Zorica Gregurić: U Vukovaru sam u naručju držala bebu s pola glave

Prilikom jednog od mojih posjeta dragovoljcima u Šatoru u Savskoj 66 upoznala sam jednu izuzetno zanimljivu osobu. Radi se o gospođi Zorici Gregurić koja je kao 23-godišnjakinja, kao dragovoljac otišla iz Zagreba u Vukovar i tamo preživjela sve strahote vukovarske tragedije koju su prošli civili i vojnici. Iz već kratkog razgovora bilo mi je jasno da je Zorica prava riznica informacija koje su naročito vrijedne jer dolaze iz prve ruke od osobe koja je sve te događaje osobno doživjela.

Povodom poziva na sud po optužnici podignutoj protiv nje radi skidanja ćiriličnih ploča u Vukovaru u rujnu 2014. s kvalifikacijom da je to učinjeno „zbog snažne odbojnosti prema pismu i jeziku nacionalne manjine“, zamolila sam je za intervju čemu se rado odazvala. Razgovor s njom, osim što je bio izuzetno zanimljiv, bio je nabijen emocijama osobe koja je kao mlada djevojka dragovoljno prošla vukovarsku kalvariju, a da ni u snu nije mogla zamisliti da će se 25 godina nakon početka rata suditi vukovarskim braniteljima dok će agresorski zločinci slobodno šetati Vukovarom.

Gospođo Gregurić, možete li nam ukratko u glavnim crtama prikazati širi kontekst vezan za postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru.

I prije rujna 2013. godine kada su protuzakonito i protuustavno bile postavljene prve dvojezične ploče u Vukovaru, srpska je nacionalna manjina u tome gradu uživala visok stupanj prava što je bilo regulirano Statutom grada Vukovara iz 2009. godine. Od prava na jezik, prava na školovanje po posebnom programu, prava na izražavanje pripadnosti nacionalnoj manjini do prava na kulturnu autonomiju. Na primjer u postupcima pred tijelima državne uprave srpska nacionalna manjina ima pravo dobiti dokument na ćirilici, a pred sudom se koristiti srpskim jezikom. Statut grada Vukovara je prava nacionalnih manjina riješio bez obzira na postotak Srba u Vukovaru i tamo su doista zaživjela sva prava koja i inače proizlaze iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina osim dvojezičnih ploča na pročeljima zgrada državnih institucija.

Ova razina prava bila je prihvaćena od svih strana i u Vukovaru se razvio jedan krhki suživot. Pravo na dvojezične ploče nije smjelo biti primijenjeno jer se u Vukovaru nije stekao uvjet za primjenu ovoga prava a to je da pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu ili 33% stanovnika te lokalne jedinice. Zakon o pravima nacionalnih manjina koji regulira taj postotak, donesen je u prosincu 2002. godine u vrijeme Račanove vlade.

Milanovićeva je vlada u rujnu 2013. godine pozivajući se na navedeni zakon i koristeći popis stanovništva iz 2011. godine, tijekom noći, uz jake snage interventne policije započela s postavljanjem dvojezičnih ploča na pročelja zgrada državnih institucija. Po popisu stanovništva iz 2011. godine proizašlo je da srpska nacionalna manjina u Vukovaru čini preko 33%. Međutim, taj popis stanovništva iz 2011. godine smatram falsifikatom jer nije provedena nužna provjera podataka. Poznato je da su na popisu bile i osobe koje ne žive u Vukovaru, a prijavljene su na nekoj Vukovarskoj adresi. Ako vi ne živite u Hrvatskoj a prijavljeni ste u Vukovaru tako da vlasnik kuće niti ne zna da ste prijavljeni na njegovoj adresi – ne možete se smatrati građaninom Vukovara. Kada vas vlasnik pokuša odjaviti onda mu kažu da to ne može…

Vlada se dakle pozivala na popis iz 2011. za koji je dokazano da je falsifikat jer ne odgovara činjenicama. To je prevara. Do danas nismo dobili prezentirane sve statističke podatke koji su se prikupili. I to je činjenica. Manipulacija danas ima na raznim područjima do besvijesti, među ostalim i s brojem pripadnika srpske nacionalne manjine na području grada Vukovara.

Što je poduzeto po pitanju „falsificiranog“ popisa stanovništva iz 2011. godine?

