Jučerašnji gost emisije Nedjeljom u 2, predsjednik srpske Demokratsko-liberalne partije Čedomir Jovanović, ima nešto šareniju biografiju nego što je jučerašnja emisija dala naslutiti.
U samom uvodu, Stanković je objasnio razloge pozivanja Čedomira Jovanovića u svoju emisiju: “Ako već u Hrvatskoj moram ugošćivati kojekakav talog, kojekakve trovače, kojekakve šoviniste, ljude koji šire oko sebe nesnošljivost, kada zovem nekoga iz inozemstva, ne mora gost biti šovinist”, opisujući nadalje svojega gosta kao osobu koja “je cijelu svoju političku karijeru potrošila na to da širi toleranciju, raspiruje dobre vibracije, dobrosusjedske odnose od Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine, na kraju krajeva, i Hrvatske”.
No Maxportal donosi neke hrvatskoj javnosti nepoznate detalje iz Jovanovićeve političke prošlosti. Tako pišu da se Jovanovićev javni početak veže uz 1993. godinu. Tada mladi student dramaturgije javlja se svojim tekstom u kojima je pisao o ‘zločinima nad srpskim stanovništvom’ u Medačkom Džepu za srbijanski časopis NIN. Prema urbanoj legendi, Jovanović je izvještavao s lica mjesta, a iz Beograda je došao, kao slijepi putnik; skrivajući se u kamionu režimske Politike koji je raznosio novine u krajevima Hrvatske koje su tada bile pod srpskom okupacijom, piše Maxportal.
‘Vatreno krštenje’ Jovanović je imao tijekom studentskih prosvjeda 1996.-1997. Prosvjedi koji su počeli kada je, tada oporbena koalicija na čelu s ‘trijumviratom’ Đinđić-Drašković-Pešić, ustala protiv krađe lokalnih izbora od strane Slobodana Miloševića, piše Maxportal i dodaje da je mladi Čedomir Jovanović vrlo brzo izrastao u vođu studentskih prosvjeda, a prema pisanju mnogih srbijanskih portala, kako one desne orijentacije, tako i onih lijevo-liberalnih bio je daleko od današnje slike uglađenog liberala, spremnog na priznanje Kosova i preuzimanje odgovornosti Srbije za zločine i ratove na području bivše Jugoslavije devedesetih.
Podizanjem tri prsta, pozivanjem na Svetog Savu i kralja, postao je čovjek od povjerenja Zorana Đinđića, piše Maxportal. Ta činjenica na prvi pogled čudi, s obzirom na sliku koja o Zoranu Đinđiću vlada u hrvatskim medijima; kao o političaru europskih, demokratskih i samim time anti-ratnih stavova.
Jovanović postaje članom Demokratske stranke te se brzinski penje na hijerarhijskoj ljestvici stranke. Nakon rušenja Miloševića, sa samo 29. godina postaje šef zastupničke grupe “Demokratske opozicije Srbije”, najbrojnijeg kluba u parlamentu, sastavljenog od 19 stranaka.
Jovanović je bio glavni posrednik u akciji predaje Slobodana Miloševića u Haagu, piše Maxportal i dodaje kako je u jednom intervjuu Jovanović izjavio da nije htio da rulja linčuje Miloševića.
Godine 2004. tijekom frakcijskih borbi u Demokratskoj stranci, Boris Tadić, sin srpskog filozofa i jednog od pisca Memoranduma SANU-a Ljubomira Tadića, postaje novi predsjednik, a budući da Jovanović nije reizabran za potpredsjednika stranke, zajedno sa svojom frakcijom biva izbačen iz stranke.
Izbacivanje iz stranke, od strane Tadićeve frakcije, popraćeno je optužbom za kriminal, izdaju Zorana Đinđića i sl. Jovanović osniva novu stranku: Liberalno-demokratsku partiju (LDP).
Nova stranka odlučila je biti liberalnija i zapadnija od Demokratske stranke. Zagovaranje euro-atlantskih integracija, popraćeno je zalaganjem za ljudska prava. Jovanović je otišao još korak dalje i postao jedan od rijetkih srbijanskih političara koji je posjetio gay paradu.
Zanimljivo je da su se kod Aleksandra Stankovića svi pravaški političari morali izjašnjavati o svom odnosu prema NDH ili pozdravu “Za dom spremni”. Isto tako HDZ-ovi čelnici su se morali određivati o svojemu odnosi spram pretvorbi i privatizaciji devedesetih.
No umjesto pitanja o Jovanovićevim nacionalističkim stavovima tijekom studentskih prosvjeda 1996./1997. Stanković je u posljednjoj emisiji spomenuo tek plakat s natpisom: “Čedo, ženi me”, koji se navodno isticao na tim prosvjedima.
Umjesto pitanja o podrijetlu njegovog bogatstva, Stanković je Jovanoviću laskao komplimentima. A na pitanje trebaju li Hrvati u Srbiji imati zagarantirano zastupničko mjesto u srbijanskom parlamentu, najvatreniji zagovaratelj pozitivne diskriminacije u Srbiji je kazao kako je on liberal i kako se zalaže za građansku koncepciju nacije.
