaz o obuhvatu/dimenzijama korupcije u društvu. Naime, šutnju i odsustvo profesionalne, zakonite i društveno odgovorne reakcije vodstva Županije, USKOK-a, DORH-a i nadležnih ministarstava znanost prepoznaje kao vrlo učinkovito funkcioniranje korumpirane društvene mreže. Poruka javnosti je jasna: članovi interesnih skupina nekažnjeno mogu činiti za organizaciju i društvo štetna, čak i kaznena djela. U stvarnosti, kažnjivo je upozoravanje na takva djela.
Karakteristično za društva koja su nedorasla za provođenje vlastitih zakona i suočavanje s istinom/problemima, lakše je (komotnije, bez nedokučivih i neželjenih posljedica koje bi proizvelo postupanje po zakonu i pravilima struke) kazniti jednog zaposlenika koji radi prema zakonu i u organizacijskom interesu, nego dodatno delegitimirati nekoliko visokopozicioniranih članova društva i njihovih mentora. Međutim, društvo koje kažnjava pošten i zakonit rad, društvo koje se boji istine, dok istodobno tolerira i nagrađuje korumpiranost i antiprofesionalizam, nema mogućnost razvoja i opstanka. Takvom stanju u našem društvu svjedočimo već desetljećima.
Tehnike zaobilaženja problema
Vođeni politikom nezamjeranja i od Vilfreda Pareta opisanim humanitarizmom (kombinacija lukavosti, prijevare, korupcije i mekuštva), županijsko rukovodstvo koristi tehnike zaobilaženja problema, misleći da će se nerješavanjem problema on sam od sebe riješiti; da će nestati. Stvarnost je, međutim, potpuno drukčija. Svaki neriješeni problem gomila nove probleme. S vremenom, upravo nerješavanje problema normalizira devijantno i pridonosi društvenoj degeneraciji.
Nemoguće je iskorijeniti neprofesionalan, društveno štetan i nezakonit rad bez smjene nositelja takva rada. Naime, nezakonit rad nije apstrakcija. Iza svakog takvog rada stoji ime, prezime i pozicija. Svojim okretanjem glave na drugu stranu, članovi županijskog rukovodstva, jednako kao i tzv. šutljiva većina, omogućuju činiteljima društveno štetnih djela nastavak njihovih aktivnosti i time im postaju neformalni suradnici. S druge strane, konflikt je preduvjet svake promjene, neizbježan je za svako iskreno i kvalitetno angažiranje. Ako nema spremnosti za rješavanje konfliktnih situacija, tada je malo vjerojatno da će se kvalitetne promjene dogoditi. Tada se događaju tek prividne promjene unutar sustava koji u svojoj biti ostaje nepromijenjen.
Upravljanje organizacijom i društvom po načelima što je bilo, bilo je – idemo dalje, gledajmo u budućnost, a ne u prošlost, nema pozitivan učinak. Štoviše, takav pristup u Hrvatskoj djeluje izrazito negativno. Naime, za stvaranje uspješne i zdrave organizacije (društva) nije moguće nesankcionirane ostaviti društvenu nepravdu i kriminal i na takvim osnovama graditi nove odnose – bolju budućnost. Adam Smith, klasik filozofije morala i političke ekonomije davno je rekao: Mercy to the guilty is cruelty to the innocent.
Pročelnici – lutke u fotelji
Suvremena teorija o menadžmentu kaže da se uspješan rukovoditelj ne mjeri po onome što se objektivno događa u poslovanju (statistički pokazatelji i sl.), nego isključivo po svakoj reakciji na objektivna događanja. Naime, rukovoditelj (direktor, župan, gradonačelnik, ministar…) koji zna za loš, nezakonit i po organizaciju štetan rad, a ne sankcionira ga, nije dobar rukovoditelj. Stvarno, tek je lutka u fotelji; sjena onih koji su mu dali ničim zasluženu moć i status. Proizvod je društva koje na površinu izbacuje lažne veličine. On nije sposoban preuzeti odgovornost – angažirati se. Od njega se to i ne očekuje. On ne prihvaća vlastitu odgovornost zbog neodgovornosti drugih. Ravna se prema očekivanjima Vrha koji je, nažalost, u Hrvatskoj još uvijek definiran na vrlo niskoj razini i ima sve karakteristike degenerirane političke klase. Vođenje organizacije prema očekivanjima onih koji su mu moć dali, oslobađa ga tereta odgovornosti vlastite akcije, što su idealni uvjeti za postojeće županijsko vodstvo koje uglavnom nema znanja i osobine potrebne za uspješno vođenje.
Kad bi nužno bilo i moguće
U Primorsko-goranskoj županiji prevladava organizacijska kultura koja je rezultat ukupnog stanja u društvu. Kao što je to slučaj u većini tijela javne vlasti u RH, i PGŽ je područje kafkijanske atmosfere u kojoj se kriv ima osjećati onaj koji se zalaže za savjestan, profesionalan i zakonit rad, kritičku misao, ravnopravnost i pravednost u ostvarivanju prava i obveza iz radnog odnosa; koji se zbog zakonitog i profesionalnog rada osjeća u pravu i nevin.
Sustav je već desetljećima uspostavljen i funkcionira na motivima razmjene; usluga i protuusluga, osvete ili zahvalnosti. Dominantnu kulturu određuje i održava vrijednosni sustav u kojem u velikoj mjeri vlada antiprofesionalizam i neetičnost. Impotentne društvene institucije (MUP, pravosuđe …) čija je glavna uloga osiguranje zakonitosti, ne obavljaju svoju funkciju. Štoviše, dio su aparata koji koči svaki temeljni iskorak iz trenutnog stanja. Pravne norme ne koriste/tumače u cilju ostvarenja zakonitosti i društvene pravde, nego u cilju održavanja postojećih odnosa moći.
Stoga, Hrvatskoj je potrebna korjenita promjena: vrijednosna i personalna ponajprije, pa tek onda strukturna i tehnološka. Do stvarne promjene aktualnog stanja može doći samo smjenom onih koji su takvo stanje svojim ne/radom stvorili i održavali. Na žalost, zbog dugotrajne i nakazne simbioze SDP-a i HDZ-a u Hrvatskoj od 1990. godine do danas ono što je nužno, nije bilo moguće. Da li će napokon ono što je nužno postati moguće, saznat ćemo ubrzo.
*dr. sc. Hrvoje Pende (1965) radi u Primorsko-goranskoj županiji kao savjetnik za razvoj turističkih proizvoda. Uz znanstvene i stručne članke iz područja korporacijske kulture, odnosno stvaranja i komuniciranja identiteta u hrvatskom turizmu, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013).
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest o identitetu organizacija i destinacija, razotkriva stvarne identitete i implicitne vrijednosti hrvatskih organizacija, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