Kao što sam već rekla, do danas nismo dobili prezentirane sve statističke podatke koji su se prikupili. Kada je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pokušao ukazati na činjenicu da u Vukovara nema 33% pripadnika srpske nacionalne manjine od ukupnog broja stanovnika, počelo se s represijom, podizanjem optužnica, progonima, zastrašivanjem, prijetnjama, umjesto da ministar Bauk koji je zadužen za ovu problematiku, provjeri činjenice koje su mu prezentirane. Nisu to napravili nego su i dalje na jedan agresivan i nerazuman način nastavili silovati grad koji je toliko pretrpio kroz samu srbočetničku agresiju, pa kroz mirnu reintegraciju, pa kroz sam povrat Hrvata u Vukovar.

Koji su bili vaši motivi da razbijete ćiriličnu ploču u rujnu 2014. godine za što ste kazneno prijavljeni?

Motivi koji su me vodili što se tiče micanja ploče je legitimni građanski neposluh radi nezakonito i suprotno Odluci ustavnog suda postavljenih ćiriličnih ploča u Vukovaru. Ja sam htjela maknuti tu „stvar“, nažalost razbijanje odnosno fizičko uništenje je tada bio jedini način da se ona zaista i makne. To se dogodilo 23.9.2014., nakon odluke Ustavnog suda koja je donesena 12.8.2014., a postala pravomoćna i obavezujuća 22.8.2014. Dan kasnije, 23.9.2014. je bila godišnjica naše postrojbe (ja sam pripadnik 204. vukovarske brigade) i taj dan smo imali sastanak koordinacijsko operativnog tima (KOT), koji je nastao kao operativno tijelo Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Obilježavanje godišnjice započelo je polaganjem vijenaca i molitvom za naše poginule suborce i civile i onu malu bebu bez pola glave koju sam držala na rukama. Ostanete zatečeni koliko čovjek može postati zvijer, ali ni zvijer ne ubija svoje mlade osim ako nije u pitanju opstanak, a Ubijanje u Vukovaru od strane Srba nije bilo egzistencijalno pitanje. Srbi su dolazili iz Srbije kao i vikend četnici koji su dolazili iz Zagreba i svih dijelova hrvatske na područja na kojima se vodio rat radi osvajanja teritorija, kriminala, pljačke i zadovoljavanja najnižih sirovih srasti. Tako su nastali nezamislivi zločini, doista ne znam kakav bolesni um mora biti da bi izmislio ono na koji su način ti ljudi mučili i ubijali. Dijete od 5 mjeseci bez pola glave. Stravično je iskustvo sve to osobno proživjeti i biti tomu svjedok. Na Ovčari su ubijeni naši prijatelji, naši suborci ljudi s kojima sam radila u bolnici. Nakon obdukcije sudeći po oštećenjima kostiju moglo se pretpostaviti na koji način su ubijeni, a prije toga strahovito mučeni.

Nakon toga, ne znam kako nekome pada na pamet reći „idemo zaboraviti i okrenuti se budućnosti“. Mi ne živimo u budućnosti mi živimo u sadašnjosti. A da bi kvalitetno živjeli u sadašnjosti, moraju se raščistiti stvari iz prošlosti.

Da se razumijemo, ćirilica je hrvatsko pismo. Ja osobno nisam nikada bila protiv ćirilice dapače ja je izvrsno čitam i pišem. Međutim ćirilica je 91. bila znak ubojica zajedno sa petokrakom na SMB šljemu, bila je znak ubojica, koljača palitelja, rušitelja, silovatelja, bradatih spodoba kojima ništa sveto na ovom svijetu nije bilo. Pod tim znakom su mučeni i klani Hrvati.

Kako vidite ulogu Milanovićeve vlade u ovih događajima?

Statutom grada Vukovara, nacionalnim manjinama su bila zajamčena „nadstandardna“ prava. Ali to ovoj vladi nije bilo dovoljno, trebali su prikriti svoju nesposobnost, prikriti da se država svjesno i namjerno vodi u propast, da se rasprodaju nacionalna blaga i vitalni nacionalni resursi kao što su npr. vode.

Što se tiče odnosa u Vukovaru, vladao je jedan, doduše krhki, ali kakav-takav suživot koji očito ovoj Vladi ni takav nije odgovarao, te je iskoristila jedan protudemokratski i proturazumski način kako bi poljuljala tu, ionako krhku stabilnost. Ako vam je u interesu prosperitet, ako vam je u interesu da se poštuju sva demokratska načela zajamčena Ustavom, tada se nećete služiti nasiljem tamo gdje nasilju ne smije biti mjesta. Vlada je izvršila strahovito nasilje, atak na lokalnu samoupravu, namećući postavljanje dvojezičnih ploča pod izlikom da se mora poštovati Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.

