Sanguis martyrum, semen christianorum. Krv mučenika sjeme je kršćana. Tako su govorili stari kršćani. Iz smrti kršćanskih mučenika, rađaju se novi kršćani, a iz smrti narodnih mučenika, rađa se sloboda naroda. Zahvaljujući toj činjenici, hrvatski je narod uspio opstati u svojoj domovini i osloboditi se neprijatelja, koji su kroz tisućljeće na nj nasrtali, htijući ga potpuno iskorijeniti, a njegovu zemlju sebi prisvojiti.
Među istaknutijim mučenicima, koji su iz naraštaja u naraštaj svjesno žrtvovali svoj život da bi Hrvatska mogla živjeti, bio je Stjepan Javor, koji je umro na današnji dan 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici.
Stjepan Javor rodio se u Brinju 27. studenoga 1877, a kao mlad radio je po Njemačkoj, Austriji i Srbiji. Uštedio je dosta novaca i vratio se u Hrvatsku. Otvorio je trgovinu vatrogasnom opremom i poslovao po svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu gdje je pravaštvo imalo snažnu potporu. Stupio je u Hrvatsku stranku prava 1920., a ubrzo je postao jedan od najaktivnijih ljudi stranke. Njemu je bila povjerena koordinacija rada pravaške omladine.
Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića te njegova smrt, stvorili su novu političku i psihološku situaciju u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS. Posljedica toga bilo je revolucionarno gibanje među hrvatskom mladeži raznih političkih usmjerenja. Čak su i članovi komunističke partije bili za odlučan razlaz Hrvatske sa Jugoslavijom.
Jugoslavenske vlasti uhitile su Stjepana Javora 31. listopada 1929. zajedno s Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom, zbog organiziranja oružane borbe za osamostaljenje Hrvatske od Jugoslavije. U tamnici su ih krvnički mučili. Ušavši u sudnicu Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj i njezinoj slobodi, što su ostali optuženici prihvatili. Jedan od njegovih odvjetnika bio je i Vladko Maček.
Hranilović i Soldin osuđeni su na smrt vješanjem, a Stjepan Javor na 20 godina robije.
Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan i mučen, pa je u više navrata štrajkao glađu. Njegovo nekad snažno tijelo je tako oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici.
Zbog svoje žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski narod. I dr. Vladko Maček uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici.
Javorovo mrtvo tijelo pokopano je 30. ožujka 1936. na Mirogoju, u arkadama, u istu grobnicu u kojoj počivaju Stjepan Radić, Pavao Radić, dr. Đuro Basariček i dr. Milan Šufflay. Na njegovu pogrebu skupilo se je preko 100.000 Zagrepčana i domoljuba iz ostalih hrvatskih krajeva, koji su mu iskazali počast. Na žalost, redarstvo je pucalo na ljude na ukopu, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, mladić od samo 17 godina, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro.
Srbijanski teror nad hrvatskim narodom se i nakon smrti Stjepana Javora nastavio još većom žestinom.