U društvu se neprestano naglašava potreba oprosta i normaliziranja suživota u Vukovaru. Što Vi o tome možete reći?

Ljudi ne znaju, a meni je žao da informacije o svim ustupcima srpskoj etničkoj zajednici kroz mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja nisu išle van. A nisu išle u javnost u ime zaštite nekakvog umjetnog suživota, zaštite umjetno stvorenih međuljudskih odnosa, što se pokazalo da opet nije dobro. Trebalo je pogledati istini u oči, trebalo je staviti na stol činjenice i pogledati kako iznaći bolje rješenje. Time što se cijelo vrijeme podmeće pod tepih to smeće samo raste, raste, raste i jedanput će se obiti o glavu onima koji ga guraju pod tepih.

Možete li nam pojasniti odnos lokalne samouprave i izvršne vlasti u Vukovaru?

Izvršna je vlast napravila nedozvoljeni nasilni protuzakoniti zahvat u autonomiju lokalne uprave i samouprave temeljem tvrdnje da je 33 posto stanovništva pripadnici srpske nacionalne manjine kako je proizašlo iz popisa stanovništva iz 2011 godine koji je falsifikat. Država se uplela u nešto gdje joj nije bilo mjesto. Postoji statut grada Vukovara koji između ostalog uređuje i provedbu prava nacionalnih manjina. Temeljem tog Statuta, srpska etnička zajednica konzumira manjinska prava. Država se nije brinula ni prijašnjih godina kroz zakon već se brinulo gradsko poglavarstvo kroz statut. Iako u Vukovaru nema 33 posto pripadnika srpske nacionalne manjine, statut je prava nacionalnih manjina riješio bez obzira na postotak. Proizlazi na žalost da je Ustavni zakon o nacionalnim manjinama samo zakon o srpskoj nacionalnoj manjini.

Možete li nam nešto reći o mirnoj reintegraciji istočnog Podunavlja i poveznicu s problematikom ćiriličnih ploča ako postoji?

Uzroci cijele priče kreću u trenutku mirne reintegracije istočnog Podunavlja. Da bi se zaštitili životi hrvatskih ratnika i civila, te da ne dođe do novog ratnog sukoba išlo se u mirnu reintegraciju, umjesto u vojne akcije. S jedne strane se to pokazalo u datom trenutku jako dobro, na žalost način kako se to napravilo danas rezultira posljedicama iz kojih se da zaključiti da su neke stvari otišle u potpuno krivom smjeru

Što se tiče mirne reintegracije istočnog Podunavlja, da bi se Srbi integrirali u hrvatsko društvo doista im je Hrvatska iskazala veliku, veliku naklonost. Neke od glavnih odredbi Erdutskog sporazuma su – srpski mladići nisu morali ići u hrvatsku vojsku, Srbi su na području istočnog Podunavlja dobili svoje škole, paraobrazovni sustav, što je bilo loše rješenje ali u tom trenutku jedino moguće. Pristalo se čak i na to da srpska djeca u svojim vrtićima, školama, fakultetima ne uče o Domovinskom ratu. Ali se nije pristalo na to da uče o velikoj Srbiji, a oni ipak uče o velikoj Srbiji i ja mogu reći da sam vidjela kartu velike Srbije usred Zagreba u srpskoj školi. To nije dogovoreno Erdutskim sporazumom.

Kroz takav način obrazovanja srpskoj nacionalnoj manjini kroz mirnu reintegraciju, sustav zaštite njihovih nacionalnih prava je u svakom segmentu dao jedan nadstandard, što se zapravo pokazalo loše. Taj nadstandard je trebao omogućiti lakši suživot, a to se na žalost nije dogodilo. Dogodilo se upravo obrnuto. Tim nadstandardom je učinjena medvjeđa usluga, oni su zapravo getoizirani, zatvoreni unutar svoje zajednice iz koje sada ne mogu izaći.

Vi ste društveno veoma aktivni. Kada je započeo ovaj Vaš društveni angažman?

Moj društveni angažman krenuo je 2000. godine kada je moje dijete došlo iz škole plačući jer je dobilo jedinicu iz sastava u kojem je napisalo da je srpski narod napao Hrvatsku. Ja sam otišla u školu i tražila sam profesora da mi objasni što je u tome tekstu netočno. On je rekao pa nije srpski narod napao Hrvatsku. Pitala sam ga jeste li Vi ikada bili u Vukovaru? Da, napali su. Ako su njih 80% koji su napadali, razarali, ubijali pripadnici srpske etničke zajednice, onda su oni srpski narod. Čast pojedincima i izuzecima i čast braniteljima srpske nacionalnosti. Ali nisu nas marsovci napadali, napadali su nas Srbi i Crnogorci. I to se ovih 25 godina stalno podmeće pod tepih. Mi stalno čujemo „agresija na Vukovar, agresor se zna tko je“. Ali vi kada pitate djecu u osnovnim školama oni ne znaju tko je agresor, ne znaju ga imenovati, jer ne uče o tome u školi.

Tada sam se zainteresirala za udžbenike jer me zanimalo što piše u udžbenicima, pa smo se mi roditelji aktivirali kroz roditeljsko vijeće. Pokrenuli smo neke stvari, a sve je počelo s tim sastavom. Dali smo si dosta truda, fizički brojali koliko stranica svaki udžbenik u osnovnoj školi ima o DR. Podaci su bili poražavajući. Doista negdje je bila samo rečenica ili dvije i to nevažna rečenica npr. Franjo Tuđman je u vrijeme DR Dinamo preimenovao u Croatiju. Kada sam postavila pitanje o čemu se ovdje radi, došla sam do poražavajuće spoznaje a to je – nakon mirne reintegracije, kada su se osnivale škole po srpskim prilagođenim programima iz kojih je izuzet DR, a tada su imali još latinične udžbenike, iz naših udžbenika su doslovce crnim markerima prekrivena poglavlja o DR da bi 2000. iz većine udžbenika potpuno nestala poglavlja o DR jer se to izdavačima nije isplatilo, njima je bio trošak imati različite udžbenike pa su jednostavno izostavili stranice o DR. Međutim izostavili su ih na nivou cijele Hrvatske. Potegnulo se pitanje, udžbenici su vraćeni, mi smo inzistirali da se poveća obim i sadržaj i kvantitativno i kvalitativno poglavlja o DR u hrvatskim udžbenicima što je išlo jako sporo, ali evo, nešto se ipak pomaklo, sada već udžbenike piše Ante Nazor.

Da li su sve osobe koje su počinile zločine u Vukovaru procesuirane i kažnjene? Možete li nam nešto reći o aboliciji i oprostu?

U Vukovaru danas žive ljudi koji su 91. pucali po Hrvatima. Ali, ono što je meni nezamislivo je da u državnim službama rade ljudi koji su silovali i nikome ništa. Dala im se mogućnost da se brane sa slobode pa su pobjegli iz Hrvatske. To su činjenice. Dan danas za mnoge smrti, za 90% ubijenih u Vukovaru nisu napravljeni izvidi i kriminalističke obrade. To je posao državnih institucija, to je posao policije a ne da čuva jedanaest ploča koje su osim toga protuzakonito postavljene. Pravna država funkcionira na način da državne institucije rade svoj posao. Onaj tko je zadužen za prikupljanje podataka i procesuiranje su policija i DORH. I ne moram ja kao fizička osoba niti bilo tko drugi podnositi prijave. To je zadaća policije i DORH-a koju oni ne ispunjavaju čak niti kada postoje prijave. To je u jednoj pravnoj državi nedopustivo i ne smije se tolerirati.

25 godina trebalo bi biti dovoljno da se ljudi za koje se zna da su izvršili zločine procesuiraju, a ne da se štite pod nakaradnim izgovorima da su oni abolirani da ih je Franjo Tuđman abolirao što nije istina. Abolirani su isključivo kao pripadnici paravojske, a nisu abolirani od zločina. Trebali bi znati razliku između abolicije i nečega što se zove pomilovanje, što za ratni zločin nikada ne bi trebalo dopustiti.

Pomilovanje je akt milosti tek nakon što je osuda postala pravomoćna i stupila na snagu. Abolicija znači oprost za sudjelovanje ako nije učinjen nikakav zločin. Onog trenutka kada je ratni zločin učinjen, pa taman to bila i zapaljena kuća, a to je ratni zločin, tada abolicija više ne vrijedi. Što se događa u Hrvatskoj? Zakon o aboliciji je jedan od zakona koji je trebao doprinijeti normalizaciji odnosa. Mi moramo shvatiti da su ti ljudi tu. Oni se jesu digli protiv Hrvatske, mi im jesmo oprostili to što su se digli protiv Hrvatske, ali im se ne može oprostiti to što su počinili zločine. Svatko tko je učinio zločin treba biti osuđen za to. Predsjednik RH ima diskrecijsko pravo dati pomilovanje osobi koja je pravomoćno osuđena. Pomilovanje slijedi tek nakon pravomoćne osuđujuće presude. Većina tih ljudi nije niti prijavljena niti procesuirana.